VELIKANI HRVATSKE UMJETNOSTI: IVAN TRNSKI

IVAN TRNSKI

 

IVAN TRNSKI, hrvatski književnik i prevoditelj, rođen je u Staroj Rači kraj Bjelovara, 1. svibnja 1819., a umro je u Zagrebu, 30. lipnja 1910.. U Grazu je pohađao školu za upravnoga časnika u vojnoj administraciji. Službovao je u različitim gradovima Vojne krajine, 1865. izabran je za zastupnika Slunja u Saboru; 1871. postao je velikim županom bjelovarskim, ali se povukao s dužnosti zbog političkih nesuglasica. God. 1901. postao je predsjednikom Matice hrvatske i prvim predsjednikom Društva hrvatskih književnika. Od 1872. do smrti živio je u Zagrebu. Bio je jedan od najistaknutijih sudionika hrvatskoga narodnoga preporoda. Osobito se ističu njegove zasluge za razvoj hrvatskoga standardnoga jezika te versifikacije, koje su mu priskrbile naziv »oca hrvatske metrike«. U razdoblju od sedamdeset i pet godina njegova književnog djelovanja (1835.–1910.) u hrvatskoj književnosti izmijenili su se različiti književni smjerovi, no sâm je Trnski ostao uglavnom vjeran početnoj preporodno-romantičarskoj orijentaciji. U njegovu lirskom opusu prevladavaju romantičarski intonirane ljubavne i rodoljubne pjesme, iako je pisao i prigodnice te religioznu liriku (Pjesme, 1842.; Kriesnice – I, 1863., II, 1865., III, 1882.). Mnogi su pjesnički tekstovi iz pučki intonirane zbirke Popievke i milostnice mu mladjenke (1881.) uglazbljeni, a neki se izvode i danas. Napisao je zbirku soneta o ljepotama Plitvičkih jezera (Jezerkinje, 1886). Pisao je i danas uglavnom zaboravljenu epsku poeziju (Sveta priča o solunskoj braći, 1863; Sigetski junak, 1866.; Ana Lovićeva, 1890.; Ban Berislavić, 1896.), pripovijesti (objavljene u književnim glasilima te kao zasebna izdanja Učitelj Dobrašin, 1871., i Pripovijesti, 1910.) te putopise (Plitvička jezera, 1893.; Putne uspomene iz god. 1898., 1899.). Prevodio je s engleskoga, njemačkoga, ruskoga, češkoga i poljskog jezika. Svojedobno slavljen kao veliki pjesnik, poslije su mu se uglavnom priznavale zasluge za preporoditeljski rad. U novije doba naglašavaju se njegove književne zasluge kao predstavnika prvoga naraštaja hrvatskih romantičara, koji je pripremio put idućim naraštajima hrvatskih pjesnika. (HE)
Svoju veliku brigu o hrvatskom jeziku Trnski je zasvjedočio i svojim pjesničkim i proznim, izvornim i prevedenim djelima, i u svojim poukama koje su se ticale njegove čistoće i pravilnosti u doba standardizacije našega jezika. U časopisu »Vijenac« pisao je niz bilježaka i uputa, počevši 1874. od broja 19., o štetnosti germanizama koji su se uvukli u hrvatski jezik, osobito što se tiče uporabe prijedloga. »To je bio prvi ‘antibarbarus’ hrvatski, za kojim su se kasnije poveli Maretić u svom ‘Filologičkom iverju’ i Broz u svojim ‘Filologičkim sitnicama’«, zapisuje Musić. U članku Na što bi ponajpače trebalo paziti u našem glumištu, da okrene na bolje Trnski preporučuje da se pažljivo istrijebe svi germanizmi iz velike većine dotadašnjih prijevoda, da se pomno pazi na naglašivanje riječi, jer »naša je štokavština romor južnoga grla, zaobljen, umiljat