KRVNA VEZA

Prošla je Gospojina. Temperatura se još držala vrlo visoko, uglavnom preko 30 stupnjeva. Da je velikom blagdanu kraj i da je došlo opet vrijeme osame znali su to najbolje oni domaći starosjedioci slunjske okolice, premda svakodnevna gužva na Rastokama, pa i prema Cetingradu, a posebno gore prema Plitvicama kuda se gibaju neprekidne kolone turista ne bi ni po čemu to slutila. Vratiše se Ličani u svoja utočišta diljem Europe i svijeta gdje desetljećima nalaze razloge za svakodnevnu egzistenciju, ali i još snažniji poriv da se za ovaj ljetni blagdan vrate na pusta ognjišta i napoje se na izvoru novom snagom i nostalgijom. Ponijeli su i ovog ljeta sa sobom miris Korane u kosi, ne želeći se nakon posljednjeg kupanja otuširati sve dok osjete taj duh i dah rijeke u nosnicama, poneku mirisnu travku u džepiću sakoa ili košulje, zalogaj domaće mesne prerađevine u koferu, bocun rakije od onih plavih šljiva koje, neubrane, još stoje i čekaju da ih se pobere, a nema tko, ali i prepun mobitel slika i videoimpresija rodnog kraja.
Kao da je o svemu tome razmišljao Kiki dok je sam sjedio u praznoj krčmi toga podneva ispijajući uobičajeno pivo. A ne bi smio. Kao što bi bilo uobičajeno da na toj vrućini ne nosi debele čarape na nogama u plastičnim kroksicama, ali nije, dok su mu tanke noge od čarapa do krajeva kratkih sportskih gaćica od sunca potamnile, baš kao i ruke od kraja kratkih rukava sportskog dresa pa do tvrdih žuljevitih šaka. Ni pušiti ne bi smio, ali ipak pali cigaretu za cigaretom i mislima luta po okolnim obroncima. Čeka da prijatelji dođu po njega i da se opet nastave radovi na započetoj drvenoj kući u rodnom selu nad Koranom, koje je prije nepunih mjesec dana morao prekinuti jer mu je toliko pozlilo da je hitno završio u Karlovcu na operacijskom stolu. A stalno je onako u bunilu ponavljao da je to samo ona stara bolest i da će proći kao i svaki put do sada. «Pa zar vam nisam rekao da ću umrijeti tek u 74.« – uzvraćao je zabrinutim prijateljima koji su znali što time poručuje.
Ovaj put stvar je bila ozbiljnija. Život mu je doslovno visio na koncu, želudac mu se raspadao od silnih rana i ožiljaka, a malo je tko vjerovao u još dvadeset Kikijevih koje je prizivao. Kada je konačno izašao iz šok-sobe i kada su ga prijatelji došli posjetiti, prvo im je pogled skliznuo na njegove noge na kojima su, naravno, bile navučene čarape, iako su skučena bolnička soba i plahta prebačena preko njegova slabog tijela na krevetu uz veliku vrućinu odavali osjećaj pravog pakla. Nitko od njih, od dana kada je izašao iz logora, Kikija nije vidio bez čarapa na nogama, a osim prijatelja i neke daljnje rodbine u Kanadi, koju nikada i nije upoznao i koji nisu dolazili u ovaj kraj, i ne bi mogao vidjeti tu Kikijevu tajnu. Slutili su što bi moglo biti, pa i neki od njih su prošli srpske logore, razmijenjeni skupa s njim, s ožiljcima onim vidljivim i nevidljivim, a malo je tko o tome govorio i prepričavao. Mile je bio jedan od njih, ali je i on šutio. Uglavnom bi tu temu izbjegavali i utomljavali sjećanja u pivu i rakiji, pokušavajući se ugurati u dosadnu svakodnevicu znajući najbolje koja je to povlastica i dragost.
Kiki se nakon smrti roditelja, s time se pomirio jer drugog izlaza i nije bilo, a zapravo ni do danas ne zna gdje su završili nakon što su prognani preko Kladuše i Bosne negdje u nepoznato Nigdje, vratio na spaljen dom, podizao ga i obnavljao uz pomoć prijatelja i susjeda, koji su istom takvom gorčinom, pomiješanom nekom tužnom srećom, gradili svoja ognjišta. Volio je poslove vezane uz drvo. Bio je vrsni tesar, stolar u sklepanoj garaži, krovopokrivač koji je s ponosom podizao trobojnicu nakon što je krov konačno dobio svoj konačan izgled. Nije bilo vremena za poznanstva, ona koja bi ga odvela do neke srodne duše, a i to je bilo u ograničenoj mogućnosti u ovako godinama opustjelom kraju, desetljećima opustošenom stalnim odlascima i migracijama, ratovima, paležima, politikama i previranjima na granicama. Posla je bilo toliko da nije stigao razmišljati ni o čemu osim tko će sutradan doći po njega da se završi krov, da se podignu grede, da se umetnu prozori i vrata… i bila je to ujedno i spasonosna terapija kako pobjeći od onih bolnih uspomena i logoraških sjećanja, premda ni ona ratna, pobjednička, nisu bila takva da bi se u njima na bilo koji način uživalo. Uvijek je krv bila jedini trag koji je spajao sve to i samo je Korana mogla ponekad to isprati kada bi zaronio pod njenu površinu i hladio se u njenim brzacima.
