STRANA KNJIŽEVNOST

Ratna igra

Carlos CASARES

 

Bacali smo kocku i dopalo je mene. Vjerujem da su postavili zamku, no šutio sam. Reče mi Štakor: «Bježi.» Nisam želio ići, kažem istinu. Štakor je bio lud, po riječima moje majke, no ja mislim da nije bio lud, a bio je razrok i loše ćudi. Po drugi put mi je rekao da izađem, i izašao sam. Don Domingova kuća bila je daleko, daleko oko nekoliko kilometara. Morao sam ići okolo da ne bih prošao pored obućarske radnje mojega oca. U početku sam pomislio: «Idem prema kući, i to je to.» No, strašio sam se. Osim toga, bilo je vruće i ljeti u kući ne podnose muhe.
Stigao sam u ljetnikovac don Dominga i glasno sam ga pozvao:
– Zalo!
Lajali su psi, malo sam pričekao i ponovno sam pozvao:
– Zalo!
Kada se pojavio, odmah sam shvatio da je došao s popodnevnog spavanja. Rekao mi je: «Što se događa?» Ja mu rekoh: «Štakor te čeka na rijeci.» Uhvatio je jednog vrlo lijepog leptira i rekao mi da se spremim jer će mi ga dati za moju zbirku. Zalo je bio lud za leptirima, i Štakor, obična jarčina, kako sam ga sa zadovoljstvom nazivao pred ljudima.
– Gdje je Štakor?
– Na trgu Campo del Pombal.
Izišli smo trkom. Kada smo stigli, Štakor se kupao u rijeci. Kada nas je ugledao, izjurio je na vrat na nos, i pogledao Zala zlobnim licem, i rekao mu: «Hej, želiš li leptira?» Zbog tona kojim je govorio, Zalo se okrenuo prema meni, kao da će me pitati. Doista, ne želim ga. Štakor je zazviždao i svi su navalili na njega. Skinuli su ga i zavezali za stablo. Zalo je zaplakao i u meni je izazvao želju za plakanjem. To se ne čini nikomu, posebno ne izdaja. Štakor je pljunuo na to mjesto i nazvao ga je seronjom. «Ne plači!», reče mu. Poslije je pograbio vrbovu šibu i dotako mu je s njom noge i trbuh, ali ga nije udario. Bacili smo kocku i ja sam dobio. Htio sam pobjeći, no Štakor me čudno gleda i pograbi šibu. Reče mi: «Ti počinješ.» Rekoh mu ne. No ponovno je rekao:
«Gledaj, Rafaele, ja ću te udariti.» Ponovio sam da ne. I on me ponovno dotakao, a da nije, vezao bi me. Na koncu mi je rekao: «Gledaj, Rafaele…» Po tonu glasa shvatio sam da će mi to reći. Uzeo sam šibu i uputio sam se prema Zalu. Nisam htio, dobro Bog zna. Prvo sam ga udario u vrat. Ostali su zakričali: «Još!» Stisnuo sam zube i osjetio sam da su mi navrle suze i da ne vidim. Potom sam ga udarao po nogama, ramenima, po licu, po prsima. Krvario je i strašno je kričao. Dok su ostali govorili: «Još!» Nisam vidio i zapazio sam sunce unutar glave dok su mi Zalovi krikovi odjekivali u ušima. I nastavio sam ga tući. Drugi su i dalje govorili: «Još!» Kada sam pogledao prema Zalu, prestrašio sam se. Bio je sav okrvavljen, izgledao je kao mrtvac. Štakor i ostali su pobjegli. I ja sam pobjegao.
Nisam želio, rekoh istinu. To sam rekao onom gospodinu, no nisam od toga pravio slučaj. Također sam mu rekao da je to bilo kockom, da je dopalo meni, međutim nije me htio slušati. Govorio mi je o paklu i tada sam zašutio.
Sada sam u ovom koledžu već godinu dana. Proljeće je i ne mogu izaći. U najboljem slučaju pustili su me da odem u srpnju, međutim još uvijek to ne znam. Jučer su me odveli u dvoranu za kažnjavanje. Kažu da se u zabavi pojedinac ne može sam šetati u dvorištu, da se mora igrati. Također se ne može ići dva po dva. Kurva koja ih je sve rodila! Želim ići sâm. Ne sviđa mi se igrati nogomet, niti košarku. Volim se igrati na umivaoniku. No može se, ali je također zabranjeno. No noću, kada svi spavaju, dižem se i idem na umivaonik i igram se rata. Po danu hvatam muhe, čupam im krila i čuvam ih u kutiji od šibica. Po noći stavljam muhe u slivnik i malo-pomalo otvaram slavinu. Muhe se penju, bježe po slivniku, no ja ih guram dolje jednom slamčicom i utapam ih. To je rat. Guše se malo-pomalo. Jednog dana su me doveli u sobu za kažnjavanje. Nazvali su me prascem jer uokolo hvatam muhe. I što? Da nije bilo zbog rata, ne bih pravio slučaj. Zimi, kada nema muha, igrao sam se komadićima papira, međutim nije bilo tako lijepo.
Kažu da u srpnju izlazim. Štakor, u najmanju ruku, misli da sam se pogubio. Jamačno misli da smo i dalje prijatelji. Tada ću mu reći: «Dolaziš li na rijeku?» On dolazi jer mu se to sviđa. I poslije ga pitam: «Igrajmo se potapanja podmornica?» On igra jer mu se jako sviđa da se igra podmornica. Prvo dolazim ja. Prolazim dva ili tri puta. Poslije prolazi on. Širim noge i on prolazi između, pod vodom. I tako dva ili tri puta. I tada, kada prolazi, skupljam noge i hvataju ga za vrat. Malo-pomalo, polako, kao muhe u slivniku.

