DRUGI SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 2020.
uz visoko pokroviteljstvo
predsjednika Sabora Republike Hrvatske Gordana Jandrokovića
i gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića
Organizacijsko i uredničko povjerenstvo Svjetskoga festivala
hrvatske književnosti:
akademik Ivan Aralica
akademik Luko Paljetak
dr. sc. Željka Lovrenčić
Đuro Vidmarović
Stjepan Šešelj
Uredničko povjerenstvo za hrvatsku književnost i kazalište:
Vinko Kraljević
dr. sc. Miroslav Međimorec
red. prof. art. Želimir Mesarić
Kazivači stihova i proze hrvatskih emigrantskih književnika
– studentice i studenti glume Sveučilišta Libertas Zagreb:
Filip Majnarić
Jan Leko
Dora Marojević
Beata Šublin
Filip Vlašić
Lea Barba
Luka Šaldo
gitaristička pratnja Bruno Vuger
OSTAVLJENA MIGRANTSKA PISANA RIJEČ (1)
Šimun Šito Ćorić, Švicarska
Drugi Svjetski festival hrvatske književnosti u organizaciji Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova i Društva hrvatskih književnika održan je u Zagrebu od 15. do 17. studenoga. U okviru izmijenjenog programa zbog pandemije upriličen je razgovor o potrebi osnivanja Hrvatskog kulturnog instituta “Marulić” (dr. sc. Milan Bošnjak) odnosno Instituta za proučavanje hrvatske književosti stvarane izvan Republike Hrvatske i njezino ubaštinjenje u domovinsku hrvatsku književnost i kulturu (Stjepan Šešelj). Doprinos raspravi, uz ostale, dali su književnici Đuro Vidmarović i Zlatko Krilić, predsjednik Društva hrvatskih književnika, te prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak. Održano je i predstavljanje knjige Antuna Bonifačića: Vječna Hrvatska (Zagreb, 2020.) koju je priredio Slobodan Prosperov Novak te Recital hrvatske književnosti hrvatskih emigrantskih književnika posvećen žrtvi Vukovara i Škabrnje u izvođenju studenata Sveučilišta Libertas iz Zagreba (mentor doc. art. Žarko Potočnjak).
Uz Recital je otisnuta publikacija s čitanim djelima hrvatskih književnika (Vinko Krišković, Ivo Lendić, Srećko Karaman, Vinko Nikolić, Lucijan Kordić, Rajmund Kupareo, Nada Kesterčanek Vujica, Zvonimir Katalenić, Jure Georg Prpić, Vjenceslav Čižek, Malkica Dugeč, Marijan Karabin, Boris Maruna, Asaf Duraković, Šimun Šito Ćorić, Katarina Pejaković, Ante Ciliga, Antun Bonifačić, Viktor Vida, Predrag Kordić, Husnija Hrustanović, Vlasta Uršić, Enver Mehmedagić, Slavko Čamba, Borislav Arapović, Ivo Banac, Luka A. Marković, Luka Brajnović) iz koje donosimo uvodni tekst dr. sc. Šimuna Šite Ćorića Ostavljena migrantska pisana riječ
Kad počnemo razmišljati o pisanoj riječi koju su prognani pisci stvarali izvan svoje domovine, odmah nam se kroz ljudsku povijest redaju mnoštva, od Ovidija Nazona, protjeranog nekad davno na puste obale nekog mora do našijenaca Marina Držića, kojemu je bilo zabranjeno i umrijeti u svojoj domovini, do stotina i stotina hrvatskih umjetnika riječi od stoljeća šestog do naših godina. Unatoč takvoj stvarnosti, nitko više ne može protjerati, primjerice, djela Mikiewicza iz poljske, ni Kunderina iz češke, ni, recimo, Kordićeva iz hrvatske književne baštine. Čim malo splasne nasilje i slijepa nadutost tekuće moći, a zaigra srce i bljesne pamet domovine, ta djela postanu integralni dio svoje matične baštine pa i ako su u međuvremenu postala dio i nekog drugog jezika i kulture.
A tuđina je za mnoge bila duboki tamni bunar. Početkom srpnja 1990. nailazim na oglas jedne visoke kulturne ustanove iz Zagreba: „U kontaktima s domovinskim djelatnicima zamoljeni smo da im pomognemo u potrazi za podacima o hrvatskom piscu Antunu Bonifačiću, za kojega se vjeruje da je nakon prisilnog bijega iz domovine umro u izgnanstvu…“. Čovjek koji je odgojio tisuće studenata na Sveučilištu u Zagrebu, bio potpredsjednik DHK, objavio cijeli niz knjiga, bio u vrhu hrvatske emigrantske politike, dulje živio među nama u Chicagu…, ali eto, kad je otišao u egzil kao da je u crnu zemlju propao. Kako li je tek s manje poznatima, ako je tako s „prvacima“?!
Nezavidna izbjeglička sudbina pisaca povlači se kroz ljudsku povijest od kada i sama književnost. U nas nisu samo arapske pljačkaške lađe već od 9. stoljeća odvodile ljude u prisilnu emigraciju, nego je u to vrijeme Hrvatska imala i dragovoljnu migrantsku razmjenu: iz europskih zemalja dolažahu nam učeni benediktinci kao širitelji prosvjete i pologa vjere, a iz hrvatskih krajeva počeše odlaziti nadareniji mladići i tako začeše do danas neprekinuti niz odlazaka i školovanja Hrvata izvan domovine.
Nakon duže od četiri stoljeća turskih vremena, koja su zaledila svaki kulturni i ini napredak našega naroda na okupiranim područjima i zauvijek otuđila gotovo polovicu hrvatskoga etničkog prostora, najteže nam je bilo razdoblje od 1918. do 1990. godine. Godine 1945. hrvatski pisci doživjeli su usud svoga naroda. Stotine su hrvatskih pisaca i tek stasalih literata nemilosrdno pobijeni, drugi izbjegoše u tuđinu, treći dospješe u tamnice ili „na slobodi“ moraše pisati za ladicu ili živjeti u strahu za svaku malo slobodnije napisanu riječ, a neki i služiti novom poretku.
Vremena, eto, danas su druga. Na jednoj strani treba brižljivo skupljati razasutu hrvatsku pisanu riječ, poglavito onu kroz spomenute 72 godine progonstva u tuđini, uključujući i one kojima je uspjelo pisati i na jezicima zemalja u kojima su našli utočište. Nije nam se pri tome odreći ni onih rijetkih sunarodnjaka koji su prišli jeziku i zemlji naših tlačitelja.
Na drugoj strani, izvan hrvatske domovine, a tu ubrajam jednako obje naše države, i RH i BiH, uz one koji još pišu na hrvatskom, sve više stasaju hrvatski potomci, koji utjelovljuju proplamsaje svoga duha na jeziku zemlje u kojoj odrastaju. Nažalost, ni za jedne od spomenutih hrvatska domovina, unatoč svojim kulturnim ustanovama, još nije počela tražiti sustavnog načina da skupi ove svjedoke prošlih vremena i svjetskih puteva, da ih poveže sa sobom i obogati se ovom svojom planetarnom dimenzijom. Hoće li odgovorni ovo naše propitivanje uopće saslušati? Kad će i hoće li više početi?