pronos zvonkih usta, od svih slavenskih jezika milotom samoglasja najbliža talijanštini«, te da se ne govori na način običnih ljudi nego da treba »oblo, skladno, nelijeno i nebučno zboriti gospodski, da bude milota slušati«. U »Glasonoši« Trnski ističe da je u odnosu na riječ »kazalište« bolja riječ »glumište«, i mnogi su prihvatili taj njegov prijedlog. Šrepel u »Vijencu« iz 1899. na str. 288. pripominje: »Možda nije nijedan hrvatski književnik toliko popravljao tuđih rukopisa kao on; to je posao nevidovan, a umije ga pravo cijeniti samo onaj, tko se i sam zamučio oko njega«. Osobitu zaslugu za hrvatski jezik Trnski stječe sabiranjem riječi i rečenica što ih je sam u narodu skupio i predao Bogoslavu Šuleku za njegov rječnik. Inzistirajući na čistoći hrvatskoga jezika Trnski je svojim »trnskizmima« počesto znao izazivati negativne reakcije. Štoviše, doživljavao je i omalovaživanja. To se odnosilo u prvom redu na zamjerke njegovim imenicama na –aj. Trnski, naime, umjesto glagolskih imenica od svršenih glagola radije rabi imenice na –aj, primjerice smičaj (smaknuće), otvoraj, osvjedočaj, ostvaraj, opravdaj itd. Isto tako, radije će upotrijebiti priloge na –(i)ce, primjerice svesrdice (od svega srca), mrtvosrdice (apatično), primjerice (na primjer) jer »takvi prislovi« bolje »prijaju duhu našega jezika negoli ropski prevedene tuđice«; ili umjesto pridjeva koji označuju mušku i žensku osobu imenice, primjerice dosadnik/dosadnica umjesto (dosadni čovjek /žena), nesretnik/nesretnica umjesto (nesretni čovjek/žena) ili pridjeve na –ljiv i –it, primjerice dočekljiv, govorljiv, položit, ocjedit itd. U članku Ivana Trnskoga opravdaj zamijeranih mu osebina u »Vijencu« iz 1884. Trnski opravdava svoje postupke ovako: »Osvjedočit mi je dakle čitaoce, da nijesam lakoumno postupao, da te osebine nijesu moje mušice, već da mi je zbilja do ljepote i napretka naše knjige! Ne hvalim se, dakle, već opravdavam samo svoj rad. Ne zahtijevam od svojih mladih ocjenjitelja nikakve milosti, već samo pravednost. Neprijatelj sam zadjevicam te međusobnomu zagrizanju i klevetanju, a iskusio sam, da pohvalom i povlađivanjem može čoek ishoditi u starijeg i u mlađega puno više negoli ruganjem i psovkom. Zloba i ljutav nijesu nikad majke plemenitu pregnuću. Osobito u našoj knjizi ima svake ruke posla, ima svakomu vredniku mjesta i prilike radu, samo nema dosta zrele i blage upute, nema prijazna ponukivanja«. Trnski je, po majci, štokavac, majka mu je Bankovka, po katekizmu kajkavac. Počeo pisati tadašnjom uobičajenom kajkavštinom. Od 1835. po Gajevim uputama i Babukićevim i Mažuranićevim savjetima postade mu »dotjerivanje hrvaštine najmilijom zabavom«. »Čitajući Dubrovčane te narodne pjesme i poslovice uzeh bilježiti i pamtiti ljepote jezika, a došavši u Banovinu istom vidjeh, koliko je veće bogatstvo i besjeda i rečenica, dakako i poslovica u narodu negoli u nas književnika. Osjetih i spoznah, da je mozganje i osjećanje u naših krajiških gorštaka puno bujnije, da im je jedrina i plastičnost govora puno obilatija negoli po donjih