Mr. sc. Ivan Bekavac: Sretna zemlja Hrvatska

Sretna zemlja Hrvatska

 

Poziv da se okrenemo budućnosti nije tako razgovjetan kako se u prvi mah čini. Zasad u hrvatskoj stvarnosti ili, preciznije, u svijetu koji grade mediji, ta se poruka razumije posve drukčije od onoga što su joj njezini autori, sudeći prema kontekstu, izvorno pripisivali. Okrenuti se budućnosti!? Kojoj, gdje pribiva budućnost, može li se išta osim zamišljaja reći o toj iščekujućoj dimenziji života? Postoji li ona već u Njegovu beskraju ili tek treba nastati? Kako se okrenuti prema nečemu što tek treba nastati a da ne znamo bar temeljna moralna načela na koja će se naslanjati? Možemo zamišljati da je i ta budućnost život u pluralnoj, netotalitarnoj zajednici slobode, poštenja, mirotvorstva i bratstva, ali s one strane vremenskoga obzora mogla bi nadirati i patnja, sukobi, nesreće, ratovi, potresi, bolesti, nasilje novih ‘revolucionara’’? Potencijalno su moguće obje varijante: na nešto ne možemo utjecati, a u znatnome možemo, pa o nama, o svima nama, ljudima, sadašnjim i onim koji će se roditi, ovisi hoćemo li se ravnati prema Dobru ili ne ćemo. Ako zagovaramo takvu budućnost, imamo se čemu nadati, ali ako je poziv da se ‘okrenemo budućnosti’ ustvari poziv da svrnemo pogled s onoga što je hrvatski narod konačno postigao u dugotrajnoj borbi za slobodu, koju je okrunio Olujom, da zaboravimo što je jučer bilo i zbog čega je bilo tako kako je bilo, onda niti gledamo u budućnost niti naziremo puta prema boljem životu i sretnijoj zajednici. Dakle, odreći se sebe ili nastaviti svojim putem, usklađenim sa svim dobrim što gradi suvremeni svijet? Ima znakova da zazivanje pogleda u budućnost, u dijelu naše javnosti, nije drugo nego zahtjev da se odreknemo sebe i svoje baštine u korist titoističke ideologije komunizma i jugoslavenstva

Bilo ih je 4, 15 posto. Naša braća, ortodoksni komunisti neizlječivo zatrovani jugoslavenstvom, kao da nikako ne mogu, ili ne žele razumjeti, niti što za sudbinu naše zemlje znači 19. svibnja 1991. ni što znači progon Nesrba s okupirane hrvatske zemlje, ni rat protiv Hrvatske, ni Oluja. Nije toliki problem što oni žive u svijetu koga nema, osim u njihovim uspomenama i zamišljanjima, nego je problem u tomu što ti ljudi od tada do danas propagiraju zajednicu kakvu je na referendumu u svibnju 1991. priželjkivalo 4,15 posto hrvatskih državljana od onih koji su pristupili referendumu. Njima ništa ne znači glas 93,24 posto ljudi koji su za ‘suverenu i samostalnu’ hrvatsku državu. U svemu tomu neki među njima, u javnosti nazočniji, ne ustručavaju se širiti neistine i klevetati državu u kojoj žive. Ne griješe ljudi koji tvrde da je komunizam, točnije, jugokomunizam postao dijelom njihova identiteta. Nije bio puno veći ni postotak komunista među pučanstvom 1945. kad su u ratu došli na vlast. Njih nije zanimala, niti ih danas zanima volja naroda, s tim što su promijenili ime pa su, u skladu s tim, danas verbalno veliki zagovornici demokracije i ljudskih prava.

