PREDSTAVLJENA KNJIGA BISKUPA SLOBODANA ŠTAMBUKA: „ČUJTE ME, OTOCI!“

Knjiga koja zrači svjetlošću, dobrotom i ljubavlju


U hvarskoj katedrali je 30. lipnja nakon večernje mise predstavljena knjiga umirovljenoga hvarskoga biskupa Slobodana Štambuka: „Čujte me, otoci!“ Knjigu su predstavili ugledni hvarski i hrvatski književnik Augustin Tin Kolumbić i hvarski župnik don Toni Plenković. U glazbenom dijelu nastupala je klapa „Bodulke“, uz harmonijsku pratnju prof. Tomija Domančića. Među brojnim sudionicima bili su hvarski biskup Petar Palić, gradonačelnik Hvara Rikardo Novak i predsjednik Gradskog vijeća Jurica Miličić. Voditeljica programa predstavljanja bila je Dorotea Maroević Ćaleta

Naziv knjige zapravo je redak iz Knjige proroka Izaije (Iz 49, 1), a nastala je prema Dnevniku što ga je biskup Štambuk vodio od 1989. do 1996. Tiskana je ove godine u Nakladi Bošković (206 stranica B5 formata). Lektorirala ju je prof. hrvatskog jezika Ivana Franjić. Naslovnicu je izradio Darko Šoša, a riječ je o kapeli u Ludbregu koja „na svoj način predstavlja naše crkve i crkvice po Hrvatskoj koje su nemilo sradale od agresora“. Uvodnu misao napisao je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić koji je poručio kako „Dnevnik, premda je iz ratnih dana, nema borbeni i osvetnički naboj, nego istinoljubivost i miroljubivi duh koji naglašava pamćenje, ali oprost i pomirenje prije svega.“ Pogovor je napisao fra Joakim Jaki Gregov. Nakon uvodne pjesme klape „Bodulke“ „Raspelo na žalu“ započeo je prvi dio predstavljanja u kojemu su medicinska sestra Rina Ivandić i milosrdnica sestra Alemka Kutleša te učenica Antonija Vlahović čitale izvatke iz knjige. Potom su „Bodulke“ otpjevale pjesmu „Molitva žuljnih ruku“. U drugom dijelu izvadak iz knjige pročitala je djevojka Kristina Domančić.
A onda se Tin Kolumbić osvrnuo na knjigu povezavši je s knjigom Hannah Arendt „Ljudi u mračnim vremenima“. Istaknuo je kako i u najmračnijem vremenu postoje svijetli trenutci poput svjetionika na moru. Kazao je kako i ova knjiga može biti svjetionik koji će svjedočiti na najbolji mogući način dobrotom, ljubavlju, a posebno svjetlošću i u ovom vremenu u kojem sada živimo. Kazao je kako „za biskupa Slobodana nema nevažnih stvari, posebice nema ispraznosti, sve je zapravo bitno, nema velikih i malih događaja. Posebno treba istaknuti zabilježene susrete u ovoj knjizi, koji nam otkrivaju da biskup Slobodan isti značaj daje susretima s uglednim i uvaženim osobama kao i s tzv. običnim i ‘malim’ ljudima’. Istaknuo je kako je u teškom ratnom vremenu biskup Štambuk promicao toleranciju i poštivanje drugih i različitih, čak i prema članovima zajednice iz čijih redova su u Hrvatsku upadali agresorski vojnici naoružani mržnjom i stvarnim oružjem. Spomenuo je i Štambukove „riječi o suosjećajnosti, koja je jedna od najznačajnijih sastavnica, odnosno vrlina ljudskosti“ i kršćanskog ponašanja. Napomenuo je kako u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj biskup Štambuk Crkvu i državu ne vidi odvojene. „U zapisu o toj temi biskup Štambuk kratko i jasno zapisuje: ‘Crkva i država trebale bi biti sestre. Jedna se brine za tijelo, a druga za dušu.“ Kolumbić navodi jedan zapis kao znakovito „svjedočanstvo biskupova djelovanja u kršćanskom duhu“ o osudi i prijeziru nečijih nedjela, zločina i grijeha, ali ne i osudi počinitelja svega toga. Istaknuo je i kako „biskup Štambuk nikad nije govorio ‘prigodničarski’, već je isticao vrjednote koje su značajne i bitne za život“. Osobito je govorio „o ljubavi prema gradu u kojemu živimo i domovini Hrvatskoj“. U svojim govorima upozoravao je „na ono što nažalost nedostaje mnogima od nas, a to je svijest o sebi“. Ta svijest osobito je potrebna kad je u pitanju „odnos velikih i moćnih prema tzv. malim nacijama i državama“ što se može izraziti latinskom izrekom: „Quod licet Jovi, non licet bovi“. Tu se pokazuje kako je problem ponajprije u nama: „Drugi su nam krojači, i sastavljači, i ravnatelji, i suci, suci osobito. A mi smo njihovi vrlo ‘lojalni’ i jaki odvjetnici i zagovornici, umjesto da budemo svoji“, poručio je Tin Kolubić. Nakon njegova izlaganja „Bodulke“ su otpjevale pjesmu „Dajem ti srce, zemljo moja“.
Potom je župnik Plenković zaključio predstavljanje knjige govoreći kako je ona „od svega napisanog na temu Domovinskog rata potpuno drukčija“. „Čitajući ovu knjigu dnevnih zapisa moći ćemo se prisjetiti, podsjetiti bolnog puta, ali i radosnog i ponosnog hoda prema slobodi jednog naroda. A važno je podsjećati se, jer narod koji se ne sjeća svoje povijesti osuđen je da ju ponavlja. Tako su nakon I. svjetskog rata mnogi govorili kako rata više neće biti. Govorili su da do II. svjetskog rata ne će doći. Kad eno i Vukovara, Srebrenice i Manjače te milijuna i milijuna unesrećenih ljudi“, podsjetio je župnik Plenković i dodao: „Nama mlađima je zanimljivo kako biskup Slobodan u svom dnevniku piše oduševljeno i uzbuđeno da se ’89. po prvi put na televiziji i radiju odjednom spominje Božić, kako su čelnici nosili zastavu u procesijama ili kako se u dnevnim novinama može pročitati izvještaj o svečanostima Crkve. Jer, dotada je to bilo nezamislivo.“
Potom je svoju zahvalnu riječ svima koji su pomogli da ovaj dnevnik ugleda svjetlo dana izgovorio biskup Štambuk. Osobito je zahvalio svom nasljedniku biskupu Petru Paliću za svaki savjet, poticaj i misao kojom je bio nadahnut. A onda se nazočnima obratio i biskup Petar kazavši kako je biskup Slobodan prošao put koji se spominje u dnevniku i to sa svojim narodom i uz svoj narod, svjedočeći mu vjeru u Boga i ostajući mu vjeran kao i svojoj Crkvi, a za sve to trebalo je imati snage i hrabrosti. Zahvalivši nazočnima što su uveličali predstavljanje ove knjige, biskup Slobodan i biskup Petar udijelili su svoj blagoslov.

Stipo MARČINKOVIĆ