Razgovor s Matom Krajinom

pisac, publicist

Mate Krajina,

 

 

 

 

Razgovarala: Mira Ćurić

Na području duhovnosti i kulture, ukupnog života, ne smijemo podlijegati ludim aksiomima

Mate Krajina (Roško Polje, Tomislavgrad, 1964.) novinar je, esejist, pisac i nakladnik. Od 1984. je urednik katoličkog glasila “MI”. Bio je predsjednik Nacionalnog saveza mladeži Hrvatske, predsjednik Hrvatskog katoličkog zbora „MI“ i predsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara. Vlasnik je nakladničke kuće Treći dan te urednik desetak knjiga. S obitelji živi u Hrvatskom Leskovcu.
Iz njegova književnog i publicističkog rada izdvajamo roman “Rođaci” (2010.) i knjigu “Magarećih razgovora” (suautor s kanadskim književnikom Michaelom O’brienom, 2015.), a nedavno objavljeni “Milovani – za vjeru i narod” (2020.), u kojima osvjetljuje povijest jedne istarske obitelji, povod su ovom razgovoru o stvaralačkim poticajima i tematskim preokupacijama, objavljenim knjigama te problemima i porukama koje one aktualiziraju – izazovima današnjice, medija i društva

Gospodine Krajina, prošle ste godine objavili knjigu “Milovani – za vjeru i narod” u kojoj ste na publicistički način osvijetlili povijest jedne obitelji. Što ste htjeli pokazati tom knjigom?

Kroz priču o mučeništvu Antuna Milovana htio sam dati poruku nade, ali i zahvaliti neimenovanim istarskim mučenicima, koji su umrli za Boga i Hrvatsku. Ujedno, želio sam naglasiti dimenziju svetosti kod vjernika laika, slikovito onih ispod kora, koji su živjeli u braku i imali brojno potomstvo, a ujedno bili dosljedni sve do mučeništva. Ima tu još jedna potresna priča o sakristanu iz Gologorice kraj Pazina. Bio je nepravedno osuđen na smrt. Cijele noći je sam sebi pjevao posmrtne psalme, pa su ga krvnici žurno ubili da to ne slušaju. Prikupio sam neke materijale od crkvenih velikodostojnika koji su ga poznavali, a o toj priči pokušat ću napisati roman. Uhvatio sam se zasad onoga za što sam imao materijal i činjenice, sudske dokumente i žive svjedoke, ponajprije sina glavnog junaka – biskupa Ivana. Sigurno ima još mnoštvo materijala i vjerujem da će se pojaviti još mnoge pisane forme o ovoj temi. Onome tko to napravi valja medijski čestitati, a meni, evo, prvi Vi dajete pozornost.
Zahvalan sam, ali nastavimo o obitelji Milovan i istarskim mučenicima. Mogli su se opravdano staviti uz bok bl. Miroslava Bulešića i častiti uz njega kao mučenici i blaženici. Po mome mišljenju propuštena je, možda i zadnja prilika, da se ovim svjedocima vjere i ljubavi prema domovini, koji su izrasli iz vjerničkog laičkog staleža oda zasluženo priznanje. Unatoč tome što nisu službeno proglašeni svetcima hrvatski narod u Istri, ali i u cijeloj Domovini ne će ih zaboraviti. Zamislite Istru početkom dvadesetoga stoljeća uz talijansku torturu, a nema narodnih svećenika. Ustane Antun Milovan i sam susjedima i djeci predaje vjeronauk i katekizam. Dirljive slike. Dolazi nacizam, pa komunizam, a on na mrtvoj straži vjere i hrvatstva – neustrašiv!
Htio sam kroz ovu priču o obitelji Milovan iznijeti našoj javnosti činjenice o borbi protiv tri totalitarizma: fašizma, nacizma i komunizma. Sve se to tragično prelamalo u Istri. Hrvatski narod u Istri susreo se s fašizmom davno prije negoli su ga neki ideolozi poslije „otkrili“ i nadopunili mu opis po potrebi. Jedno je sigurno: od početka je imao okus i posljedice ricinusova ulja, a bio je mnogim pravednicima smrt.