Likovi koji se pojavljuju u ovom tekstu bili su među onih 4,15 posto glasača koji su htjeli 1991. da sve ostane po starom. To je, uz dodatne zahtjeve, htjelo i memorandumsko srpstvo i posrbljena vojska. Među onima koji su u Hrvatskoj bili protiv uspostave samostalne hrvatske države bili su i ljudi s reputacijom istaknutih zaslužnika u mnogim javnim djelatnostima. U Tuđmanovoj je državi i za njih bilo mjesta, čak i onda kad su javno pokazivali neprijateljski stav, ali ne samo prema novoizabranoj vlasti, nego i prema vlasti i prema državi koja je izlazila na scenu slobodnoga svijeta. Ni to što govore i pišu protiv hrvatske države, ne bi privlačilo posebnu pozornost zbog više razloga, pa i zbog spomenutoga postotka tih protivnika, ali kad važni mediji u Hrvatskoj te likove uporno uzdižu na rang iznimne društvene važnosti, treba zastati uz tu promociju. Čini nam se, naime, da ne bi smjeli širiti tolike neistine o svojoj zemlji. Ma što pretpostavljali o tomu, ipak nije jasno zašto ih novinari ne pitaju o tim osporavanjima samih utemeljitelja države u kojoj žive. Je li i to okretanje glave na drugu stranu znakom i njihove usmjerenosti prema ‘slavnoj’ komunističkoj prošlosti ili samo najava puta koji je pred nama?

‘Intelektualna figura par excellence’. Zauzimanje za promjenu hrvatskoga pobjedničkoga hoda i usmjeravanje u nekom drugom pravcu, protivno volji većine (93,24%) nije zagovaranje dobra, nego baš suprotno, zagovaranje revolucionarne isključivosti koju je i naš narod predobro upoznao. Odmah nakon kninskih zazivanja budućnosti u kolovozu 2020. dva nacionalna dnevnika što izlaze u Zagrebu istoga dana (16. kolovoza 2020) donose na naslovnicama najave razgovora s istaknutim osobama iz vremena titoizma, jedan (Večernji list) s istaknutim novinarom, a drugi s poznatim glumcem (Jutarnji list). Novinar (I. Mandić) koji je u nadnaslovu najavljen kao ‘intelektualna figura par excellence’, uz ponavljanu tvrdnju: “sretna je zemlja koja ima intelektualnu veličinu kao što je”, on, u odgovoru na novinarsko pitanje kako je podnio ‘rušenje Jugoslavije i rađanje Hrvatske’ odgovara da nije bilo nikakvoga rađanja, “nije bilo nikakvog stvaranja Hrvatske nego secesija, odnosno izdvajanje Socijalističke Republike Hrvatske iz Federativne Narodne Republike Jugoslavije. (Tako se zvala Titova država do 1963. a nakon toga drukčije (SFRJ), međutim ‘Figura’, koja na drugom mjestu u intervjuu govori kako je u to vrijeme završilo njegovo političko oblikovanje, pa je postao komunist, a time je zadobio novi identitet, koji se od tada nije mijenjao; iz te vizure prosuđuje i nakon 60 godina, rabeći čak i ondašnje nazivlje; jednom FNRJ, uvijek FNRJ op.a). “To nije stvaranje nečeg novog, nego ono što je socijalizam dao, to se uzelo sebi u prćiju, i što se time napravilo, upropastilo se onu Hrvatsku koju se izuzelo … Kao da je ovo danas neka nova naša država a nije. To je samo lažno ime za staru stvar u koju je utkana najlošija komponenta hrvatskoga bića, a to je uloga ustašoidnog svjetonazora…” Tako govori ‘intelektualna veličina’.

Nije, naravno, stvarana Hrvatska, nego uspostavljana, branjena i oslobađana hrvatska država. Samo se zbog toga odgovora zaustavljamo uz taj tekst u kome se niti ne govori o tomu da stvarnost pokazuje drugo i da je takav govor za spomenutu većinu hrvatskih ljudi vrlo uvrjedljiv. Uspostavi samostalne hrvatske države, suprotstavlja se glorifikacija nedemokratskoga poretka i tvrdnja o epohalnoj ulozi Titova totalitarizma. A o uspostavi hrvatske samostalne države, koju ‘intelektualna veličina’ niti ne vidi kaže ovo: ‘To nije stvaranje nečeg novog, nego ono što je socijalizam dao… sve što postoji bilo je napravljeno u socijalizmu… Nismo ni samostalni ni demokratski. Imamo Sabor, nemamo državu.’ Razumljivo je da postoje ljudi koji i tako gledaju na hrvatsku stvarnost, ali je malo manje razumljiva medijska glorifikacija koja ih prati dok rasiplju takvu destruktivnost, isključivost i nesnošljivost.

