ATI SALVARO: ARHITEKTURA

P O L J A N A

 

Šibenik je od grada ošamućenoga deindustrijalizacijom, koji se vrtio u prazno prije par godina živnuo kao feniks. Osim radova na gradskim fortifikacijama, s dvije gradske tvrđave na UNESCO-vom popisu spomenika kulture, suočio se i s temom ključnoga gradskog trga Poljane. Slično kao u Zagrebu s Kvatrićem gradski su oci, prema uputama prometnih stručnjaka krenuli u akciju podmetanja garaže pod trg. Ova ambicija je u Šibeniku ostvarena čudovišnim rješenjem, gdje nadstrešivanje ulaza u garažu porodi nadvolumen, koji svojim dominantno kosim rasporedom štonaje od bliskog kazališta, kojega zaklanja. Treba biti drzak za ovakvo što. Premda je “umjetni humak”, paviljon pod kojim se tiska kiosk Tiska, suvislo upotrijebljen za neku vrstu skalinade-gledališta-penjališta u nebo, dojam nametnika ostaje. Autorima se živo fućka za respekt prema neogotičkom teatru koji međi trg, hoće li pasati. Ne, njihovo djelo je manirom kirurga ugrađeno u gradsko tkivo bez obzira prema zatečenome. Ovakav odnos je jako rasprostranjen u suvremenoj arhitekturi, i to je društveni fenomen i problem. Nama na fakultetu nijednom nisu rekli: “Pazite na to kako ćete se uklopiti!” Kao i u politici i u likovnoj umjetnosti, traganje za novim rezultira zabacivanjem tradicionalnog, i prkosnim, ponekad čak i pakosnim nametanjem novog, pod firmom imperativa suvremenosti. Loše postaje standard. Strehe se kanda bodlje petokrake razmahuju naokolo, unoseći nespokoj. Kako se kosine nad volumenima propinju, a moguć je uspon njima, to ih se moralo omeđiti ogradom, što im je okrnjilo oblikovnu lakopojmljivost. Djeca se vole pentrati po ovim zdanjcima, i okupljati se na ravnom krovu, mimo dopuštenoga. Antifontana, kao ona harmička u Zagrebu je svojevrsna feministička parafraza, službeno vodeni sat, koji se referira na ranu elektrifikaciju Šibenika, strujom iz vodene turbine. Atraktivno stubište nad ulazom u podtrgovnu garažu, noću svijetli zavodljivim vodoravnim trakama, koje daju ritam. Položaj ulaza u trokatnu ukopanu garažu za 256 vozila odrediše prometni stručnjaci, a ne arhitekti-urbanisti. Umjesto postavljanja ulaza na nižu kotu, da se manje treba spuštati, zadan je iz prometne Ulice kralja Zvonimira, uz kazalište. Kako vidimo, urbanisti su gurnuti u stranu, kao da ne postoje. Projekt je osmislio i projektni ured Atelier Minerva iz Dubrovnika: Iva Dubovečak, Pavla Šimetin, Ivana Tutek i Izvor Simonović-Majcan, izabran na javnom natječaju iz 2011., među 48 natjecatelja. Vrijednost investicije garaže, uređenja partera i okolnih površina je skoro 60 milijuna kuna, a Atelieru Minerva 1,3 milijuna kuna plus PDV. Investitori su Grad Šibenik za palubu, a Gradski parking d.o.o. za potpalublje. Radovi koje je izvodila tvrtka Lavčević d.o.o. su započeli listopada 2018. Ukupna vrijednost projekta je 99.3 milijuna kuna od čega je EU iz operativnog programa Konkurentnost i kohezija sufinancirala 73.8 milijuna kuna. Ona je sufinancirala i 85% zagrebačkog rotora i Pelješkog mosta. Trokatna garaža pod trgom na 2764 kvadrata nalazi se na devet metara od kazališta. Armiranobetonska konstrukcija je od stupova u rasteru 7,8m s 8m, jezgri i obodnih zidova. Pješački izlazi izvedeni kao AB-nabori su kroz dva paviljona i južno kod prezentacije arheologije, uz gradsku knjižnicu, gdje je sagrađen pješački most i platforma iznad kule, hortikulturno uređeno s autohtonom vegetacijom, sa sjedenjem. Dok se s jedne strane diči autohtonošću, uz glavnu prometnicu postavili su južnoafrički bagrem (Acacia karoo) u kade sa zemljom pliće od metra, u kako opisuju “cik-cak drvored”. Čelična nadstrešnica na kosim stupovima histerično-poletno se