Domoljubni duh se ne smije ugasiti!
Hrvatskome slava rodu,/ Blag i hrabar jeste on,/ Krv proliva za slobodu,/ Milosrđu on je sklon.
Ovo su stihovi iz viteške opere Porin Vatroslava Lisinskog, iz 1850., a nadahnuta Hrvatima iz Dalmacije, kada su se pod vodstvom kneza Porina, u prvoj polovici 9. stoljeća, pobunili protiv franačke države i oslobodili se. U vrijeme Domovinskog rata, mnogi su se naši branitelji suprostavili zlu i postali žrtvom. Ne zaboravimo: nijedna žrtva nikad ne prestaje biti žrtvom! Naša srca ne smiju okameniti, umovi otupjeti, i dalje moramo njegovati sjećanje na naše poginule, stradale.
Sve izrečeno moglo se čuti i prilikom obilježavanja 29. obljetnice osnutka 131. brigade HV-a. Na spomen-obilježju poginulim hrvatskim braniteljima Županje i županjske Posavine postavljene su spomen-ploče s 97 imena poginulih pripadnika HV-a i 17 imena poginulih pripadnika MUP-a.
Isto tako je na zgradi Doma zdravlja Županja otkrivena spomen-ploča koja podsjeća na Ratnu bolnicu Županja. Progovorimo više o njoj. Djelatnici Doma zdravlja Županja radili su u iznimno teškim uvjetima, hrabro i samoprijegorno. Mnogo je medicinskoga osoblja bilo angažirano po ratnim postrojbama, ponajviše u županjskoj 131. brigadi. Kao ratni ravnatelj Doma zdravlja Županja i član Kriznog stožera Općine Županja, vrlo predano svome poslu, savjesno i odgovorno djelovao je dr. Stjepan Troha. U 1999. napisao je Ministarstvu zdravlja kronologiju rada Ratne bolnice Županja, skupio je vrlo dragocjene podatke koje i mi koristimo. Od travnja 1991. započele su pripreme za uspostavu ratne bolnice, da bi ona u rujnu mjesecu primila prvu veću skupinu ranjenika iz Vinkovaca i tada je praktički stacionar stavljen u funkciju. U čekaonicama Doma zdravlja Županja smješten je operacijski trakt s dvije operacijske dvorane te stacionar. U prizemlju je ostala Hitna služba, a neposredno pored nje, u susjednoj zgradi, formiran je ginekološki trakt s rađaonicom. U priručnom rodilištu Županja svijet je ugledalo 401 dijete. Funkcionirao je radiološki odjel, kao i hematološki i biokemijski laboratorij te transfuziologija. Korišteni su maksimalno civilni kapaciteti u zadovoljavaju logističkih potreba. Bolnica je mogla primiti oko 40 ranjenih, oboljelih vojnika i civilnih osoba. Sveukupno je zbrinula oko 3500 bolesnika, odnosno izvršeno je 400 težih i oko 1000 lakših operacija. Kirurški odjel ratne bolnice činili su kirurg dr. Josip Kiš, ortoped dr. Stjepan Troha, anesteziolog dr. Ilija Jurić, fizijatar dr. Ivo Bušić, radiolog dr. Zlatko Krtalić i liječnik opće medicine dr. Željko Bobalić. Veliku angažiranost u radu ratne bolnice dali su pedijatar dr. Zdenko Macner, ginekolozi dr. Emil Miandrušić, dr. Vesna Tkalac, dr. Ivo Vorgić, dr. Zdenka Japundžić, pulmolozi dr. Božidar Gugić i dr. Mirjana Malenica.