Otkuda Vaše zanimanje upravo za Istru i jednu istarsku obitelj iz koje potječe hrvatskoj javnosti dobro znani biskup mons. Ivan Milovan? Kako je nastajala knjiga?

Ideja o ovoj knjizi tinjala je desetljećima. Prva klica bila mi je životna priča pok. nadbiskupa Josipa Pavlišića, potom druženje s Antunom Klimanom iz Vodnjana, sadašnjim saborskim zastupnikom, i članovima obitelji Ivić iz Gologorice kod Pazina. Mnoštvo podataka doznao sam i od vodnjanskog župnika vlč. Marijana Jelenića.
Onda je došla beatifikacija mučenika Bl. Miroslava Bulešića, a meni poticaj da opišem kako su se u ona teška vremena, u sličnim okolnostima držali Eufemija (Ljubica) i njezin suprug Antun Milovan, koji su imali petero djece. Sam samcat je bio naš Antun. Nije bilo nikoga da mu pomogne, ni biskupa, ni pape, a kamoli narodnog vladara ili barem disidenta. Nitko mu nije mogao pomoći. Možda je bio ucijenjen sudbinom vlastite djece? Kako mu je bilo umrijeti? Teško je opisati sve tragične i mučeničke nijanse. Onda je došao slučaj Dajla i više nisam mogao čekati. Biskupa Ivana sam dobro poznavao. Uvijek tih, vjeran i ugodan gospodin. „Kad je moj otac bio predan nekakvome sudu…“, izgovorio je jednom na groblju u Svetvinčentu i podsjetio me na trenutak kada je francuski kardinal Jean-Marie Lustiger na javnoj komemoraciji za francuske Židove pročitao ime vlastite majke izgovorivši uz ime Gisèle dodatak „ma maman“ – moja majka. Svi su u taj čas zanijemili, a tako i ja pred biskupovim spomenom „moj otac“. Progovorio je onodobno kardinal Lustiger, ali i biskup Milovan drevnim glasom kao da naviješta Knjigu izlaska. I uslijedio je moj skromni zapis.

U širem smislu to je priča i o hrvatskom martirologiju, o našoj ne tako davnoj povijesti. Istra je dala brojne žrtve.

Razlog smrti Istarskih mučenika sličan je ostalima iz hrvatskoga martirologija. Apstrahirajući politiku, zaključak je da je najveći problem različitim vlastodršcima bilo svjedočenje vjere u Boga. Bog je, nažalost, crvenima i crnima bio poput ispita savjesti kojega su željeli ubiti. Jednostavno: zbog vjere i Boga ubijeni su brojni Istrani. Zapravo, neki su ubijeni dvaput, jer nikada ubojice nisu otkrile gdje npr. počivaju zemni ostatci Antuna Milovana, ali i brojnih drugih mučenika. Ova priča sadrži potresne prizore, poput onih iz Spilbergovih filmova, a dijelom, možemo slobodno reći i iz biografije Sv. Ivana Pavla II. jer opisuje komunizam i fašizam, a posebno bojovni ateizam kojemu je smetao Bog i ono što je na bilo koji način Božje. Istru i život u njoj valja svakako upoznati, te dostojno ili barem jednako kao i druge naše krajeve, častiti u cijelom našem nacionalnom korpusu. Mnoštvo je još neispričanih priča, ali raduje me što neki mlađi ljudi, baš iz Istre, pokazuju golem interes za ovu temu i sve češće se javljaju u našoj javnosti.

Bavite se i književnim radom. Vaš povijesni roman “Rođaci”, čija je radnja smještena u vrijeme turske vladavine i prostor Bosne i Hercegovine, također obrađuje povijest jedne obitelji u tragičnim okolnostima, zapletima… vjerski i nacionalno podijeljene. Zanimljiva tema i aktualna, što Vas je motiviralo, stvarnost, predaja?

