Hrvoje Hitrec: Hrvatska zbilja

Lijepa i uspavana
Hrvatska


Trideset (ili nešto manje) godina Hrvatska nije ni neovisna ni nezavisna, ni bogata; stotine tzv. civilnih udruga i desetci medija svakodnevno rade na uništenju njezina identiteta, uz prešutnu ili otvorenu potporu hrvatskih vlasti. Ili Lijepa Naša samo spava?

 

Hrvatski sabor radi pod maskama obveznim za sve, a ne samo za one sabornike koji potajno pregovaraju prelazak u drugu stranku. Nove, drastične mjere kažu da u sabornici može biti najviše četrdeset saboraša, što je u stvari povećanje za oko dvadeset posto, jer kada ste prije covida vidjeli u dvorani više od, recimo, trideset narodnih zastupnika, molim vas lijepo? Ako ih je dolazilo više, odmah je neka partija tražila stanku, poslije koje ih se polovica nije vratila. I onda i sada bili su i jesu raspoređeni po cijeloj zgradi, sobama i sobičcima, neki i u podrumu, neki na tavanu, a znamo što se radi na tavanu. Za razliku od veterana koji su pola života ostavili na Trgu sv. Marka i kojima se fućka gdje su smješteni, novi i rasprava željni zastupnici koji misle da će promijeniti svijet vrlo su razočarani novim mjerama i smatraju se degradiranima, a Sačić s pravom drži da će ga opet poslati na Velebit, odakle će pratiti što se događa u sabornici.
Rigorozne su mjere i u školama: maleni đaci ulaze na mala vrata, što je dobra škola za život, radi se u više smjena kao nekad u Končaru, treća smjena noćna da se ne sastane s prvom i drugom dnevnom. Neke su škole prestale raditi prije nego što su počele jer je opaženo da je covid kupio ruksak, udžbenike i tablete, pa ušao u školsku zgradu prije učenika, praveći se blesavim. A da je sve više blesavo ovo što se događa s coronom, donekle je točno i izaziva nove podjele u hrvatskom društvu takoreći. Iskristalizirale su se tri frakcije. Prvu čine paničari koji hodaju kao prvi ljudi na Mjesecu i vrište kada vide čovjeka bez maske, uz to pušača. U drugoj su skupini oni koji nose istu masku u džepu već mjesecima, a stavljaju je reda radi kada ulaze u zatvorene prostore, i to na krivi način. Glume poslušno pučanstvo. Treći, slobodari, pristaše su teorije zavjere i ne podnose nikakve mjere, zabrane i uopće represiju, pa se i u nas kao i u svijetu okupljaju na trgovima, recimo prošle subote u Zagrebu. Oni su cijepljeni od straha, odvažni ljudi koji će možda završiti u šatorima pred bolnicama, a ondje ih mogu dočekati zdravstveni djelatnici i pitati ih jeste li vi bacali boce po nama na trgu.
Od cijele te psihoze ne vidimo dobro što se događa primjerice u Crnoj Gori, mi, kažem, jer s vrhova državne vlasti nema ni glasa, nije se javilo ministarstvo vanjskih niti ministarstvo obrane, pa ni vrhovni komandant oružanih snaga RH, a sve bi njih trebalo zanimati jer je riječ o posve razumljivoj velikosrpskoj ujdurmi i početku procesa koji sam (bez lažne skromnosti) već odavno najavio.
Proces se zove rekonstrukcija nekog oblika rašivene balkanske tvorevine, čija je dekonstrukcija bila privremeno završila odvajanjem Crne Gore od Srbije, i sada sve govori da se stvari vraćaju u prirodno stanje prije prekida, u skladu s drugim memorandumom koji užasno podsjeća na prvi, a oči su mu upravljene – između ostalog i ponajprije na Hrvatsku. Srbija hoće preko Montenegra na more, Rusija hoće preko Srbije na toplo more, i to je konstanta srbijansko-ruske politike, neumrle težnje za ekspanzijom koju već kronično predvodi Srpska pravoslavna crkva, a ona ne trpi nikakve druge pravoslavne crkve na „svom“ teritoriju, koji obuhvaća sve što fanatični velikosrpski imperijalizam svojata od polovice 19. st., pa će i nadalje. Ako se situacija bude razvijala u previđenom smjeru i spoje se, makar u početku neformalno, dva oka u istoj nasilnoj glavi, opet ćemo jovo-nanovo, pa i prema Dubrovniku mogu poletjeti projektili u simbiozi s RS. A to što su navodno Hrvati krivi za krivi rasplet izbora u Crnoj Gori, jerbo su rasuli glasove, samo je i opet plod nebrige hrvatske države koja nije na vrijeme razumjela obavještajne igre i podmukli prodor beogradskih spletkara u ionako krhku hrvatsku zajednicu u Gori, dok se katolički sveci u Zaljevu svetaca križaju i snebivaju. Zadnje vijesti (dok ovo pišem) govore da ipak ne će sve završiti kako želi Amfilohije ili kako se već zove, shvatili su Crnogorci da se radi o opstanku države i nasilju nad njihovim identitetom.
„Europa“ za sada šuti, ne razumije što se zbiva. SAD-u je možda razvidnije, ali se bavi Srbijom i Kosovom(…)