Pijanstva i cigare. Znače li išta tim medijima ljudi koji su žrtvovali vlastiti život za ostvarivanje hrvatskoga prava na slobodu i vlastitu državu, ljudi koji su u obrambenom i oslobodilačkom ratu izgubili živote ili dijelove tijela, znače li im išta obitelji poginulih hrvatskih sinova? Znače li im išta one stotine tisuća sretnih ljudi koji dočekuju svjetske viceprvake u nogometu. Pred njima je ‘Figura’ kojoj se daju četiri novinske stranice danima reklamirane, kako bi rekao da toga za što su živjeli i umirali – nema, nema hrvatske države, sve što postoji bilo je napravljeno u socijalizmu. I kamen i zemlja i voda, i riječ, i ono, kako je zapisao pjesnik, dublje od riječi …. SVE, sve je to ‘napravljeno u socijalizmu’? Socijalizam je, kako se čini ‘intelektualnoj veličini’, sve stvorio pa, po njegovu, i narod i zemlju Hrvata. Nema hrvatske države, ni samostalne ni demokratske. Tako je htjelo i tako hoće onih 4,15 % iz svibnja 1991. O hrvatskoj državi on ne govori zato jer je – nema. ‘Intelektualna figura’ se zabavlja i izruguje na četiri stranice dnevnih novina, govoreći o svemu tomu usput, jer su središnje teme razgovora njegova pijanstva i cigare. Ali, Bože moj, ne zaboravimo pravo na kritičnost. Čovjek u poznoj dobi, uz to novinar i pisac knjiga, objašnjava i narav svoje kritičnosti prema državi u kojoj živi. “To je ta kritičnost koja je nužna, bitna, dakako dobronamjerna.” A što je nego dobra namjera tvrdnja da je u temelje slobodne hrvatske države, za koju Figura kaže da ne postoji, ‘utkana najlošija komponenta hrvatskoga bića’. (!!!). Živi i mrtvi hrvatski branitelji, dragovoljci, civilne žrtve, žene, djeca i ljudi koji se nisu mogli suprotstaviti napadačima, svi su oni proglašeni najlošijom sastavnicom hrvatskoga naroda, a ‘dobronamjernim’ kritičarima su osigurane beneficije, nagrade, naslovnice novina i javno iznesena tvrdnja o sreći zemlje koja ima takvu Figuru. Rekosmo, ‘intelektualna figura’ je zastala u vremenu dok se još Titova država nazivala FNRJ, pa s tih pozicija i danas prosuđuje. (FNRJ se zvala Titova država od 1945. do 1963, a od od 7. travnja 1963. i usvajanja novoga ustava država se nazivala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ)).

Što glumac zna o Krleži? Istoga dana (16. kolovoza 2020.), drugi dnevni list koji izlazi u Zagrebu (Jutarnji), ne na četiri nego na tri pune stranice s jednim stupcem na četvrtoj, donosi razgovor s drugim apolegetom titoizma, čijem talentu nisu dovoljne obične teatarske pozornice, nego mu hrvatska država daje otoke umjesto trulih dasaka, kako bi glumio, okupljao svoje i slavio Titovu državu i ideologiju. Ne treba ni govoriti da obojica umjesto ‘zatucanoga’ hrvatskoga patriotizma nude titovski proleterski internacionalizam. Sad čak Rade Šerbedžija, ‘veliki glumac’ kako ga nazivaju, tvrdi da se Krleža, nakon povratka iz Rusije (1924). okrenuo protiv staljinske tiranije. Kao da je rekao kako je on postao hrvatski patriot nakon agresije na Hrvatsku. Njegova je tvrdnja najobičnija neistina jer je po povratku iz Sovjetskoga Saveza Krleža napisao Izlet u Rusiju (Zagreb, 1926.) u kojoj glorificira Lenjina i sva ‘čuda’ njegove revolucije. Piše da je na moskovskim ulicama gledao neizrecivo obilje svega, posebno hrane. Gledao je i prosjake kako jedu kruh namazan kavijarom “prst debelo”. (Izlet, str. 8). Ustvari, prema vlastitim riječima Krleža se spremao putovati u Moskvu s delegacijom KPJ na V. Kongres Kominterne (17.6. – 8.7. 1924.) “jer je jedini od svih članova delegacije imao urednu putovnicu s kojom je normalno mogao prijeći granicu.” Ilegalna Komunistička partija dala mu je nalog da preko granice prenese kovčeg s povjerljivim partijskim materijalima. Pojavili su se problemi sa sovjetskom vizom tako da sve nije išlo onako kako je bilo planirano. Nakon putovanja, Đuka Cvijić nije uspio u Kominterni dobiti ni naknadu troškova Krleži za to dugo putovanje.