Htio sam povijesnom pričom iz devetnaestog stoljeća napraviti komparaciju s mnogim našim suvremenim zbivanjima. Nije šala poruka koja se kroz knjigu stalno provlači, a ta je da će se „Turci“ vratiti. Novi problemi i politički nasilnici različita roda i poroda stalno nam vise nad glavom, a dolaze najčešće preko svojih obavještajnih službi i politike. Zadnja ratna tragedija u BiH oživljava tu zaboravljenu arhetipsku činjenicu.

Vaš intelektualni i umjetnički izazov jest Bosna i Hercegovina. Zašto?

To je samo književni predložak i lokacija. To može biti i Subotica, Istra, Slavonija ili Zagorje. Jedan od ciljeva bio mi je naglasiti važnost Hrvata iz Bosne i Hercegovine, jer njihov položaj određuje cjelokupnu hrvatsku sudbinu. Bez njih bi nas i neprijatelji davno bacili u more. Nastojao sam donijeti upozorenje da nam ne treba nikakvo sektaštvo i razdijeljenost po bilo kojem pitanju, a osobito po vjerskom. Tu nam se valja suočiti s našim uskogrudnim, nekršćanskim i nedemokratskim stajalištima prema pripadnicima našeg naroda druge vjere, a sadašnja situacija nam pokazuje da su takve podjele najčešće dolazile od neprijatelja. Npr. Albanci su uspjeli pomiriti svoje katoličko i muslimansko biće. Nijemci jako dobro prevladavaju političke razlike između katolika i protestanata, a sada i muslimana. Želim ohrabriti nove generacije da se razdor može pametnom politikom nadvladati i da smo tu svi odgovorni. Vjera treba biti supstrat na kojem se razvija i ujedinjuje narod, a nikako herbicid isključivosti.
U tom kontekstu poticajno zvuče riječi velikog Sv. Tome Akvinskog kada savjetuje: “Bonum est diffusivum sui – dobro teži dijeliti se!“ Naše je dobro i naša Domovina i naša država, a što nam je to više zajedničko, toliko je više i moje – tvoje – naše, a širokogrudnim dijeljenjem se umnaža. Neke krute duše na to gledaju kao na ludost, ali mnoge druge osjete nostalgiju za slogom i zajedništvom. Valja nam se, stoga, utrkivati u činjenju dobra i podupirati one koji su vjerodostojno i kompetentno na čelu utrke. Svi mi, bili i klecavih koljena, možemo ih slijediti.

Vaš višeslojni roman aktualizira i današnje političke okolnosti. Tome doprinosi diskurs blizak suvremenom čitatelju, leksik i prepoznatljive formulacije iz svijeta politike. Je li to bila Vaša namjera: vremena se mijenjaju, ali izazovi i poteškoće ostaju isti?

Nama su zavladali ideolozi, a takvi ne ispituju savjest. Oni nikada nisu krivi. Ideolozi samo provode nadzor nad tuđim djelima i riječima, a obično su lijenčine odvojene od konkretnog života, osobito fizičkog napora. Čak i prijateljstvo ideolozi podređuju korisnosti. Oni ne traže prijatelje, već saveznike, a kad im prestanete biti saveznikom, počinjete im biti neprijatelj. Ideolozi silno žele da postoji nešto novo, samo iz oholosti i da apstrakcijom zavladaju nad drugima. Ideolozi su često i forenzički inkvizitori koji želi drugima prebrojati vlasi na glavi i nabrojati sve propuste, osim svojih. Kršćani, nažalost, uzmiču pred ideolozima i tradicionalno idu tiho u svoja mučeništva. Olako se povlače sa zauzetih političkih i duhovnih kota, jer su ih ideolozi uvjerili da su im ideali zastarjeli ili uhvatili za grižnju savjesti. Naše pobjede uglavnom započinju porazima i žrtvom onih malobrojnih koji su dostojno izdržali borbu do kraja. Možda ne moramo očajavati zbog gubitka, ali moramo organizirati konkretnu borbu za povratak i jačanje neprolaznog dostojanstva. Ponajprije za slobodu, pa bila ona i manjkava. Vrijedi nam je opet definirati i pronaći makar na zaboravljenim vrhuncima i poljanama hrvatske časti i slobode, ma gdje oni bili. S oholim ideolozima nas možda samo potres može pomiriti. Oni prolaze, a zemlja i s njome kakva-takva sloboda opstaje. “Sa zemljom čovjek je kralj, a bez nje je ništa”, upozorio je davno dramski pisac John B. Keane. Za početak zemlju sačuvajmo. Neka naš vrt i voćnjak, maslinik i vinograd, polje i livada, ne zarastaju u drač i korov. U njihovu bogatstvu je naša perspektiva. Država na tom planu već ponešto stidljivo čini, ali došlo je vrijeme da to postane praksa i svjetonazorski pogled.