krajevih. – Drugovah i s Đurom Augustinovićem, rođenim Banovcem, marljivim sabiračem čiste hrvaštine, te štošta od njega pobilježih. A bijah više od deset godina izvjestiteljem mirovnoga suda, te se naslušah, kako parac krivi parca, kako se potvoreni pravi, kako mrzilac mrazi i kleveće, kako svoj svoji i miluje svoga, kako se šaljivac šali, i kako naklapalo nadbija drugove doskočicami. Od tih bilježaka namakoh prijatelju Šuleku riječi i rečenice, što sam ih znao protumačiti.« U svojim opravdajima jezičnih nakaza Trnski se dakle poziva na svoje veliko jezično iskustvo i naobrazbu te zaključuje: »Sve to moje nastojanje oko čistoće, pravilnosti i tančine hrvatskoga pisanja temeljilo se na pomnu opažanju i usvajanju narodnoga umovanja i zborenja. Trebalo je samo u lijepoj knjizi uhvatiti mjesto i priliku narodnjemu blagu, što posakupiše drugi, što si ga pribrah i sam. Sve dakle osebine moga pera narodno su perje; pitajte sinove negdašnje banske i gornje Krajine, da li me razumjedu, i ne govore li Štokavci onuda tako, dapače još kićenije, još elegantnije, negoli su moji sastavci?« Svojim je inzistiranjem na jezičnoj čistoći Trnski uvelike pridonio uklanjanju germanizama kojih je prepuna hrvatska književnost šezdesetih godina 19. stoljeća. Trnski je »majstor hrvatskoga stiha«, i u praksi (po svojim pjesmama i po svojim prepjevima) i u teoriji. Godine 1874. potpisuje u »Vijencu« svoj najzreliji znanstveni članak O našem stihotvorstvu, u kojem je na temelju narodnih pjesama i poslovica pokazao kako se njihov ritam osniva na naglasku, a ne na kvantiteti. Iako su Trnskijevi sudovi bili oprečni Veberovu načelu po kojem »da samo sad štokavsko sad čakavsko čitanje narodnih deseteraca čini savršeno blagoglasje« i dopušta da se u određenim slučajevima naglasak može zamijeniti kvantitetom (primjerice, stoji se može upotrijebiti kao jamb), Trnskijevo je načelo pobijedilo. Opća prihvaćenost naglaska kao temeljnoga načela u gradnji stihovnoga ritma, što je osobito potvrdio Tomo Maretić u svojim prijevodima klasičnih pjesnika, Homerove Ilijade i Odiseje, promovirala ga je u »oca hrvatske metrike«, kako ga je 1887. u »Vijencu« nazvao Milivoj Šrepel, izazvavši polemiku s Veberom, iz koje je Šrepel izišao kao pobjednik, a s njim i Trnski. Samo godinu dana prije svoje 90. godišnjice Trnski je u 172. knjizi Akademijina »Rada« objavio raspravu Rodu o jeziku, u kojoj iznosi svoja razmišljanja o uklanjanju nagrda hrvatskoga književnog jezika te novim razlozima i primjerima utvrđuje svoje ranje izrečene misli: »Vrijedi dakle i prijeka nam je dužnost, da ta krasota našega jezika ne vene, da mu milota ne gine, da se ne nagrđuje ropskim prijevodima iz drugih jezika, ponajpače njemačkog, napokon da se okanimo, koliko možemo, riječi tuđica«, pledirajući za utemeljenje Akademijina odbora koji bi sačinio rječnik tuđica i preporučio hrvatske zamjenice ili nove izraze kako bi se hrvatski književnici okanili »navalne« uporabe tuđica. Trnski je zaista učinio mnogo za čistoću i pravilnost hrvatskoga književnog jezika i to mu se ni danas ne može osporiti.