 

Carlos CASARES (1941. – 2002.), španjolski književnik.

 

 

Gušterica

Juan BURGHI

 

Jutro. Ljeto. Sunce bliješti. Činilo se kao da planinski kamenjar škripi pod teretom sunčeva svjetla. Nad jednom ravnom kamenom pločom, kao da se prži, sunčala se gušterica. Njezina odjeća od svjetla sažima sunce i sjaj čitavog ljeta, a njezina nazočnost govori o tri kraljevstva: životinjskom, koje se vidi u njezinoj životinjosti; biljnom, jer nalikuje na zelene grane; i mineralnom, jer izgleda kao da je od bakra. I podsjeća na četiri starinska elementa: zemlju, u svojoj živoj glini; vodu, u svojoj zelenkastoj bari; sunce, u trepćućem zraku poput zrcala koje ga okružuje; i vatru, u živoj buktinji.
I tako nepokretna izgleda poput malog egipatskog božanstva savršeno oblikovanog, iz živog trokuta njezine glave s očima punih iskri, poduprta nogama, zmijastog tijela, poduprt na nogama, zmijastog tijela do bičastog repa kojeg u slučaju opasnosti otkine zubima i ostavi ga, a koji se još nekoliko minuta uvija kao gusjenica tek izišla iz tla.
Prima svu svjetlost i ponovno ju stvara pretvarajući je u odraze i boje. Samo sunce izgleda da ju postojano promatra i taj sunčani pogled također ju hvata i kao u zrcalu projicira uvećanu. Čitava je djelo jedne dovršene i savršene umjetnosti, čudo čarobnog umjetnika… Štoviše i kamen na kojem miruje, siv i mutan, pridonosi da se slika ostvari.
Živeći taj nedostižan lik pada mi na pamet jedna astečka legenda koju sam pročitao bog zna gdje i koja je nosila naslov Smaragdna gušterica:
“Bio je jednom neki sveti čovjek koji je boravio u podnožju planine, među nevinim Gospodovim stvorenjima, na što su se svi siromasi primakli njegovim mukama. Jedno jutro poput ovih prišao mu je neki siromašan Indijanac i pitao ga ima li štogod čime bi ublažio glad svojoj ženi i svojoj djeci. Nalazio se na stazi blizu njegovog boravišta i u glasu mu se osjećao strah i jedva je govorio dok je tražio pomoć.
Dobri starčić, koji nije imao ništa jer je sve podijelio, ostao je ganut tolikom bijedom te duboko ožalošćen što ne može pomoći; i tako ganut i žalostan stao je moliti Božansku Milost. Dok je molio, gledao je oko sebe i njegove oči su se zaustavile na jednoj gušterici koja se sunčala na kamenoj ploči, pružio je ruku prema njoj i nježno ju je uhvatio. Nakon dodira te čudesne ruke gušterica se pretvorila u dragulj od zlata i smaragda te je rekla Indijancu: – Uzmi ovo i pođi u grad i u nekoj zalagaonici ga založi, nešto će ti dati za njega.
Indijanac je poslušao i s draguljem je otišao u grad i s dobivenim novcem ne samo da je utažio glad sebi i svojima, nego je mogao kupiti jedno imanje koje mu je donosilo korist. Uživao je u novim prilikama sve dok nekoliko godina kasnije nije pomislio da bi mogao vratiti pravom vlasniku dragulj koji mu je bio toliko koristan. Otkupio ga je i u jedno divno ljetno jutro krenuo je u potragu za onim starčićem. Našao ga je na istom mjestu kao kod prvog susreta, no još je bio stariji i još siromašniji.
– Dragi starče – reče mu Indijanac – evo, vraćam vam ovaj dragulj koji ste mi jednom dali i koji mi je tako dobro poslužio. Ja ga više ne trebam, uzmite ga i mogli biste možda s njim pomoći nekom drugom. Puno vam hvala i Bog vas blagoslovio…
Starčić se više ničega nije sjećao. Zamišljen i smeten uzeo je dragulj i nježno ga je položio na jednu stijenu. I nanovo, zbog bjegovih čudesnih ruku dragulj se ponovno pretvorio u ono što je prije bio, u guštericu, koja je polako krenula u pravcu svoje rupe u stijeni.

 

Juan BURGHI (1899.-1985.?), urugvajski književnik; živio u Argentini.