Dnevnik: Mladen Urem

Mladen Urem, publicist, književnik, nakladnik, Državni arhiv u Rijeci

 

U rodnom se gradu nemam kome obratiti

 

Ponedjeljak, 31. kolovoza
Ovog vikenda vratio sam se s odmora iz Šibenika u Rijeku. Preostaje mi još tjedan dana do povratka na posao, što ću iskoristiti za dovršavanje nakladničkih projekata svoje matične ustanove, Državnog arhiva u Rijeci u kojem sam zaposlen na mjestu voditelja Odjela arhivske knjižnice, čitaonice i nakladničke djelatnosti, te Ogranka Matice hrvatske u Rijeci. U Arhivu, nakon prošlogodišnje izložbe Fašizam prije fašizma, D’Annunzio i danuncijada u gradivu Državnog arhiva u Rijeci (autori Boris Zakošek i Sandro Poropat), ove smo godine tiskali Vjesnik, br. 61-62, 2020. koji je posvećen razdoblju danuncijade (Rijeka, 1919.-1921.) s brojnim suradnicima, a do kraja ove godine izlazimo iz tiska s knjigom Izbjeglice i štete za D’Annunzijeva režima, koju pripremamo u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu. Uz hrvatsko izdanje, planiramo varijante na engleskom i talijanskom jeziku. Radili smo na tim projektima više od dvije godine a značajni su po tome što se prvi put u posljednjih stotinu godina dubinski, argumentirano i bez ideološkog predznaka posegnulo za istraživanjem opsežnog i široj znanstvenoj i kulturnoj javnosti nepoznatog arhivskog gradiva, te prezentiranju putem izložbe i tiskanih knjiga iz kojih se može iščitati nesnošljivost i postupci u vrijeme D’Annunzijeve okupacije Rijeke prema netalijanskom stanovništvu. Zasebno, u nakladi riječkog ogranka MH pripremam za tisak knjigu hrvatskog katoličkog pjesnika Baltazara Violića (Kuna na Pelješcu, 1891. – Pirovac, 1958.) a potom izlazi i bibliografija mojih radova povodom četrdesete obljetnice književnog, publicističkog i javnog rada (1980.-2020.), autorica Maje Polić i Nine Spicijarić Paškvan. Preostaje još jedno čitanje a zatim je predajem akademskom slikaru i dizajneru Branku Leniću, čija oprema svakom naslovu daje poseban izgled.

Utorak, 1. rujna
Pripremam tekstove za Domete za sljedeću godinu, planiramo u časopis uvrstiti i reprint dva naslova koji se referiraju na razdoblje danuncijade a to su knjige autora Drage Godre (pseudonim Drage Fućka): Bez doma, Od prevrata do evakuacije Hrvatskog primorja (Sušak, 1930.) i Ivana V. Perovića: Crtice iz okupiranog Sušaka (Sušak, 1934.). Napisali su ih sudionici događanja, koji opisuju posljedice talijanske iredentističke politike koja će rezultirati pojavom fašizma i dovesti do Drugog svjetskog rata u kojem će stradati stotine milijuna ljudi. Ta je politika počela i rođena je u Rijeci, a vođena je na njezinom i okolnom području na vrlo brutalan način, uključujući fizički obračun s nenaoružanim civilima, nasilje, progon netalijanskog stanovništva, poglavito Hrvata, nasilno anektiranje hrvatskog teritorija, na protupravan način i mimo međunarodno potpisanih ugovora, provođenje politike svršenog čina, što će sve zajedno biti inspiracija za metode koje je provodio Mussolinijev fašistički režim.
Milka Šupraha Perišić radi bibliografije Matičinih časopisa, Riječka revija (1952. – 1970. i 1976.) i Dometi (1968. – 2020.).