Trnski je u hrvatskoj književnosti bio djelatan punih sedamdeset i pet godina, ostavši vjeran ilirskim preporodnim i romantičarskim književnim idealima iz svoje mladosti. On se od samoga početka izlaženja »Novina horvatskih« i »Danice« oduševio Gajevim preporodnim idejama i kao mladac počeo je sastavljati razne prigodnice te ih donositi Ivanu Mažuraniću koji ga je svjetovao i upućivao u pjesničku vještinu. Godine 1837. objavljuje u »Danici ilirskoj« svoju prvu ljubavnu pjesmu Uzdisaj te svoju prvu pjesmu, klanjalicu caru i kralju Ferdinandu, po kojoj je u javnosti postao poznat. Godine 1842. objavio je prvu knjigu preporodnih pjesama, sabir gotovo svih pjesama što ih je od 1837. ispjevao, podijelivši ih, kako se u to doba običavalo činiti, u dva dijela: u prvom se dijelu nalaze »Vlastiti proizvodi«, u drugom »Prevodi«. Veličajući vrjednote doma/roda, obitelji i Boga, pjevajući rodoljubne, ljubavne i bogoljubne stihove, Trnski se priključuje nizu hrvatskih pjesnika preporoditelja njegujući ideje narodnoga buđenja i osvješćivanja te pobratimstva i sloge svih ilirskih grana/naroda, stekavši s pravom naslov najmlađega apostola ilirstva i skladnoga hrvatstva. Među prijevodima najčešće je ime Friedricha Schillera, primjerice njegova Pjesma o zvonu te jedan odlomak Goetheova Fausta. Već je ta prva zbirka u »Danici ilirskoj« ocijenjena iznimno pozitivno: »Jezik, u kojem su one pisane, sasvim je narodan, krepak, blagozvučan i obilan. Što se vještine u jeziku tiče, malo ima novih ilirskih pisaocah, koji se s gospodinom Trnskim sravniti mogu, a jedva ga ikoj nadilazi«. Nije li upravo Trnski kao učitelj čistoga hrvatskoga jezika pridobio pjesnikinju Dragojlu Jarnevićevu i nije li bio savjetnikom Stanku Vrazu? Godine 1863. u Karlovcu su anonimno objavljene Krijesnice, pjesme lako razumljive i prihvatljive te »narodnoga kroja«, koje su trebale za hrvatsku knjigu primamiti i pridobiti žensku publiku te u ženskim srcima potaknuti rodoljubni žar. Pjesnikova anonimnost bila je u funkciji izazivanja veće radoznalosti kod ženske čitalačke publike jer je ona u tom rodoljubno-ljubavnom brevijaru, zbirci kratkih lirskih sastava rodoljubnoga i ljubavnoga sadržaja koji se sastoje od šest osmeračkih četverostiha, prepoznala pjesničku lakoću i vrsnoću na kakvu nije bila naviknuta. Pojavu anonimnih Krijesnica s velikim su ushitom dočekali Petar Preradović, Botić, Sundečić i Utješinović, dok Šenoa, koji je po izlasku druge knjige Krijesnica (1865.), koju je autor potpisao svojim imenom, iste godine u »Glasonoši« u članku Naša književnost stavlja Trnskoga uz bok Mažuraniću i Preradoviću: »Da – pjesništvo imamo. Mažuranić, Preradović, Trnski bili bi ponosom svakom narodu. Čengić-aga, Prvenci, Krijesnice resile bi svaku književnost. O mlađem naraštaju nije lako govoriti; taj se tek razvija. Zasad jošt junakuju na vilinjem mejdanu sve stariji književnici, a prije svega Trnski, komu u hrvatskoj lirici para ne ima«. Franjo Marković ocjenjuje Krijesnice kao »lirsko-didaktične pjesme, skroz izvorne zamišlju, sadržajem i oblikom, obilate milinom, srdačnošću i jednostavnošću. ‘Kriesnicami’ pjesnik provodi u lirsko-didaktičnoj vrsti svoje načelo, da je pjesničkoj umjetnosti zadatak: istina, dobrota, ljepota, a