 


Srbija hoće preko Montenegra na more, Rusija hoće
preko Srbije na toplo more, i to je konstanta srbijansko-ruske
politike, a ako se situacija bude razvijala u previđenom
smjeru i spoje se, makar u početku neformalno, dva
oka u istoj nasilnoj glavi, opet će prema Dubrovniku

 

Spavaj, lijepa moja
Hrvatska spava u svojoj europskoj pidžami i jedinoj preostaloj ideologiji političke korektnosti koja blokira slobodnu i samosvojnu misao. Postaje rastresita, neprepoznatljiva država bez svoje volje. Vlasti demoniziraju (uz pomoć medija) one susjedne i nesusjedne zemlje koje se ne daju uhvatiti u mrežu opsjena i gubitka preostalog suvereniteta, pa vrlo jasno i glasno samostalno djeluju, ne osvrćući se na unijatske pokude i prijetnje. Zato strašljiva Hrvatska sve više podsjeća na onu republiku prije 1990. kojoj je mozak bio u „saveznoj Vladi“ (i partiji), na vrijeme prije one rečenice preminulog Žarka Domljana „rođena je hrvatska država, neka joj bude…“, otprilike. Trideset (ili nešto manje) godina poslije Hrvatska nije ni neovisna ni nezavisna, ni bogata, stotine tzv. civilnih udruga i desetci medija svakodnevno rade na uništenju njezina identiteta, uz prešutnu ili otvorenu potporu hrvatskih vlasti.
U području kulture odavno je zavladalo jednoumlje vrlo jasnih protuhrvatskih stajališta, a tko se pobuni protiv takvih „tendencija“, biva odstranjen. Ilustracija koja govori da se s vremena na vrijeme upozoravalo kamo stvari idu, jest napis jednoga pametnijeg komentatora, napis koji se tiče kinematografije i ovih dana često spominjanog redatelja Matanića. Komentator je, naime, u vrijeme hribarovske strahovlade i Matanićeve sveprisutnosti, citirao rečenice „ikone“ novovalnog nehrvatskog filma, riječi koje se nisu čule od vremena Ždanova i Žanka. Pun sebe i staljinistički odnekud nastrojen, taj je redatelj izjavio da onaj tko ne podnosi političke poruke njegova Zvizdana, o filmu ne može imati ni estetske prosudbe.
Spomenuti komentator, začuđen kao i ja (bilo je to 2015.) zaključuje da će, znači, HAVC financirati samo one filmove koji su sukladni u njemu vladajućem političkom ćudoređu. Tako je i bilo. Uz blagoslov vlasti u kojoj su gospođe i gospoda vrlo bliski rečenom ćudoređu. (Možda sam o tome pisao u realnom vremenu, ne sjećam se, ali da sam zlopamtilo, jesam.)
Prenosilo se to, i prenosi, na književnost, pa tako imamo Festival svjetske književnosti s imenima za koja nikada niste čuli, uglavnom, a festival služi uguravanju „domaćih“ mediokriteta u „svjetsku književnost“, s istodobnim odguravanjem pisaca koji bi u tu svjetsku književnost trebali spadati. Ali ih spadala zaobilaze, jer ti književnici ne pripadaju plemenu vladajuće političke ćudorednosti, čudo jedno, drže do sebe i ne daju se uvući u blasfemije poput publikacije Hrvatskog (?) društva pisaca ili kako se već zove, u čijem se okrilju daje prostora najprimitivnijim mogućim napadima na hrvatski jezik, njegov naziv (i položaj). Istodobno, navodno iz mrtvih uzdignuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika nikako da se oglasi, a zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku nikako ne može prodrijeti u Hrvatski sabor niti Sabor kakav jest ima interesa za tu „temu“.