Konačno je društvo stiglo. Veselo i raspoloženo, s očitom namjerom da danas završe i Kikijev krov nad glavom. Jer, svima je stigao pomoći, a sebe je ostavio za kraj. Stari i poprilično istrošeni automobili poprilično su sjeli pretrpani alatom, ali i kištrama piva, jer je dućan bio daleko od sela pa se valjalo opskrbiti. Neko čudno iščekivanje se osjetilo u zraku, neka vjera da će ovaj današnji dan biti drugačiji od ostalih, jer ipak je riječ o Kikijevoj kući, on je još slab od operacije pa će više biti nadglednik nego majstor, a kada sve bude gotovo nadali su se da će domaćin možda otvoriti dušu i otkriti im svoju tajnu s čarapama. Toliko su ih se nagledali dok se verao po krovovima, pa čak i dok je ulazio u Koranu, a najviše su plijenile pažnju promatrača dok bi smireno sjedio prekriženih nogu s cigaretom u rukama i lagano njihao lijevu nogu preko desne. Znali su i da ne smiju piti i da će u svemu tome novom i drugačijem nego do sada Kiki možda progovoriti i nastaviti onu svoju teoriji o smrti u sedamdeset i četvrtoj.
To su već prihvatili kao sigurnu stvar, pogotovo nakon zadnjeg stanja biti ili ne biti, pa su pomalo i počeli sumnjati u onu njegovu priču da mu se jednog jutra, nakon teške noći ispunjene nebrojenim granatama, pucnjavom, rafalima i jaucima, ukazala Gospa i predivnim glasom rekla da se ne boji i da će oči konačno zatvoriti u svojoj sedamdeset i četvrtoj. Ili je to bilo jutro u logoru nakon što su večer prije došli čuvari i pitali tko ima krvnu grupu A+, a svi su spustili glave poniženi i samom činjenicom da su ti jučerašnji zlostavljači i silovatelji sada u potrazi za tekućinom spasa za nekog svog pajdaša. Kiki je jednostavno bio takav čovjek. Dao bi ti posljednju kap krvi ako je mogao pomoći, ne pitajući zašto, kako i kome. Tako je bilo i sada. Istupio je teturajući iz kolone koja je stajala u strahu, pred oholim i razularenim čuvarima, s rukama na leđima i s glavom na prsima, što je značilo da je on taj sretnik. Brzo su skočili do njega kako ne bi pao jer je bio nesiguran na nogama i doslovno ga odnijeli izvan hangara. Vratili su ga nakon par sati na isto ono mjesto i spustili ga na zemlju blijedog i iznemoglog. Bez riječi su otišli i za sobom zatvorili vrata.
Pričao je jednom da su ga ostali prekoravali i pljuvali kako je mogao dati krv zlikovcu, zašto nije šutio, govorili su neka crkne prokletnik – ponavljali su to u muci i jadu – a on im je pokušavao reći da je to jedino što je imao dati i da se nadao da će mu time skratiti sve ove muke. Svi su pustili neki čudan uzdah, optužbe, ljutnje i ogorčenja, a Kikiju je jedina nagrada bila od toga dana da je deset dana bio pošteđen stajanja u ponižavajućem stavu pa je jedini sjedio jer i tako stajati nije mogao. Da, možda je to s Gospom bili tada, ali tko će sa sigurnošću reći baš taj dan, jer su svi dani bili isti; logor, krv, pucnjava, granate, jauci i smrt pred očima. Sve je to jedna velika bojišnica. Tih dana nakon ukazanja, ili Kikijeva donorstva, čuvari su bili posebno strogi i nemilosrdni, kao da su nešto slutili i pripremali. Tko će ga znati.