tako, da dobrota rukovodi i za sobom povodi istinu i ljepotu: u ‘Kriesnicah’ je ta dobrota svietao obraz i radina ljubav za domovinu. Psihologijska njihova istinitost u tom je, što im se očito pozna, da su varnice iz srca pjesnikova, zbiljni doživljaji njegovi. I u ‘Kriesnicah’, kako u svih njegovih glavnih umotvorih, postaje pjesnikov život pjesmom, pa za to je i pjesmi njegovoj težnja i svrha, da postane životom«. Treća knjiga Kriesnica pojavljuje se 1882. kao druga knjiga (prva knjiga objavljena pod naslovom Popievke i milostnice mu mladjenke, 1881.) sveukupnih djela Ivana Trnskoga, a sadrži uz prve dvije i prigodnice što ih je pjesnik ispjevao u slavu raznih gospođica i gospođa, nepoznatih krasotica i javno poznatih žena. Uza pjesme objedinjene u trećoj knjizi Krijesnica, Trnski je objavio niz milosnica, ljubavnih pjesama posvećenih svojoj ženi Minki te davorija što nastaše najviše na poticaj prijatelja ili u pojedinim prigodama i događajima. Tako i nema događaja ili znamenite osobe kojima Trnski nije posvetio pjesmu prigodnicu ili u povodu smrti tužaljku. Trnski je svojim pjesmama nadahnuo mnoge skladatelje te se još danas pjevaju u društvima u različitim prigodama. Oj talasi mili, ajte, pjesma koju je uglazbio Vatroslav Lisinski; Junak sam iz Like koju je uglazbio Albert Štriga, Mornarska koju je skladao Ivan Zajc, Oj jesenske duge noći ili pjesma Ljubimo te, naša diko, ispjevana u čast Josipa Jelačića. No s vremenom se poezija Ivana Trnskog u novim prilikama zaboravljala pa zbog pomanjkanja interesa i izostanka veće pretplatničke potpore nije mogao objaviti svoja sveukupna djela – objavljene su samo dvije knjige. Ostavši, naime, na plemenitim osjećajima i ljubavi prema hrvatskomu narodu i njegovu imenu te obrani narodnih svetinja s jedne, a ljubavi prema ženi s druge strane, trudeći se od svojih pjesničkih početaka pa sve do same smrti oko prigodnica, tužaljki i zahvalnica što ih je ispjevao brojnim znanim muževima i ženama – »mnoge su moje pjesme samo odzivi prijateljskim pozivima i poticajima, odjeka su dogagjajima i osjećajima moje dobe«, pisao je u predgovoru svojih djela – Trnski nije mogao izdržati nadolazak novih vremena kojima se nije želio prilagođivati ili tražiti nove sadržaje i nov pjesnički izraz. Mladi su ga naraštaji, istina, cijenili s njegova rodoljublja i časnoga života – ta nisu ga bez razloga izabrali za prvoga predsjednika Društva hrvatskih književnika, no najviše im je ostao u pamćenju kao pjesnik prigodničar. No, iako je njegove stihove postupno zavijao mrak zaborava, pamtit će ga naša kulturna povijest kako po lakoći i jednostavnosti pjevanja, tako po prijevodima, pohrvaćivanju i usvajanju kanona europske književnosti: Schillera, Goethea (Faust), Mickiewicza (Krimski soneti), Shakespearea (Otello) i Puškina (Onjegin) ili stare crkvene pjesme Stabat mater, kongenijalno pretočene na hrvatski Stala majka. Trnski je uz lirske pjesme pisao epske spjevove: 1844. objavljuje humoristični ep u osam pjevanja u desetercima Zvekan opet na svietu, protkan narodnim poslovicama i šalama u mješavini latinskih ili drugih tuđih riječi s hrvatskima, u kajkavštini ili smiješnu lokalnu izgovoru štokavštine. U tom se epu duhovito ismijava, kadšto