Glumac kaže da je Krleža, nakon povratka iz Sovjetskoga Saveza, ustao protiv lenjinovske i staljinističke tiranije. Dodaje da svi tekstovi koje je od tada pisao “bili su tako aktualni i tako su živo secirali sve naše probleme, zablude i ljudske gluposti, i naročito ograničene i primitivne nacionalizme i šovinizme koje smo proživljavali 70-ih.” (kurziv, IB). O komu ili o čemu to Glumac govori, koji su to ‘mi’, tko je platio golemu cijenu zbog optužaba za te ‘primitivne’ strasti “70-ih”?
Kome se sudilo u Karađorđevu 1971.? Hrvatskim ‘nacionalistima’! Savka Dabčević-Kučar piše da je Dušan Dragosavac čitavu godinu dana »tajno« upozoravao Tita da hrvatsko političko vodstvo vodi nacionalističku politiku (Savka Dabčević-Kučar, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II, Zagreb 1997., 636). Srećom, tada još nisu svi Hrvati nazivani ‘’genocidnim’ narodom, niti su svi okrivljavani za više od ‘milion’ žrtava u Jasenovcu (to je došlo s Memorandumom), ali bilo je dovoljno potpisati i Deklaraciju da bi se iz tih potpisa pročitale ‘primitivne’ strasti.

Krleža i Deklaracija. Je li tada Krleža ‘secirao’ i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) ili je bio jedan od njezinih potpisnika? (Akademik Dubravko Jelčić iznosi da su pri usvajanju Deklaracije svi delegati digli ruku u znak prihvaćanja, tek kad su vidjeli da je Krleža digao ruku). A zašto bi Glumac remetio sklad u novoj zagledanosti u budućnost i umjesto o balvan revoluciji i Oluji, svoje stajalište iskazivao govorom o sedamdesetima. Za primitivni nacionalizam i šovinizam optuživani su Hrvati, onda i danas, s tim što se danas sve te difamacije sažimlju u dvije riječi: fašisti i ustaše.”Po svome povratku iz Rusije, Krleža je postao kritičar ruskoga socijalizma i brzo se sukobio s lijevo orijentiranim intelektualcima Jugoslavije koji su još uvijek slijepo vjerovali u Rusiju i Staljina.” Tako danas govori Glumac. A u koga je tada vjerovao Tito, čiji je agent bio i tko ga je poslao u Jugoslaviju? Tko ga je poslao u šumu, ali ne kad su nacisti i fašisti napali Europu, nego kad je Hitler prekršio tajni pakt sa Staljinom i u lipnju 1941. napao Sovjetski Savez. Tek tada je antifašist Tito krenuo u oružani boj. Do tada ‘nije vidio’ što su od 1939. radili nacisti i fašisti. Staljinova vojska je ujesen 1944. s Istoka došla oslobađati Beograd, Staljinovi su čekisti i enkadeovci stvarali Udbu i Titovu vojsku.

Je li Krleža sve to znao? Je li Krleža prosvjedovao kod Tita? Nije! Do kraja života ostao je lenjinist i titoist. Valjda ga Glumac u svojoj mašti vidi drukčijim, ili nastupa s ekipom koja bi htjela, zagledana u budućnost, promijeniti i Krležinu prošlost. I onda ne bi bilo problema, jer bi modificirana povijest postala budućnost u koju se s radošću gleda. Zbog toga i imamo naslovnice dnevnih novina koje velikim slovima javljaju da je sretna Hrvatska koja ima Igora Mandića. Samo će se primitivniji ‘progresisti’ danas izravno suprotstavljati uspostavi hrvatske države i poricati razmjere zlodjela koje su Hrvati morali pretrpjeti na tomu putu. U ovom se vremenu to drukčije radi. Na obzorima budućnosti vide se nova svjetla, nova ‘pomirba’ ima i nove ciljeve. U hrvatski medijski prostor ubacuju se prilozi koji nemaju kritičkoga stava prema klevetničkim napadima i nastojanjima da se našteti njezinoj reputaciji, bez obzira na to imaju li ‘optužbe’ ikakve veze s ljudskom pameću i dostojanstvom. Umjesto spominjanja Danajaca trebalo bi reći ‘ne očekuj od hrvatomrzaca ni mrvicu obzira prema ljudskoj pameti i dostojanstvu’. Oni pucaju i onda kad samo sebe metcima pogađaju.