Srijeda, 2. rujna
Iz pisma kolegi, pjesniku Danijelu Sirotiću iz Buzeta. “Dragi prijatelju, nismo se već duže vremena čuli, nadam se da si dobro i da ti poslovi idu po planu. Mi smo u Državnom arhivu pred nekoliko mjeseci dobili novog ravnatelja, mlađeg kolegu Markusa Leidecka a dosadašnji ravnatelj Goran Crnković je otišao u mirovinu. On je ujedno i predsjednik OMH Rijeka, a posljednjih nekoliko desetljeća, zahvaljujući njegovom zalaganju realizirani su brojni značajni nakladnički projekti i postavljene mnoge zapažene izložbe. Kako vjerojatno znaš, Grad i Županija tek posljednje dvije godine za naš časopis Dometi daju svaki po pet tisuća kuna. I to samo posljednjih nekoliko godina. Prije toga, dvadesetak godina uopće nisu podupirali izlaženje časopisa. Zbog svega navedenog postoji mogućnost da će se časopis Dometi, zajedno s Maticom u Rijeci ugasiti. Ministarstvo kulture godinama ne daje ništa jer su Dometi uvijek bili u zakašnjenju. Da se to ne dogodi, svojski sam zapeo i nadoknadio sve nedostajuće brojeve i uspjeli smo od početka travnja do početka kolovoza tiskati godišta 2018. i 2019. a Dometi za 2020. idu ovih dana u tisak, te će izaći iz tiska do kraja ovog mjeseca (u privitku ti šaljem pdf verzije posljednja četiri godišta, uključujući i 2020. godište). Tvoj ciklus pjesama objavljujemo u godištu 2020. U Rijeci se ugasio i časopis Književna Rijeka DHK i koliko znam, izlazi još jedino Sušačka revija, koja je književna samo u širem smislu riječi. Hrvatska književnost i kultura u Rijeci uskoro će postati science fiction, ali to, čini se, nikoga ovdje ne brine. Iste sam probleme imao kao osnivač i glavni urednik časopisa za književnost Rival (1988.-2000.) i edicije autorskih knjiga Biblioteka Val (1987.-2010.), pa se i sam pitam kako još imam volje boriti se uvijek s istim preprekama? Kao osnivač Sušačke revije i njezin glavni urednik prvih godina izlaženja, mogu reći da sam imao više sreće. Časopis i dalje izlazi, uspješno. Časopisi su temelji svake kulture, uz njih stasaju novi autori a oni poznati i afirmirani objavljuju značajne doprinose bez kojih nije moguće zamisliti moderno društvo. Što i kako napraviti za spas OMH u Rijeci i za spas Dometa? Početi skupljati sponzorstva i pretplate na časopis? Prodavati časopis i knjige kao akviziter na Korzu, po kućama, na cesti, u trgovačkim centrima, po knjižarama koje jedva opstaju diljem Hrvatske i čekati uplate za prodane primjerke? Mi ćemo svakako na jesen konkurirati na Grad, Županiju i Ministarstvo ali pitanje je koje su nam šanse? Radim kao suradnik Matice više od trideset godina, bez honorara, bez mogućnosti da će se išta na bolje promijeniti. Primjerice, početkom godine su nam telefonski javili iz Odjela za kulturu Grada Rijeke, da će ove godinu pomoći s iznosom od 20.000 kuna za Domete a onda su u ožujku nazvali i rekli da su zahtjev za financiranje MH i časopisa Dometi svojom greškom proslijedili na Odjel za manjine, te zbog toga možemo dobiti samo pet tisuća kuna.”

Četvrtak, 3. rujna
Novi je broj časopisa Dometi za 2020. u tisku. Razgovaram s Vinicijem B. Lupisom iz Dubrovnika, koji je svojim brojnim, izvrsnim prilozima pomogao u realizaciji posljednja četiri godišta Dometa, čime gradimo novi most kulturne suradnje na relaciji Dubrovnik i Rijeka. Posebno bih istaknuo dva priloga, O pelješkoj obitelji Lupis iz Nakovane i njenom riječkom ogranku i Luka Sorkočević i Rijeka. Lupis, koji je i sam pripadnik obitelji Lupis, a koja je dala i znamenitog izumitelja torpeda Ivana Lupisa Vukića u radu posvećenom povijesti svoje obitelji, opisuje njezine hrvatske korijene, kao i podatak zašto su se za Dubrovačke Republike, u kontekstu njezinih diplomatskih, gospodarskih, pomorskih i političkih, međunarodnih odnosa, latinizirala hrvatska prezimena, pa tako i ono Vukić u Lupis. Prilog o boravku Luke Sorkočevića na Bečkom dvoru 1781. i u Rijeci 1782. jedan je od najboljih tekstova o Dubrovačkoj Republici i njezinoj diplomaciji koje sam pročitao. Na kavi s prijateljima Marijanom Bradanovićem i Borisom Zakošekom. Govorimo o degradaciji kulture i kulturnih djelatnika u represivnim sustavima. Kažem kako je moj otac, kao posljednji tajnik riječke MH prije sveopće zabrane, nakon Hrvatskog proljeća i izdržavanja zatvorske kazne bio nekoliko godina bez posla, bez prava na javno djelovanje, pa do mirovine redaktor, lektor i novinar tvorničkog lista Torpedo, sretan što uopće ima posao. Marijan me pita, što misliš kako je bilo Radojici Franu Barbaliću, vrsnom povjesničaru pomorstva, koji je kao doktor znanosti radio manualne, tehničke poslove u Lučkoj kapetaniji? Kažem, poznavao sam ga i objavljivao njegove radove, šutio je, bio skroman, melankoličan… Jedan od mnogih koji su prošli tu ”školu” u kojoj je igra straha, ponižavanja i ucjene bila svakodnevni realitet. Razgovaram s Igorom Žicom o prijedlogu glavnog urednika Vijenca Gorana Galića da pišemo kolumnu. Milan Zagorac je izdao novi, izvrstan roman, razgovaramo o smislu pisanja. Ivo Frangeš mi je jednom rekao; Pisati i disati za mene je isto!

