STIHOZBIRKA

Riječi što vole

Luko PALJETAK

 

U knjizi Izabrane pjesme (Mostar, 2020.) Marina Kljajo-Radić podastire nam svoj izbor iz šest dosadašnjih njezinih zbirki: Tragovi (1997.), Narančasti cvijet (1998.), Sjaj slova (2004.), Svitac kameniti (2007.), S neba cvjetovi (2010.) i San na rijeci (2015.). Svaka od njih jest stavak u Marininoj poetskoj simfoniji. Ona se podosta razlikuje od današnje pjesničke produkcije i prakse, ne toliko tematikom koliko na razini njezine nepoljuljane vjere u običnu, svakodnevnu riječ od čega mnogi pjesnici bježe smatrajući ih nedovoljno slojevitim i neprikladnim za izricanje dubljih istina. Marina Kljajo-Radić, naprotiv, ne kloni se takvih riječi i izraza. U njezinoj poeziji takva prezrena opća mjesta postaju prostor općeg mjesta življenja, onakvog kakav jest, bez potrebe za riječima koje će ga „bolje“ izraziti i objasniti. Upravo ta „običnost“ Marinina izraza tvori njegovu začudnost, a nju ona postiže upravo na općem prostoru života nastojeći što podrobnije, jednostavnije i jasnije obrazložiti svoje mjesto u njemu, smještena: Između onog što jesam / I onoga što moram biti (Između). Međutim, ono moram biti pjesnikinja ne shvaća kao prisilu, shvaća to kao dar, a riječ kao Riječ, svjesna božanstvenosti njezina podrijetla, posebice one riječi od koje/kojih nastaje pjesma.
Opis vlastitog „mjesta“ u „općem mjestu“ života donosi ona u pjesmi Moj život. On je Mala orahova ljuska / Othrvala se / Brojnim brzacima rijeke / I silini valovlja mora // Poslije svih bura i nevera / U orahovoj ljusci / Ostala je ljubav / Sâma // Mene nema. Iz tog „nepostojanja“ sebe Marina Kljajo-Radić gradi snažnu prisutnost u svijetu, u kojem, i u prostoru „onog gdje jest“ i „onog gdje mora biti“, otkriva i pokazuje sve svoje uloge: žene, supruge, majke, udovice, prognanice, o svakoj od tih uloga pišući pjesmovne monologe očitujući svoju snažnu vjeru. Ta vjera možda i ne bi bila tako snažna da ispod nje, kao stamena podloga, ne stoji njezina pravjera (Iskustvo vjere), vjera koja vjeruje (…) Ispisuje / Kružnu / Putanju / Života (Iskustvo vjere), pa zato može napisati: I ne bojim se, ne bojim / Ni života / Ni smrti (Uz rijeku).
Kako je već to zapazio Milan Bodiroga: „prije svega i iznad svega, s puno su razloga u središtu zbirke Bog i ljubav“. Nije to neki daleki Bog. To je Bog sugovornik, Bog patnik, pa mu Marina može, mora i smije povjeriti svoje patnje, kušnje i tegobe žene koja poezijom prestaje biti žrtva, postaje pobjednik zato što osjeća ljubav, a u ljubavi su svi razlozi za život. Marina zato piše: Pa ja ne želim ništa / nego živjeti! // Na svojoj zemlji / svoj šušanj gaziti, svoje jasene grliti! / I voljeti… I pjevati …. I plakati… (Sjeta u ljepoti čempresa); sve naše nije naše. // Naša je samo bol / i život radi budućeg života (U izbjeglištvu). Marina Kljajo-Radić posve je odana životu: Suncu otvorena / I tada znam, odana životu ja sam (Odanost životu). Ta krajnja odanost životu ublažava njezin silom prilika stečeni tragični osjećaj života. Bez njega ona ne bi mogla biti ono što stvarno jest, onako kako M. de Unamuno piše u djelu Del sentimiento tragico de la vida: „svaki nesretnik, i pored svih nevolja, više voli biti onaj koji jest nego netko drugi bez njih“. Tome, međutim, najviše doprinosi ljubav. Ona je za Marinu, dakako, Bog, ali i On (ljubljeni), i pjesme. Da tebe nije / ne bi bilo ni ove pjesme. // O, da si sa mnom / pa da mi pjesma budeš! // Pjesma, / koja će sa mnom nastajati, / zbog mene postojati / i sa mnom sretno se vinuti / u zvijezde (Da tebe nije). I domovina, zavičaj za Marinu je jednako tako ljubav: Ima li što ljepše od / crvenog neba / Bijelog Polja i / plavih brda? (Bijelom Polju). U danima izbjeglištva Marina zavičaj pounutruje, zavičaj postaje ona: Neretva sam sama. Žena za sebe uvijek smije reći da je rijeka.
More je zato Marini utočište, prostor gdje Vlada blještavilo / Ukazanja / Živog Sunca (Jutro mora); Ljubav je plovila / U daljine (…) Krenula sam u susret / Sebi (Ljubav daljine). U svakoj od svojih zbirki ona iznova kreće u susret sebi. Nije to lagan ni put ni čin. Pjesnikinja se pita: Bježim li u samoću ili tragam?(Bježim li ili tragam?). I bijeg i traganje dio su istog hoda, samotnog. Samoća je pak njezino prirodno stanje, način da, potpuno odredivši sebe, postane spremna za susret s drugim.
Prognanica postaje hodočasnica u potrazi za potvrdom svega što nosi u sebi, zajedno sa samo naizgled proturječnom spoznajom: Moje izgnanstvo / Moje prokletstvo / I moj / Blagoslov (Izbjeglička Korčula). U krucijalnim trenutcima života Često mi misli putuju unazad / I sav život / Izgleda kao tren / Kao san (Rađanje pjesme) iz kojeg se s buđenjem rađa pjesma: A onda / Probudim se / S pjesmom u ruci. Na svojoj izbjegličkoj anabazi, ali i poslije nje, pjesnikinja se drži sebi, ali i drugima, postavljenih imperativa: Slijedi ljubav / I nikada ne ćeš zalutati. (…) Slijedi ljubav / I druge ćeš obasjavati. // Slijedi ljubav / I uvijek će te iznova običan cvijetak uveseljavati (***). U trenutcima klonuća pjesnikinja piše: Svjetlonoša / Bez / Svoje svjetiljke / Sama / Kroz samoću / Koračam / Osvijetljena / Tuđim svjetiljkama (Ja).
Oslonjena na svoj kameni zavičaj ona je Svitac kameniti, kako je i naslovila svoju zbirku 2007. Na svome pjesničkom putu, započetom izbjegličkom knjigom Tragovi, čekala je Vrijeme koje će doći tražeći za sebe smisao puta koji joj je i nametnut i namijenjen, bez obzira na spoznaju da A davno je već / Sve bilo istraženo / I kruh. I vino. I ljubav. I nada (Vrijeme koje će doći). Duboko shvaćajući da svaki od tih pojmova mora osobno potvrditi, svjesna da: Mora se doći do dna! / (Ako uopće želiš negdje doći?!) (Deset godina poslije rata). Marina Kljajo-Radić zaista je željela doći u svoj zavičaj, naći svoje Bijelo Polje, poetizirati ga vlastitim rukopisom i uobličiti u riječi što vole, a takve su sve riječi u pjesmama izabranim za ovu knjigu. Treba ih prihvatiti kao: Otvoren prozor / Nade u radost / Radost datosti (Ptičica). U njima Marina Kljajo-Radić sumira svoje potrage donoseći sebe kakva jest i kakva mora biti.