Od 31. lipnja 1992., nakon dalekometnih neprijateljskih granatiranja iz Bosne i Hercegovine, određeni dio Ratne bolnice razmješta se u Cernu, u prostorije osnovne škole, da bi krajem studenoga 1992. prestala raditi. Zdravstveni su djelatnici u vrlo opasnim okolnostima svakodnevno iskazivali požrtvovnost, domoljublje. Podsjetimo se, u Županji je opća opasnost trajala 1263 dana, sve do 12. listopada 1995. Kirurzi su posebice imali tešku i odgovornu zadaću. Prijevoz ranjenika je bio u više pravaca, jedno vrijeme se išlo samo u Našice, pa zatim u Zagreb. Dakle, Ratna bolnica Županja je imala veliko značenje u pružanju zdravstvenih usluga u vrlo teškim vremenima. Zbrinjavala je, liječila pripadnike hrvatske vojske i stanovništva iz područja šesnaest naselja županjske Posavine, istočnoga dijela vinkovačkoga kraja kao i pacijente iz Bosanske Posavine.
Domovina je prostor, ali i povezanost zasnovana na pripadanju i osjećaju, domoljublje je potraga za pozitivnom definicijom kolektiviteta. Domoljubni duh se ne smije ugasiti!
Zvonimir STJEPANOVIĆ
GOVOR GENERALA ZBORA STANKA SOPTE NA KOMEMORACIJI BRIGADNOM GENERALU HVO MARKU RADIĆU
Draga obitelji Radić, dragi prijatelji, bol i tuga danas su nas okupili. Bol i tuga majke Ilke, bol i tuga supruge Anđelke, bol i tuga sina Ivana, bol i tuga kćeriju Sare i Marite, bol i tuga sestara Snježane i Biljane, bol i tuga prijatelja s kojima si život dijelio.
Dragi prijatelji, nema boli i tuge bez ljubavi.
Nas je ljubav danas okupila, i uzvraćamo je našem pokojnom Maki, jer njegova ljubav prema svima nama bijaše velika.
Ljubav prema životu, ljubav prema sportu odvela ga je iz Mostara na studij kineziologije u Zagreb. Studirao je i živio zagrebački studentski život, bijaše to vrijeme puno lijepih uspomena, susreta i prijateljstava. Mnogi su Maku tada upoznali i trajno prihvatili kao čovjeka puna života. I ja sam ga upoznao u studentskom naselju „Stjepan Radić“ na Savi.
Zagreb mu je otvarao i nudio perspektive no njegova ljubav prema rodnom kraju, prema Mostaru, prema Bijelom Polju, čežnja za grudom zemlje bila je veća i vratila ga u Hercegovinu. Sav sretan ovih dana pokazivao si svojim prijateljima plodove ljubavi koju si zemlji podario a zemlja ti je obilato uzvratila urodom šipaka i maslina. Ostatak života želio si provesti u radu, u obiteljskom miru, vratiti dio sreće koja ti je bila oteta. Povijest našeg kraja slojevita je i teška. Bremenita. Svi je nosimo, no nekoga zapadne teško breme a netko se sakrije i komentira je iz prikrajka.
Tebe je Maka zapalo preteško breme, nosio si ga ne bježeći od njega, ne prebacujući ga na drugog. Nisi se žalio. Ljubav prema svom narodu, prema svojoj grudi dala ti je snagu da
izdržiš pod teretom koji se u kolopletu povijesti sruči na naša ramena. Obrana svog naroda od agresora bila je tvoja obveza kao i većine hrvatskog naroda tvog Bijelog Polja, Mostara i Herceg Bosne. Obranili smo svoj narod, svoju grudu. Velika žrtva, mnogi životi dati su za slobodu.
Ova bremenita povijest ostavila nam je u memoriju puno imena koje jedni pamte kao junake a drugi im daju najružnije epitete. Nažalost, to je povijest ovog kraja od pred turskih pa do današnjih vremena. Čini se da će ona i dalje trajati.
Dragi prijatelju, počivaj u miru. Neka ti je laka gruda zemlje hrvatske. A Vama poštovana obitelji moja, najiskrenija i duboka sućut. Vaša je bol velika. Kušam je s Vama u svojoj duši dijeliti.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Mostar, 11. studenoga 2020.