Medijska zamućivanja
Mediji su sada i formalno u području kulture, a nego gdje? Pa kako mediji njeguju kulturu sjećanja, recimo? Kako nameću publici ono što je i njima nametnuto? Vozim se zagrebačkom obilaznicom i slušam vijesti Hrvatskoga radija, kadli jedna od njih kaže da su antifašisti i radnička fronta (ili tko već) obilježili dan sjećanja na ustaški logor za djecu u Jastrebarskom. Umalo da nisam završio u grabi. Zar nakon toliko svjedočanstava, knjiga, zapisa, analiza koje kazuju da nikakav logor za djecu u Jaski nije postojao, neki urednik na radiju pušta „antifašističku istinu“, pa onaj tko sluša emisiju a ne zna puno o bližoj povijesti, doista misli da je istina što čuje. Usput, u nedavno objavljenoj knjizi o spašavanju djece u jaskanskom prihvatilištu, ponavlja se krucijalni dokaz da o logoru nije bila riječ, ni žica ni stražarnica: nakon „oslobođenja“ ni jedna časna sestra, kao ni bilo tko drugi, nije optužen. Da se doista radilo o „logoru za djecu“, letjele bi glave.
Drugi primjer iz medija (tiskovine): piše prononsirani orjunaš o eksploziji koja se dogodila u Puli neposredno poslije Drugog svjetskog rata, a cilj je bio nagnati preostale Talijane u bijeg. Rečeni novinar objašnjava čitateljima da su Talijani svojedobno bili većina u Puli, a sve okolo bilo je, veli, slavensko stanovništvo. Slavensko? Bit će da je bilo i jest hrvatsko, ali hajdmo i u ovoj prilici malo orjunašiti, za zabavu.
Treći primjer: krstionica kneza Višeslava. Nije, veli autor napisa u tiskovini prošloga tjedna, nije vjerojatno da je Višeslavova, a za kneza Višeslava nije sigurno da je postojao, jedino je sigurno da je krstionica iz 9. stoljeća i da je Ivanova a ne Višeslavova, da je svojedobno odlutala u Italiju (Veneciju) pa u vrijeme NDH vraćena. Pitanje je moje, zašto bi svećenik Ivan koji je „učinio ovo pobožno djelo“ kako piše u latinski uklesanom tekstu, spominjao da je učinjeno u doba kneza Višeslava? I tako dalje. Hajdmo malo zamutiti ranosrednjovjekovnu povijest, da sve učinimo nesigurnim u skladu sa suvremenim lumenima koji i Hrvatsko kraljevstvo pomiču za koje stoljeće. I koji preziru iransku teoriju o podrijetlu Hrvata.(hkv)