STRANA KNJIŽEVNOST: OLEGARIO LAZO BAEZA I ELENA Santiago

Otac

Starčić duge i bijele brade, požutjelih brkova od nikotina, u crvenom ogrtaču i cipelama s visokom petom, slamnatom šeširu i s košarom preko ruke, približava se pa udaljuje, i plašljivo se ponovno vraća pred vrata vojarne. Želio je nešto pitati stražara, no vojnik ga je presjekao u pola riječi krikom: – Zapovjedniče straže!
Dočasnik se pojavio jednim skokom pred vratima, kao da je bio u zasjedi. Upitao je pogledom i pokretom glave; nepoznati je progovorio: – Je li bio moj sin? Zapovjednik je prasnuo u smijeh. Stražar je bio neosjetljiv, leden kao stup soli. – Regimenta ima tri stotine sinova; trebam znati ime vašeg, odgovorio je dočasnik. – Manuel… Manuel Zapata, gospodine. Zapovjednik je nabrao čelo i ponovio ime, registrirajući ga u pamćenju: – Manuel Zapata…? Manuel Zapata…? I zatim je sigurnim tonom: – Ne poznajem ni jednog vojnika s takvim imenom. Seljak se ponosno ispravio u svojim velikim cipelama i ironično se nasmijao: – Nije on vojnik! Moj sin je časnik, časnik na granici … Trubač, koji je iz stražarnice čuo razgovor, približio se i laktom podbočio časnika, govoreći mu tiho: – On je novi, tek je nedavno došao iz Škole. – Dovraga! To je onaj koji puno brblja … Časnik ga je obuhvatio ispitivačkim pogledom i kako ga je ocijenio da je siromašan, nije se usudio da ga pozove u časnički klub. Odveo ga je u zapovjedništvo straže. Starčić je sjeo na jednu drvenu klupu i stavio košaru nadohvat ruke. Vojnici su se približili upućujući znatiželjne poglede na seljaka i zanimajući se za sadržaj košare. To je bila mala košara pokrivena komadom jutenog platna. Ispod pokrivača od šatorskog platna prvo je počela kljucati potom se pjavila glava jedne kokoši s crvenom krijestom i s crnim kljunom koji je bio otvoren zbog vrućine. Kada su ju vidjeli, vojnici su počeli pljeskati i vikati, poput djece: – Vrč! Vrč! Seljak, uzbuđen zbog pomisli da će vidjeti svojega sina i što vidi toliko oružje, smijao se bez motiva dok su mu se misli kovitlale u glavi.- Ha, ha, ha!… Da, Vrč…, ali za mojeg sina. I s licem zasjenjenim naletom težine, dodao je: – Pet godina da ga nisam vidio…! Veselije se počešao iza uha: – Nije želio doći u ovo selo. Moj gospodar ga je unovačio. Ha, ha, ha…! Jedan od stražara, otežan i ukrućen u naramenicama, s opasačem i sabljom, pošao je po poručnika. Bio je u štali, pred vojnicima koji su se odmarali među skupinom časnika. Bio je malen, tamnoput, debeo, prostačkog izgleda. Vojnik je stao kao ukopan, dižući prašinu svojim nogama u čizmama, i rekao je: – Traže ga…, moj poručniče.
Ne znam kako, ali bojažljiv lik njegova oca bljesnuo mu u glavi. Digao je glavu i snažno progovorio prijezirnim tonom, tako da ga čuju njegovi drugari: – U tom selu… ne poznajem nikoga… Vojnik je dao potankosti a da ga nisu pitali: – To je naborani čovječuljak, s pončom… Dolazi iz daleka. Nosi neku košaricu… Crven, opijen ponosom, digao je ruku uz vizir: – Dobro je… Povukao se! Pakost mu je sjala na licu. Gledali su u Zapatu… I kako ovaj nije mogao podnijeti teret tolikih upitnih pogleda, spustio je glavu, zakašljao je, upalio cigaretu i počeo je povlačiti crte po tlu koricama sablje. Za pet minuta došao je drugi stražar. Jedan jednostavan novak, koji je sličio karikaturi. Na četiri koraka razdaljine je kriknuo, mašući rukama poput kokoši: – Traže ga, moj poručniče! Neki čovječuljak sa sela… kaže da je otac vašom zaslugom… Bez ispravke nedostatka postupanja prema podčinjenom, bacio je cigaru, bijesno ju je zgazio i odgovorio: – Idi! Ja idem. I da ne ulazi u objašnjenja, uputio se prema jaslama. Časnik stražara, neraspoložen zbog starčevog dosađivanja, dosađivanja da mu se narednik najavi svakih pet minuta, pošao je vidjetu Zapatu. U međuvremenu otac, kojemu su godine vratile muškarčevo srce na dječje, postao je sve živčaniji i naćulio je uši. Na najmanju buku, pružao je glavu i gledao je van, s naboranim i crvenim vratom poput pauna. Svakim korakom je zadrhtao od uzbuđenja, vjerujući da ga je njegov sin došao zagrliti, i da mu pripovijeda o svojem novom životu, da mu pokaže svoje oružje, svoju ormu, svoje konje… Stražarski časnik susreo je Zapatu hineći da je pokušao pregledati staje. Suho mu je, bez ikakvog uvoda, rekao: – Traže te… Kažu da je to tvoj otac. Zapata, skrećući pogled, nije mu odgovorio. – Nalazi se u trupi straže… Ne želi se pomaknuti. Zapata je zatoptao po tlu nogama, bijesno si je ugrizao usnu i pošao je tamo. Kada je ušao, jedan vojnik je kriknuo: – Pozor! Vojnici su skočili brzo poput opruga. I dvorana se ispunila zveckanjem sablji, struganjem nogu i udaranjem peta. Starčić, zaslijepljen častima koje su iskazivali njegovu sinu, a da se nije sjetio ni košare ni kokoši, raširenih ruku pošao mu je ususret. Nasmiješio se licem koje je bilo naborano poput kore starog stabla. Dršćući od uzbuđenja, kriknuo je: – Mañungo!, Mañunguito…! Časnik ga je hladno pozdravio. Seljaku su pale ruke. Drhtali su mu mišići lica. Časnik ga je izvukao himbeno. Na ulici mu je šapnuo na uho: – Kakva ideja …! Doći mi u posjet…! Imam službu… Ne mogu izići. I naglo je ušao. Seljak se vratio na stražu, zbunjen i drhtav. Učinio je napor, izvadio kokoš iz košare i dao ju je naredniku. Uzmite: za vas je, samo za vas. Rekao je zbogom i otišao vukući noge otežale od razočaranja. No, vratio se s vrata da bi se pridružio suznih očiju: – Dječaku se jako sviđaju prsa. Dajte mu komadić …!