rasplesuje, ne uzimajući uopće u obzir podneblje s jakom burom. Laboratorijski fakultetski pristup primijenjen je in vivo. Vrijeme će dati odgovor. Predviđena je i mogućnost zabadanja montažnih suncobrana istoga stila na predviđena mjesta. Sjedenje podno rasplesanih streha je na konzolnim prizmama iz sibirskog ariša. Kako autori opisuju svoj koncept: “Poljana je zamišljena kao preklop dvije mreže od kojih je jedna klasični raster na cijeloj plohi, a druga kvadratno polje točaka fleksibilne organizacije usmjereno logikom zgrade knjižnice arhitekta Vitića i povijesnih bedema. Na taj način stvaraju se zone različitih prostornih silnica, a na mjestima preklopa prostorni nabori (paviljoni) formiraju nove situacije: ulaze/izlaze iz garaže sa dodatnim sadržajima (kiosk/kafe). U vrhovima kvadrata postavljeni su prostorni akcenti koji uvode okolne sadržaje u prostor Poljane (fontana, platforma izad kule, svjetlosni stup…). “ Iz citata vidimo potpuno ignoriranje zgrade kazališta, i shematski metajezik modernističkih arhitekata. Iz takvog poimanja ishodi ovakvo ostvarenje. Preuređeni trg s garažom je svečano i entuzijastički otvorio gradonačelnik Šibenika dr. Željko Burić. Godinama je Poljana zjapila bez sadržaja, nakon poratnog rušenja Narodne kavane, a kasnije i kina “Tesla”. Naravno, između vječnog čekanja na uređenje i uređenja trga, i još s garažom, i uglavnom tuđim novcem, potonje je prihvatljivija opcija. No, s urbanističkog gledišta izvedeni projekt je poprilično promašen, rekao bih paradigmatski, kao i većina takvih zahvata u prostoru kod nas. Arhitekti su zaista vrijedni, trude se i izgaraju u pregalaštvu, ali nedostaje im senzibiliteta za specifičnu sredinu. Ne možete svakom gradu, ili dijelu grada prilaziti shematski, samo s rasterima, kataloškom opremom koja vam se sviđa, a zanemarivati vizure, postojeće zgrade, povijest lokacije, kao slon u staklarni. Izvor toga je arogancija moderne i rupe u obrazovanju, te nepostojanje demokratskog nadzora nad ovakvim projektima. Uzaludan je institut javnog natječaja, ako žiri zaplotnjački odlučuje, u skladu s pravilnikom, izabere loše, a javnost nema ni uvida ni mogućnosti utjecaja. Potrebno je za ovakve zadatke osmisliti novi participativni, dvostupanjski natječaj, u kojem bi uža izabrana grupa pobjednika morala javno predstaviti svoja natječajna rješenja, uz odgovaranje publici, i anketu. Novo uređenje nije prošlo lišo. Puno ljudi mu se protivi(lo), a nekima tek treba vremena za navikavanje na novo. Gradski vijećnik HSS-a Milorad Mišković rekao je: “Naružili smo Poljanu s barakama, kućicama, onom nadstrešnicom i vizura grada Šibenika više nije ista pa predlažem da je srušimo i da nađemo bolje rješenje. Znam da je lipo što će ljudi radit tamo selfije kao što je najavljeno, ali vizura grada nije kao što je bila i pitanje je što sada konzervatori rade?!” Glavni volumen zaklanja pogled na kazalište, i postavljen mu je preblizu. Kazalište je kao neka odbačena krpa. Malo je naših gradova s toliko umjetničkih dragulja po kalama. Kad vidite svu tu kanonsku ljepotu, majstorstvo svjetskog ranga, i onda ugledate ukočene raskriljene nakošene i špičaste nadstrešnice, malo se stresete, jer jedno s drugim nema nikakve veze, vibrira na nekoj drugoj frekvenciji. Pokazuje da živimo u tehnološki superiornom, ali estetski inferiornom dobu, dominacije brojki nad skladom. Imamo sustav koji po automatici vodi konfekcioniranom zagađenju središnjeg gradskog prostora, dnevnog boravka. To posta pravilo, a ne iznimka. Odgovornosti nema, a ušančene struke, kao interesne grupacije laktaša ne libe se ni dodjele nagrada, za ono što posta mainstream, moda koje se drži matica.

Ati SALVARO