Odjekuje poruka Vaših likova: “Kud god zemljom koračate mislite na dublji smisao…” Koliko nam je povijest učiteljica, što i danas govori suvremenom čovjeku o njemu samome, ciljevima, svrsi, vrijednostima?

Glavna je poruka da se ne možemo sami spasiti i da nam treba Spasitelj, a time i sve dobro, lijepo i plemenito što ide uz Kristovu poruku. Vrijeme je, stoga, za suočavanje s našim intelektualnim, duhovnim i političkim licemjerjem i uskogrudnošću. Sadašnja medijska tehnologija i neviđena brzina može nam u tom smislu jako zagorčati život, jer sve se atomizira, vrijeđa i dovodi u pitanje. Pretjeruje se u svemu, a prednost nad razboritim promišljanjima daje se samo onima koja su crna, koruptivna, puna krvi i grijeha. Nažalost, za mnoge ni duhovne obnove nisu uspjele, ako nema snažnih emotivnih eskapada, koje su na rubu horora u kojem opsjednutost kuca na vrata. Da, pretjerivanje je mana, a ne vrlina. U nekontroliranim emocijama i političkim spinovima, nepromišljenim propovijedima i porukama, napuhuje se i često prerasta u borbu, ludost i destrukciju, pa završi u ekstremu. Pogledajte samo idejni krvotok naših političkih stranaka i operativnu provedbu njihovih ciljeva. Imamo pretjerivanje i podupiranje najgorih grijeha, ali i pretjerivanje u političkom i moralnom čistunstvu s druge strane. Sve se to negdje u sredini miješa, najuspješnije u glavama politiziranih katolika, a nikako nije konstruktivno ni kreativno. Pretjerivanje je kvasac u političkom života, ali i u razmnožavanju mitova i zabluda. Simptom je to velike oholosti, ali i nesigurnosti. U teškim vremenima poput ovih krije se tu politički snobizam, moralni grijeh protiv jasnoće života i realnoga cilja.

Spomenimo i uglednoga kanadskog književnika O’Briena, autora kršćanskoga nadahnuća, za Hrvate važnog romana “Otok svijeta”, s kojim Vas veže dugogodišnje prijateljstvo ali i suautorstvo knjige “Razgovor očeva” (Magareći dijalog). Približite nam sadržaj tih razgovora.

Michael O’Brien je jedan od najčasnijih ljudi koje sam upoznao u životu. On je uz književni talent živi svjedok vjere. Imali smo sreće mi s njim i on s nama. Napravio nam je remek-djelo, roman o Hrvatskoj. Biskup dr. Ratko Perić je prigodom O’Brienova gostovanja na tribini u Mostaru ovako savjetovao nazočnima: “Kad pročitaš Koncilske dokumente i Katekizam, korisno je pročitati i ovaj ‘Otok svijeta’, po kršćanskoj koncepciji na razini nobelovskog ‘Quo vadisa’. Nisam nikada ništa slična čitao, niti doživio da jedan stranac ovako književno ljubi hrvatski narod.“
U Magarećem dijalogu iz naše korespondencije izvukli smo pisma pisana od 2012. do 2014., kanadski nakladnik Justin Press je to naše dopisivanje objavio na engleskom, a onda ja na hrvatskom. Opisujemo nas dvojica u toj knjizi kako sami izlazimo na kraj s vlastitim slabostima, kako pronalazimo milost i snagu za ono što je pred nama. To je iskrena ispovijest dvojice prijatelja, dva magarca na pašnjacima, koji žive na različitim krajevima svijeta, ali unatoč tome savršeno se razumiju. Jedno smo u Gospodinu, a to je neprocjenjiv dar. Poruka bi se mogla ovako sublimirati. Nema laži, nema licemjerstva ni pretjerivanja, okretanja kaputa i vrtuljka stavova. Roditeljstvo u kršćanskom braku je golem dar, svekoliki biser kojeg valja ustrajno njegovati i laštiti, a potom dosljedno živjeti. Poslije se to može preslikati i biti zrno soli sveukupnom kulturnom i duhovnom djelovanju naroda, pa i svijeta.