Petak, 4. rujna
Kultura kao masovna zabava kojom se bave spretni aktivisti. Talent nije potreban, samo umreženost za dizanje novca. Programi su urlanje, skakanje, vrijeđanje publike, naslađivanje s provokacijama, novi avangardni performansi i instalacije koje su znane u umjetnosti najmanje pola i više stoljeća… Naravno i takvi akteri trebaju dobiti potporu. Živimo u demokraciji kojoj je naš narod uvijek težio, bez obzira na represivne režime koji su ga sputavali i tlačili, uspjeli smo se vratiti na put tolerancije, uvažavanja argumenata, slobodnog iznošenja mišljenja. U našem društvu ima mjesta za svakoga. To me više čudi što u mome gradu uvijek jedni dobiju za sve što im padne na pamet, a drugi, prezreni i odbačeni, malo ili ništa! Bez prava glasa. Pravo glasa uključuje u paketu i višegodišnju izolaciju, čemu se u principu ne pribjegava. Bio sam u izolaciji. Dugo. Nakon četrdeset godina javnog djelovanja, u svome rodnom gradu nemam kome otići i reći da je nešto važno i potrebno napraviti u kulturi, što i kako bi se nešto trebalo napraviti. Nemam kome.

Subota, 5. rujna
U godini kada je Rijeka trebala zablistati na nebu hrvatske i europske kulture, dogodio se totalni debakl. Nije tomu razlog pandemija Covida 19, već višedesetljetno devastiranje kulture u našem gradu. Koncept po kojem je od šezdesetak ljudi, koliko ih je bilo zaposleno u organizaciji, koja se trebala baviti provođenjem programa Europske prijestolnice kulture, samo troje iz Rijeke, može značiti dvije stvari. Prva je da Rijeka uopće nema vlastitih snaga da taj program, barem jednim zamjetnim dijelom pokriva svojim snagama, čime onda nije ni zaslužila titulu prijestolnice. Druga je da o kulturi Rijeke i njezinoj koncepciji odlučuju ne samo oni koji nemaju nikakve veze s tim gradom, kojeg uopće ne poznaju i za što nemaju nikakve odgovornosti, već su to ljudi koji uglavnom uopće nemaju prethodne reference u kulturi, koje bi ih dovele u obzor ozbiljnog uvrštavanja u rad na realizaciji takvog programa. Sve je to dovelo do rezultata koje danas imamo.

Nedjelja, 6. rujna
Tin Ujević jednom je rekao mom ocu Kazimiru Uremu, ako neki književnik napiše i samo jednu dobru pjesmu, jedan književni rad koji ima umjetničku vrijednost, on je tada ispunio svoju funkciju i ostaje na trajan spomen kulturi svoga naroda, cijeloga svijeta. Još za studentskih dana, osamdesetih godina prošloga stoljeća, ta mi je misao bila nit vodilja u predstavljanju hrvatske književnosti u svijetu. Ona mi je otkrila mogućnost da se iz bogatog fundusa povijesti naše književnosti mogu pronaći brojni autori koji zaslužuju ne samo reafirmaciju na nacionalnoj razini, već štoviše, da neki od tih radova, mogu biti značajni i u međunarodnim relacijama. Više godina sam radio na predstavljanju hrvatske književnosti u svijetu. Djela naših književnika (Janko Polić Kamov, Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Ivan Goran Kovačić…) objavio sam u najznačajnijim časopisima našeg vremena. Među njima su i Partisan review (Boston), Grand Street (New York), Akzente (München) i mnogi drugi. Primjerice s desetak objava kratkih priča Janka Polića Kamova, po nakladi i broju tiskanih primjeraka u inozemstvu višestruko su premašene sveukupne naklade svih djela Kamova (i o Kamovu) do danas tiskanih u Hrvatskoj. U svom radu sam bio onemogućen, uskraćena mi je potpora, tako sam uglavnom sam financirao takve projekte vlastitim sredstvima. Bez obzira što kod nas nema svijesti o potrebi predstavljanja hrvatske kulture u svijetu, ona je vrlo značajna. To znači ozbiljno prionuti poslu s vidljivim rezultatima, ne birokratski, samo da se zadovolji forma. Jednom prilikom rekao mi je Tonko Maroević: “To je značajan i vidljiv proboj hrvatske književnosti u svijetu. Pusti kad ne ide, dosta si i previše napravio u uvjetima koji nas okružuju!”