Hrvatska nacionalistička imena. Nije ‘secesijom’ Hrvatske od ‘FNRJ’, prema riječima umirovljenoga novinara, potaknuta samo ‘najlošija komponenta hrvatskoga bića’ u dubljim sferama, nego su razotkrivene i druge dimenzije hrvatske nacionalističke naravi, pa su marni istraživači njegova kova uočili i “prekomjernu zastupljenost nacionalističkih imena među onima koji su služili u ratu”. Služili u ratu? Široka rasprostranjenost određenih imena, prema mišljenju ‘istraživača’ hrvatske totalne zaluđenosti, pokazuje da se “jačanje nacionalizma u Hrvatskoj povećavalo više od desetljeća prije izbijanja rata”. Ovdje, kao i u prijašnja dva primjera, imamo ‘najlošije komponente’ protuhrvatskih kleveta. ‘Istraživači’ nisu uspjeli opaziti, naučiti i zapamtiti da to hrvatsko vrijeme koje spominju, obilježava tzv. hrvatska šutnja. Hoće li i tu šutnju, nakon Karađorđeva, prozvati nacionalističkom šutnjom? Ima li boljega znaka nacionalizma od šutnje naroda i izbora imena djeci pri krštenjima?
Čudno je što se ‘istraživači’ nacionalističkih imena nisu prihvatili i istraživanja prezimena. Ili su slabo informirani ili su nemaštoviti. Što su deklarirali kao predmet istraživanja? “Provodimo novu empirijsku strategiju za mjerenje i proučavanje snažnog oblika nacionalizma – spremnost da se bori i umre u ratu za nacionalnu neovisnost – koristeći izbor imena koji odgovaraju prethodnom ratnom vođi…” U Drugom svjetskom ratu među Hrvatima je jedan ratni vođa bio Ante Pavelić, a drugi Josip Broz. Zašto bi, dakle, ime Ante, vođe koji je izgubio rat, dobio više nacionalističkih imenjaka od Josipa, ako je Pavelić prikazivan u najgorem svjetlu, a Josip Broz slavljen kao nitko do tada? Srećom, u katoličkoj zemlji kakva je Hrvatska ljudi radije djeci daju imena prema imenima svetaca i svetica nego prema imenima ratnih vođa. Svetoga Antu, primjerice, ne slave samo dajući dječacima i djevojčicama imena njemu u čast, nego mu grade crkve, podižu spomenike, određuju blagdane, slave mise … Tako je i u ostalom katoličkom svijetu. Nije li to ‘kontroverzna teza’ u kontrarevolucionarne, proustaške krivnje upisati i hrvatska ‘nacionalistička imena’ pita se Jutarnji list (19. kolovoza.2020) zaključujući da ne znaju je li izbor imena “nacionalizam ili patriotizam, jer je to metaetička interpretacija u prostoru i vremenu”. Kakav je to prijepor, kakva kontroverza, oko čega postoji nesuglasje, što ostaje od ‘teze’ ako razgrnemo medijsku, obmanjujuću pljevu oko tobože istraživačkoga govora. Ništa se ne istražuje nego se pokušava skrpiti bar nekakvu političku poveznicu između današnjih i onodobnih ‘ustaških imena’, tj. ustaške države i današnje demokratske Republike Hrvatske. Kad bi se čovjek u tom nehumornom okruženju ipak htio našaliti, rekao bi Hrvatima da ako misle kako će ih ‘internacionalisti’ prihvatiti kao normalan narod, najprije moraju početi djeci davati drukčija imena! Kako su sadašnji izvori njihovih imena uglavnom u kršćanskoj, katoličkoj tradiciji onda je prvi korak uspostaviti drukčiji odnos prema toj tradiciji i vratiti se postavci da je religija samo omamljujuće sredstvo (opijum) za narod. I potražiti drugi svjetonazor i druge izvore za imena svojih ljudi.

