VELIKO  TRGOVIŠĆE

Veliko Trgovišće je rodno mjesto oca Republike Hrvatske, vizionara, umnika i generala, doktora znanosti, koji nas je mojsijevski izveo iz jugokomunističkog ropstva, ostvarivši san o nacionalnoj državi, usprkos svim nemogućim preprekama, na čelu jedinstvenog hrvatskog naroda. Nezadovoljni neravnopravnim položajem u Austro-Ugarskoj, koja se prekasno preustrojila u trojnu monarhiju, tek u osvit raspada, pohrlismo nadobudno u stvaranje jugoslavenske države, zasnovane na romantičnoj viziji srodnih jezika, kao okupljajućem faktoru. Ubrzo se pokazala promašenost pokusa, koji se obi o kulturološku divergenciju, naroda koji su već bili formirani, kao dijelovi različitih svjetova. U drugu smo Jugoslaviju ugurani nasilno, uz najveći pokolj Hrvata u povijesti, za koji do sada nitko nije odgovarao ni preuzeo odgovornost. U staroj Jugoslaviji su Hrvati postali “pleme troimenog naroda”, a u novoj Jugoslaviji nam je i osporeno elementarno pravo na vlastiti jezik. Francek je, nakon sudjelovanja u partizanskoj borbi i boravka u Generalštabu JNA u Beogradu, kao čovjek komunističkog sistema, polovinom 1960-ih napravio kritički odmak, i postao politički disident i preobraćenik, uznik. Prije nekoliko godina sam projektirao obiteljsku kuću u Velikom Trgovišću, za jedan mladi par. Nigdje nisam naišao na takvu susretljivost državne uprave kao u Zagorju, gdje su svi ljubazni i suradljivi, dok u mnogim sredinama vlada drugačije raspoloženje. Bipolarna kuća zasnovana je osno i simetrično. Osnovni volumen katnice se izdiže iz kvadrata 11m x 11m, i nad njim je planiran šatorasti krov. Piramida najbolje čuva pod sobom, što su znali još stari Egipćani. Izveden je pak krov s minisljemenom. Glavni ulaz je strogo u osi kuće, u jednom od dva nasuprotna poluosmerokutna rizalita. U inom je stubište. U prizemlju su američki raspoređeni integrirani dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja sa šankom. Kružni nosivi stupovi u prostoru omogućuju prostranost bez zidova, i perceptivnu igru njihova prividnog razmicanja, koje se doživljava kretanjem kroz prostoriju. Iznad ulaznog prostora na katu je jacuzzi, s pogledom na Medvednicu. Rijetko kupaonice dobivaju pogled iz kade u obiteljskim kućama, i to panoramski. Otvori su različitih širina, od sasvim uskih, u toaletima, do velikih kliznih staklenih ploha, koje omogućuju izravno povezivanje s okolnim terenom. Potezi uspravnih i vodoravnih traka uvučeni su i obojani tamno, raščlanjujući pročelja u željenom ritmu Garaža je posebni pridodani volumen, povezana toplom vezom s kućom čiji je dio. Tradicija drvene arhitekture je uglavnom prekinuta. Stari su majstori umrli, i znanja su ostala neprenesena. Zidane kuće su smatrane kvalitetnijima. Gro gradnje opekom svodi se na dvovodne kuće Ivice i Marice, jednostavnog pravokutnog tlorisa. Neožbukane su kuće dosta raširena pojava, uglavnom zbog nedostatka sredstava. Tu se nepotrebno kure kubici i kubici drva, koji dodaju CO2 i ostale plinove u atmosferu, u odnosu na ožbukane, i još više toplinski izolirane kuće. Vlada ili županije bi trebale započeti akciju ožbukavanja neožbukanih kuća, toplinskom žbukom, u nekom participativnom smislu. Našlo bi se za to novaca i iz fondova EU. Čak ni predsjednik Republike ne zna da nisu “kuće bez fasade”, nego su “kuće bez žbuke”. Fasada iliti pročelje je lice zgrade, bilo ono ožbukano ili ne. Dakle, tradiciju smo hitili, gradimo banalno. Ljudi uglavnom ne shvaćaju potrebu za arhitektom. Oni nisu samo “stručnjaci za lijepo”, “koje nama nije bitno”, nego školovani baš za kuće i zgrade, u svim aspektima. Većina naših arhitekata pak ne zna doli ponuditi škatulje, sive kocke, “bez krova”, tj. s ravnim krovovima, kao da smo u Sahari, gdje nema kiše, ili u Kapadokiji. Svoje sive i bijele kocke popikavaju diljem zemlje, nimalo se ne prilagođavajući bilo čemu. To je bezobraština svoje vrste, koja često nagrđuje okoliš. No kako je moderna osvojila institucije i postala mainstream, više ovakva pitanja nitko i ne postavlja. Dijele se nagrade, i postajemo Kockaland. Čak su i našu nogometnu reprezentaciju, koja nosi crvene i bijele kvadrate šahovnice, nazvali “kockasti”, prema kvadrat nije kocka. Kvadrat je okosni tlocrt ove kuće, u Velikom Trgovišću. Dakle, moj projekt nije ni tradicionalna arhitektura, ni Ivica i Marica ni moderna kocka. Nadmoderna nadilazi modernu, onako kako se nadrealizam razlikuje od realizma. Ona sintetizira stilove, u jedinstvu kanonske ljepote. Dom je utvrda prema vani, ali i ljupko rasplamsano ognjište unutra. Kad je zdanje u skladu sa samim sobom, onda zaslužuje poštovanje. I kad zazirete od isticanja, pripustite estetiku u svoj životni prostor. Ona odzvanja skladom. Kuće nisu samo brojke, kvadrati i kubici. One su naš dom, i izraz duha koji nosimo.

Ati SALVARO