Pedro Orgambide (1929. – 2003.) argentinski pisac, živio u Meksiku.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sve tvoje sam ja

 

Sve tvoje sam ja. Zar ne vidiš da te slijedim otkad se više ne mičem? Da sam kao ono grožđe obješeno od rujna koje zrije od proljeća do jeseni, i prolaze zime dok vise pod krovom tvoje kuće, u blizini prozorčića s rešetkom koji ne priječi ni zrak ni slobodu. Iza njega je, gotovo nadohvat ruke, krajobraz od zlata i bakra poput mašte koja ispunjava sliku.
Nisu riječi ono što pišem, nego zagrljaji. Ne crtam ti polje i nekoliko vitica koje vise na obješenom grožđu – crnom, bijelom, zlatnom, no reći ću ti da te osjećam još više u ovim vremenima kasne jeseni. Uzimaš me i vodiš me sa sobom i živimo vrućinu, iako je došla i zima, i ti me štitiš više što trpim veću studen. Činiš mi poput onog svjetlosnog traka koji prolazi kroz prozorčić na rešetki. Ostavljaš mi zraka da mogu bolje disati. Uzimaš me u svoje ruke i miluješ mi kožu, osjećaš moj miris, blagost; sve poput sočnoga grozda.
Uzimaš ga u ruku i gledaš ga i primičeš ga usnama. Njušiš ga, jedeš ga, stavljaš ga u sebe sanjajući da mi ga kriješ da me nitko ne udalji od tebe. Jer tvoje sam ja, dragi.
Ulazim u tvoju kuću, zagrijanu zalazećim suncem. Tako žuto i mirno koje će bez žurbe nestati predvečer. Čekat će bdijući jasnoću i tek će nestati kada budemo unutar kuće.
U rujnu smo, mi smo taj isti krajobraz i imamo ista vrata. Od djetinjstva nam se sviđalo brati grožđe i jesti kruh između svjetla i sjene, između tišine i ptice koja je zaostala.
Na povratku mi nosiš slavinu za kuhinju, grub i jak sapun i pereš mi ruke kao nekoj djevojčici. Možda je to tada kada te više volim. Jer mi vraćaš djetinjstvo u kojima je sklizak sapun.
I na sjedalu najudobnijem. Kavu? Piće koje ublažava umor. Jer smo dugo hodali između čarki i nekog opsanog trnja koje nam je smetalo u hodu. (…)
Ne uzimam ništa, osim tvoje nazočnosti.
Osjećaš moju kožu, zaboravi svoje piće na malom stolu. Ja ti dodirujem kožu, mrsim ju svojim prstima i dodirujem tvoje misli, smijem se jer znam da sve imaju tvoje ime.
Moram pisati novinama koje dnevno donose loše vijesti. Da se zna da svijet više nego ljubav treba velike naslove. Između ratova i nasilja, zlostavljanja i strahota, ostaje topla ljubav u rujnu i spremna je slijediti u vremenu.
Ostavljaš me nekoliko trenutaka, kažeš. Mora se upaliti kamin u pravi čas da se prostorija ne ohladi i da pokućstvo ostane čvrsto. Donio si mi mali pokrivač iz Portugala sa svog posljednjeg putovanja. Pružaš mi ga, zelenog, poput tople livade koja me pokriva.
Prije nego upališ petrolejku koju obožavam jer ima nacrte cvijeća crnog sljeza koji raste u uglu, i kažem ti da te volim. Kada budeš gotov i vratiš se pokraj mene, ponovno ću reći da te volim.
I s kakvom naklonošću i… S kakvim ljubavnim držanjem, sjedaš. Doista sam tvoja.
No, ti si sav moj. Gotovo da želim plakati od zadovoljstva, ljubavi, želje.

Sa španjolskoga preveo Josip Hećimović Nikšić

 

ELENA SANTIAGO (León, 1941.), rođena kao Elena Fernández Gómez, španjolska je književnica, dobitnica književne nagrade Rosa Chacel.