Zrinski i Artuković. Jutarnji piše da je prilično sigurno da će ta tema ‘opet izazvati reakcije’. Naravno, o tomu se i radi. Ni jedna objava ne može biti dovoljno glupa ako bi mogla štetiti Hrvatskoj. Nisu novine krive što ima ‘’takvih ljudi’, ali bez novina oni nikome ne bi ni štetili ni koristili, upletanje znanstvenih institucija, časopisa i njihovih recenzija druga je tema. Zapravo ni ‘znanstvenici’ nas ne zanimaju nego samo medijska promocija od koje se očekuje javna rasprave o tezi da u “ratnim vremenima, kada je jak nacionalni naboj, imate i povećan broj imena koja su vezana uz nacionalni identitet”. Valjda je autor te postavke pretpostavio da su hrvatski ratnici u Domovinskom ratu najprije odlazili promijeniti ime i uzeti neko ‘vezano za nacionalni identitet’, ili su, možda, njihovi roditelji prije dvadeset, pedeset ili više godina djeci radije davali imena uobičajena među Hrvatima. Ili drukčije: kad su ti ljudi dobili imena: kad su se rodili ili “u vremenima visokog nacionalnog naboja, poput ratova”. Ali Josipa je bilo, možda ne baš u čast Josipa Broza, a među njegovim revolucionarima i partizanima bilo je i boraca s imenom Ante, Tomislav, Krešimir… (pogledati koliko je hrvatskih ‘nacionalističkih’ imena bilo među poginulim partizanima u bitci na Sutjesci). Autoru je “važno to da će svatko u svijetu dobiti iste rezultate na temelju tih statističkih podataka”. Koje rezultate? Da među Hrvatima ima više ljudi s imenom Ivan ili Ante nego među Škotima ili Bošnjacima u BiH. A ima puno i Josipa. Po svetomu Josipu, mužu Isusove majke, ili po Josipu Brozu?

Ne pronose samo hrvatska imena retrogradne ideologije, to zlo po svijetu šire i hrvatska ‘ustaška prezimena’. Nakon prijave neke srbijanske nevladine udruge da je Hrvatska izdala poštansku marku koja veliča ljude koje ne treba veličati: na marki lijevo dolje piše ZRINSKI, a desno ARTUKOVIĆ, a između godina 1994., angažirali su se mnogi koji su željeli sudjelovati u klevetanju Hrvatske. Hrvatska je pošta prosvjedovala. Prošle su i dvije godine do odgovora iz institucije koja se u toj stvari jako angažirala (Centar Wiesenthal). Direktor Shimon Samuels: “Drago mi je da nazivi na marki označavaju dizajnera i tiskaru, a ne nacionalne ličnosti…” (Večernji list, 23.8.2020.) Prijaviteljima su bile spornen dvije poštanske marke izdane u različitim prilikama: autor obiju bio je akademski slikar Lovro Artuković, a tiskala ih je čakovečka tiskarnica loja nosi ‘nacionalističko’ prezime: Zrinski. Pošta je po svijetu dokazivala da se tim poštanskim markama ne veliča NDH. Prijavitelji hrvatske ‘krivnje’ za promociju ustaštva znali su da Hrvatska ne slavi Andriju Artukovića, ali su priliku vidjeli u činjenici da ima ljudi, među kojima je i slavni slikar, koje nose isto prezime. A osumnjičeni ‘nacionalist’ Zrinski živio je i umro prije pola tisućljeća. Lažne su optužbe prenijeli mnogi mediji po svijetu. Jedina joj je svrha bila oklevetati Hrvatsku i naštetiti njezinoj reputaciji. Vidimo da ne će samo zds i nekakvo slovo u koje pijani ljudi ili provokatori negdje nabrčkaju, biti poticajem da se jedna demokratska država naziva ‘ustaškom i fašističkom’. Možda je pred nama vrijeme u kome će se pred Saborom pojaviti kakav prijedlog da se zabrane ‘ustaška’ imena i prezimena, pa i to da država ‘koja ne postoji’ ponovno oživi u FNRJ iz koje se, navodno, ‘secesionirala’. Tomu će, možda, pridonijeti i novi profil velikoga pisca iz brijunskoga dizajnerskoga studija jednoga Glumca.