U sjećanje na Vladimira Devidéa

Poput otpale latice cvijeta…

 

Mihovil Rismondo postavio je u Zagrebu izložbu slika pod naslovom „U sjećanje na Vladimira Devidéa“. Međutim, nije postavljena u prostoru neke galerije, nego u otvorenom prostoru grada, na billboardima – oglasnim panoima. Izložba je počela 13. kolovoza. Dvanaest velikih trodjelnih izložaka postavljeno je u prostoru grada od Dubrave do Tkalčićeve ulice. U katalogu je navedeno da realizacija ASE eventa „U sjećanje na Vladimira Devidéa“ predstavlja prvi put u svijetu svjesno i dosljedno korištenje billboarda kao umjetničkih slika. Korištenjem billboarda na opisani način Zagreb će tako, za trajanja izložbe biti jedna velika „urbana galerija“. Koncept izložbe slika na billboardima (Art on the Street Exhibition) je inventivan koncept umjetničke izložbe koji se temelji na postavki da se billboardi na javnim površinama u gradovima i na svim ostalim lokacijama koriste za izlaganje umjetničkih radova, a ne samo za objavu raznih plaćenih poruka u svrhu promocije roba/usluga, političkih ideja i slično.
U katalogu ove izložbe na otvorenom su i citati iz predgovora Guida Quiena za izložbu Mihovila Rismonda održane u Muzeju grada Splita u prosincu 2019. Sada smo u Zagrebu mogli vidjeti, uvećane, te iste radove. Donosimo u cijelosti predgovor Guida Quiena, kojim analitički predstavlja to svojstveno slikarstvo potaknuto haiku poezijom.

***

Guido Quien

Bijeli papir – čim ću ga ispuniti
Mihovil Rismondo kreće od stihova ali ih ne ocrtava niti ilustrira. Likovno prevodi doživljaj. Ponajviše iz haiku poezije. Pri tome, načinom izabranih stihova, ta ostvarenja nas pokreću, naime ostavljaju prostor domišljaju („Jašem na konju – / pozadi promrzla puzi / moja sjena.“). Slikovnost haikua pogodna je slikaru. Dapače, ponekad mu nudi jasan naputak: „Travnjak: zeleno, / žuto, bijelo, plavo, / crveno more!“. Također, ovom autoru odgovara sažetost. Vladimir Devidé je zapisao: „U haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumaglici, snijeg na krovu ili na tlu ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta…“. Riječ je, kratko rečeno, o poetiziranoj svakodnevici. Sve u svemu, na takvim pretpostavkama nastaju nedoslovne interpretacije. Nastaju (tragom trostiha) u serijama po tri lista, koji čine jedno djelo. Listajući viđenje ovog čitača poezije možemo ustvrditi da je vrlo slobodan ali proćućen suodnos pročitanog i naslikanog bitno svojstvo njegova izraza.

Ti mini triptisi, uzastopni prikazi, hod su kroz odjek riječi, cjeline nijansiranih mijena. Trolista cjelina imaginarnih krajolika, razložni pomaci, poput filmskih kadrova spore kamere, odmataju događaj zasebnog podneblja. Premda iznikli iz zabilježenog pod slikama, ponekad su bliži muzici negoli verbalnom određenju.

Rismondovi harmonični prizori kreću od haikua. Međutim, vizualizira i domaćeg pjesnika. Tako poznatu Nazorovu pjesmu „Cvrčak“. Kod toga mu je dosta samo: „I cvrči, / cvrči / cvrčak na čvoru crne smrče“. U sva tri segmenta likovne transpozicije dominira intenzivna crvena boja s crnim obrisima debala i krošnje. Prva dva su gotovo identična (pa čujemo ponavljanje: „I cvrči, cvrči…“) a tek na trećemu, na deblu koje zatvara kompoziciju, cvrčak. Njihovim dnom protječu modra i bijela traka (naznaka mora i obzora) podcrtavajući podnožje prikaza, odnosno povezujući cjelinu. Gledajući ovaj oblikom jednostavan a doživljajem intenzivan triptih, kao da čujemo i nenavedeno iz te žarke himne suncu: „Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam.“ No, taj izraz sunčanog i zvučnog podneva nije spržio sluh za noćnu utihu: „Blistavi mjesec! / Cijele sam noći šetao / oko jezera.“ Na toj troslici dominira jedna, ali hladna boja, noćna modrina. Sredinu fokusira obli odsjaj mjeseca u jezeru, dok lijevo i desno priču rube naznačeni treptaji ferala. Hrbat tamne planine u pozadini prati svijetla lomljena linija, ističući drugi plan. Ujedno, svojom ustrajnošću povezuje (kao kod „Cvrčka“) sva tri koraka noćne šetnje u jedan krajolik. Pred nama je snovita noćna idila.

U ovom opusu primjeri zasićene boje imaju i svoju suprotnost, prozračne, izuzetno jednostavne prizore. U njima ima dosta bjeline, koju oprostoruje laki potez, ili pak preklapanje ploha. Tu sklonost minimalnom najbolje svjedoči srednji kadar triptiha nastalog na stihove: „U ranu jesen. / Bijeli papir. / Čim ću ga ispuniti.“ Bijeli papir na neutralnoj pozadini. Ništa drugo, osim olovke u dnu. Mi se možemo poigrati, pa umjesto olovke zamisliti kist, a zatim slikara pred bijelim papirom, izazovom koji zove odgovor. Također tu su radovi s vijugavim trakama, koje su u jednom primjeru rijeka, dok su u drugom putanja usahlih snova. Trakama mekih savijanja, svojstvenih elegantnoj japanskoj dekorativnosti (omiljenoj u doba secesije). I suprotno, geometrijski krajolici, oštro rezanih sastavnica. Oblikovno su na rubu geometrijske apstrakcije. No, uz taj raspon svojstava, treba istaknuti konstantu.

Morfološke mijene ove čitke likovnosti uvijek odaju isto autorstvo. Formalno, tu je razložna kompozicija, tankoćutna linija i jasna prostornost. Malim pomakom pojavnog, ponekim detaljem, crtom, ili čistom plohom otvorena je treća dimenzija. Listajući te troliste i nasmiješit ćemo se. Imanentan im je diskretan humor. Tako u onom veselju poprskanom kišnim kapima, izraslom iz proljetne kiše: „Proljetna kiša – / U šetnji razgovaraju / kišni ogrtač i kišobran.“ Usprkos kišnoj temi, likovna realizacija je vedra. Zaista je zaigrano to ritmičko pojavljivanje raznobojnih kišobranskih krugova, od jednog do drugog i trećeg kadra. Slijede poput nota odmjerene skladbe. Rismondovi su lirski kadrovi koliko proživljena toliko hrabra predočenja pjesničkog polazišta. Literatura ih nije opteretila, nije ih učinila literarnim. Stihovi su tu poticaj vizualnih ideja, a oblikovna ekonomija, bliska haiku iskustvu, jamstvo primjerenih ostvarenja.