HRVATSKA KNJIŽEVNOST

PJESME
O LAVOVIMA

Mario BILIĆ

 

STARI LAVOVI

Mi,
koji smo išli
stazama lavova.

Koji smo obavili
lavovski dio posla.

Mi.
Stari lavovi.

NA BOJIŠTU

Na bojištu,
gdje su pale legije,
klikću orlovi.

Za naše legije.
Za naše orlove.

BIK KOJI SJEDI
hrvatskim velikanima

Napravih sebi spomenik
trajniji od mjedi.

Kod mene nema
sjedi, pij i jedi.

Prepun sam rana
iz kojih krv se cijedi.

Spomen na me je trajan
i ne blijedi
jer ja sam Bik koji sjedi.

SAMO TI SNIVAJ
mučeničkoj Hrvatskoj

Samo ti snivaj, zlato moje.
Mi ćemo, umjesto tebe,
dočekat one kojih se boje.

Samo ti snivaj.
Ne budi se ni blizu.
Mi ćemo spremno čekat
one koji grizu.

Snivaj daleko od nas
i za našu volju
jer mi ćemo ukrstit koplja
s onima koji kolju.

Sve naše ovoga svijeta spavaj.
Sladak ti bio san.
Mi ćemo umjesto tebe bdjeti
čekajuć novi dan.

ODRIJEŠI MI RUKE

Sumrak će.
Bliži se dolazak tame.

Na proplanku,
nad jamom,
sjene žrtve i krvnika same.

Svezanih ruku otraga,
slomljeni čovjek

čeka dolazak vraga.

Odjednom,
da li od straha il muke,
zavapi: Odriješi mi ruke
pa prosto ti bilo klanje.

To nevino janje
bolom nesreće same
osjeti trzaj kame
i pade u bezdan jame.

I danas vjetar,
taj stari prijatelj smrti,
zadrhti kad prođe pored jame.

A daleka jeka, za vidanje rane,
da li od straha il muke,
huči: Odriješi mi ruke.

SAN O SLOBODI

S prhutanjem pahulja
prvoga snijega
evo ti njega.

Za tobom ja ću, a ti me vodi-
šapnu mi san o slobodi.

Od tada prošlo tisuću ljeta.
Slobodu vodila imena sveta.
Uzaludu.
Nikako da se rodi i postane java
sloboda prava.

Kad stasaše oni kojim je mrijeti
isto ko ptica zrakom što leti,
popada mladost, padoše glave
za svetu slobodu ne sna nego jave.

Barjak vijori na svetoj planini
na ponos nama i domovini.

Sa sjetom u meni
progovori ćaća:
Nema slobode bez krvavih gaća.

MOJI I TVOJI KONJI

Moji su konji u kasu,
dok tvoji na proplanku
bezbrižno pasu.

Moji konji ko vile lete
ususret onima što prijete,
dok tvoji na pojilo bezbrižno hode
i nozdrve im pune vode.

Moji konji nose junake
krvavi od boja, od bitke svake,
a tvoji se gnijezde u štali
i to im je sve što su dali.

Dođi i onjuši mojega konja
koji slobodom vonja.
A svoje rage, što sijeno taru,
prodaj mesaru.

KRVAVE RUKE

Na zapovijed, zar bi i svog brata
posjekao posred bijela vrata.

Vrijeme žuri ko orao suri.
Neka žuri dok se banda hvata.
Krvave mu ruke do lakata.

Čovjek stane ko plašljivo lane.
Neka stoji da se manje boji.
Neće proći niti pola sata;
ubit će ga spodoba bahata.

Za zasluge, one tijekom rata,
o vratu mu kolajne od zlata.
Krvave su, kao iz inata,
ko njegove ruke do lakata.

 

Mario Bilić (Imotski, 1963.) osnovnu školu završio je u Prološcu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Predavao je u nekoliko osnovnih i srednjih škola, te u Hrvatskom vojnom učilištu. Objavljuje u više časopisa i književnoj periodici. Piše pjesme, pjesničku prozu i književne kritike. Okvir u kojemu se ogleda njegovo pjesničko i kritičko stvaralaštvo jesu: bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Njegov pjesnički nerv mogao bi se sažeti u slijedeće stihove: Kad stanu srce i vrijeme, ljubav produžuje korak da nikne plemenito sjeme, za život opor i gorak.
Nagrađivan je i odlikovan. Pjesme su mu izvođene na Hrvatskom radiju i televiziji. Zastupljen je u zbornicima, leksikonima, monografijama, antologijama, enciklopedijama i školskim udžbenicima. Umirovljeni je časnik (satnik) Hrvatske vojske. Član je radnik Matice hrvatske i počasni član UHD Imotski sokolovi. Član je UHDDR-a, HVIDR-e, Hrvatske Uzdanice, Zdruga hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski, Hrvatskog časničkog zbora, Hrvatskog društva katoličkih novinara, HKD sv. Jeronima, Hrvatske akademije za dijasporu u Baselu, Društva hrvatskih književnika i DHK Herceg Bosne. O njegovim knjigama do sada je objavljeno preko sedamdeset recepcijskih jedinica.