I onda, taman kada je Kikiju istekla pošteda, došla je neka komisija civila i vojske i više od pola ih je razmijenjeno na graničnom punktu tzv. Krajine, a među njima i Kiki. Zasluge za to pripisivao je Gospinom proročanstvu, a to mu je na neki čudan način potvrđivalo ponašanje jednog od čuvara koji ga je iznosio iz hangara, jer se nije mogao osloniti na vlastite noge. Mumljao je nešto da može zahvaliti onome koji je bio teško ranjen i izgubio mnogo krvi, a Kikijeva spremnost da se bez dodatnih istraživanja i analiza odmah ponudi spasila mu je život. Sve mu je to pričao dok ga je podupirao i podizao u autobus koji ih je odvezao u slobodu. Tek kada je izašao iz autobusa i prepoznao neka na punktu draga lica i časnike s kojima je prošao toliko toga, u Kikiju se pojavio neki čudan osjećaj ponosa što je eto spasio nečiji život, ili možda što je time spasio i svoj. Iako je samo on znao koliko je u svemu tome gorčine i apsurda pa je odlučio o svemu i ne govoriti više.
Nad Koranom su odjekivali tupi zvuci udaraca sjekire u drvo, tesle od greda a smijeh se orio nad lijepom drvenom kućom koja je poprimila pravi oblik topline doma. Kiki je nervozno obilazio oko radnika, donosio i otvarao nova i nova hladna piva s obližnjeg izvora, sve kako bi smirio u sebi nervozu što ne može i sam pomoći, nadgledao kako Mile vrti janjca i svako toliko pogledava dolje prema cesti kad će doći supruga Ruža s malim Mariom. On je bio seoski ljubimac, jedino rođeno dijete nakon Oluje i povratka u selo, a prošlo je od toga već ohoho godina, pa i obilježena velika obljetnica. Penjao se ljestvama do ruba budućeg krova a sve ga je mamilo da pomogne Dani koji se mučio oko budućeg dimnjaka. Tu nervozu konačno prekinu Ruža i mališa, kako su Maria od milja svi zvali, koji je bio posebno zbunjen činjenicom da Kikija vidi na dvorištu a ne na krovu gdje je uvijek poput rode zidao tuđa gnijezda. Brzo mu je doletio u zagrljaj i još brže je zajahao na onu Kikijevu lijevu noga koja se klackala u ritmu konja, što je on još podržavao sretnim povicima «Điha!» a što je Maria posebno radovalo.
Majka Ruža je korila maloga da siđe, da je stric Kiki još slab i bolestan jer je tek nedavno izašao iz bolnice, a on se njihao i veselio, zajedno s dobroćudnim strikom, kako ga je ponekad znao osloviti na Kikijevo oduševljenje. Ruža je bila uporna i krenula prema konju i jahaču, više od straha da se Kikiju ne bi nešto dogodilo, pa je mališa naglo skliznuo s njegove noge i sa sobom povukao i Kikijevu čarapu. Majka je zastala u nevjerici i gotovo kriknula vidjevši jednu golemu ranu, neku čudno izraslinu. Nije to bilo stopalo, više kao medvjeđa šapa. Sve je zaraslo u jednu bezličnu masu gdje se nisu raspoznavali prsti bez nokata, veliki ožiljci su se plavili od neizliječene smrzotine, dijelom se taban gulio a gornji dio iznad prstiju bio je crn kao katran. Mario je u strahu počeo plakati. I ostali su se strkali da vide što se događa. Kiki je umirivao mališu, a onda je Mario: u čudi pogledao majku i upitao: a je to striku Kikiju? Te boli, a?
On je malo zašutio, kao da dvoji reći ili ne, pa je kroz neki opori i tužan smiješak gotovo tepao djetetu da mu je to uspomena od jednog čike kojemu je daaavno dao krv, a kako je tada bilo mnogo krvi vani i unutra – Kikijev je pogled zaokružio prijatelje koji su kao postrojeni gledali u njegovu nogu ne znajući što reći i poduzeti – onaj striko me je puno puta škakljao i masirao pa mi je tako noga ostala sva bez veze.
Eto, zato moram nositi čarape da me ne škaklja trava kada hodam, jel’ tako? – završio je svoju priču i kao da od klinca traži potvrdu i oprost za to jahačko čudno otkriće.
– Mama, ja ne ću da me neko skakalje, ja hoću bos trčati po travi – pogledao je mališa majku i otrčao ocu koji je i dalje strpljivo vrtio janjca.

Mate Ćurić (Korita, Tomislavgrad, 1955.) novinar, publicist, filmski kritičar, književnik. Član Matice hrvatske, Čakavskoga sabora te Društva hrvatskih književnika. Dugogodišnji urednik kulture u Glasu Istre. Objavio je knjige eseja, kritika, ogleda: Rađanje i obnavljanje (1998.), Kino Pistola (2010.), Hrvarenje (2015.); dramu Poljubac u leđa (2006.) te romane Povratak (2005.) i Zenga (2018.). Dobitnikom je Književne nagrade “Dubravko Horvatić”.