parodira s rodoljubnom svrhom, glavne poroke tadašnjega zagrebačkog društva, osobito smiješno povođenje za tuđim jezicima, navikama i običajima. Posebno je kao veliki ljubitelj prirode opjevao Plitvice te je zaslužan za procvat Plitvičkih jezera, toga dragulja prirodne ljepote, i pjesmom i prozom: Plitvička jezera (1893.), Jezerkinje (1896.) i Putne uspomene (1899.). Među epskim djelima valja spomenuti Sijevak Zrinjske zvijezde (1865), Svetu priču o Ćirilu i Metodu (1863.) u pet spjevova, zatim Anu Lovićevu, spjev po narodnom kostajničkom kazivanju (1890.), i junački ep o Petru Berislaviću, slavnom biskupu, banu i vojskovođi s početka 16. stoljeća (1896.). »Iz njegovih književnih djela i životnih čina – piše Franjo Marković – može se sastaviti nauka o zdravlju, o ćudoredju, o ljepoćuću i umotvorju, o goju prirode, o temeljih obiteljskoj, gradjanskoj, vojničkoj, državnoj čestitosti i blagoti, o načelih umjetničkoga goja skladna s narodnim bićem i koristna njegovu svakome napredku. Ta njegova nauka, zbijena u kratke dvie rečenice, bila bi ono pitanje Tolstoja: ‘O čem ljudi živu’, a odgovor: ‘o duševnom kruhu, o dobroti’«. Do kraja svoga života, do posljednje objavljene pjesme u »Savremeniku« iz 1910., Trnski ostaje rodoljub romantičarskoga nadahnuća. Treba li podsjetiti koliko je pomogao pri osnutku »Vijenca« kojemu je dao i ime i da je upravo njegova pjesma obilježila prvi broj »Matičina« književnoga časopisa »Vienac« iz 1869., pjesma pod naslovom Pjesma uz vienac. Jednakim je žarom pomagao Svetojeronimskom društvu koje je proslavio poučnom pripovijetkom Učitelj Dobrašin, u spomen na istarskoga zaslužnika biskupa Dobrilu. Nije Trnski mogao bez Matice hrvatske, nije Matica hrvatska mogla bez njega, te joj je i Pravila pomogao utvrditi. Zapravo, Trnski je, iako starina, bio uz još nekolicinu bitnih hrvatskih intelektualaca, primjerice Đuru Arnolda, osobe koja će ga na mjestu predsjednika Matice hrvatske i zamijeniti, osoba koja je na svaki način željela pomiriti sraz »starih« i »mladih«. Svojim je ugledom štitio mlađe književnike, npr. Ivana Dežmana; bio je, kako u Društvu hrvatskih književnika, tako u Matici hrvatskoj predsjednikom na prijelomu stoljeća kada su se dani stare slave djedovske pretakali u mladenačke pobune, artizam i sve ono što se u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i početkom 20. s europskih obzorja prenosilo u život tadašnje suvremene hrvatske književnosti. Ivan Trnski ostavio je u nasljeđe i prijevode stručnih djela, djela važnih za gospodarski život Krajine: Ob oskudici vode u gornjoj Krajini, O regulaciji Save, O Krasu gornje Krajine, stvarajući obilje stručnih hrvatskih termina. U svojoj je službi od upravnoga časnika došao do čina pukovnika, a kao upravni činovnik dospio je do časti velikoga župana bjelovarskoga, kojeg se naslova zbog političkih razloga svojevoljno odrekao, ne htijući iznevjeriti svoje političke ideale. Riječju, bio je Ivan Trnski zaista velika pojava hrvatskoga književnoga i kulturnoga života 19. stoljeća. Nije naime bilo događaja u kojem nije sudjelovao savjetom, djelatno, novčano…, uvijek svjež, nov, poticajan, s geslom »Sve za domovinu«. (B. Petrač, Ivan Trnski, pjesnik “dana stare slave”)

(Ur.)