Naveli ste ‘medjske tehnologije’. I sami se bavite novinarstvom, urednik ste katoličkoga časopisa MI, glasila s dugogodišnjom tradicijom, koje desetljećima okuplja katoličke intelektualce, bili ste predsjednik Hrvatskoga društva katoličkih novinara. Što nam kao najvažnije želite poručiti o toj kompleksnoj temi?

Analizirajući svijet u sebi i oko sebe valjalo bi da se kao medijski djelatnici suočimo s osnovnim pitanjem: znamo li što današnje vrijeme i novi običaji traže od nas koji još uvijek u dobroj volji želimo svoj osobni, obiteljski i narodni život usmjeravati i izgrađivati u vrlinama. Nameće nam se potreba svakodnevnog dubokog promišljanja i prosijavanja ideja, ali i konkretnih pothvata. U žarištu svoga djelovanja naši mediji bi trebali imati jasnoću i pisati istinu, bez obzira na to u kojim i kakvim formama se sadržaj plasira čitateljima i javnosti.
Naši mediji bi trebali biti odgovoran katalizator istinskih kulturnih i političkih vrijednosti i ideja koje niču među nama ili nam dolaze iz našeg okruženja. Ludo je mnogo toga nekritički prihvaćati, a još luđe na vlastitom medijskom poligonu propagirati ideje i djela ljudi koji su, da apsurd bude još veći, otvoreni zagovornici različitih lažnih konstrukcija, rušitelji višestoljetne kulturne tradicije hrvatskoga naroda, pa i protivnici državotvorne hrvatske misli. Na taj način legu se kukavičja jaja u našem vlastitom gnijezdu, a priroda nas po ovom primjeru poučava što se kasnije događa i sa samim gnijezdom.

Vi ste i angažiran vjernik. Što Vam znači vjera življena kroz Katoličku crkvu?

Valja nam se zrcaliti posebice u Katekizmu Katoličke Crkve, jer tamo nam je sve jasno rečeno. Iskrivljavati taj nauk i neodgovorno dopunjavati nezrelim emocionalnim eskapadama nije dobro ni pametno.
Crkvi su danas, kao i uvijek u povijesti, potrebni odvažni Božji ljudi. Isto vrijedi i za ovu iznimnu zemlju koju na ovome svijetu nazivamo svojom domovinom, a koja još uvijek krije velike potencijale krjeposti, čestitosti i ljudi dobre volje. Radi toga je katolički ideal svetosti i viteštva, sa svojom radikalnom zahtjevnošću i dalje živ i potreban. Njegova će bit za svakog vjernika i u budućnosti ostati ista: samoprijegorno služenje Crkvi i Domovini, ukorijenjeno u življenoj katoličkoj vjeri. Upravo to je posvjedočio Bl. Alojzije Stepinac, prvi heroj u koloni naših pobjednika.
Zato i u ovim današnjim hrvatskim danima valja se radovati svjetlosti koju nam daje vlastita vjera i radovati se životu i onda kad on traži žrtvu, kada traži da budemo drugačiji i da na području duhovnosti, kulture i sveukupnog života ne podliježemo ludim aksiomima onih kojima nije jasno tko je Krist ni što je Evanđelje. Ipak svjesno dopustimo mogućnost da taj famozni svijet sa svim svojim nedorečenostima i fatamorganama bude naš korektiv: neka nam bude poticaj da u njemu, unatoč svima i svemu, posvjedočimo ljubav, milosrđe i mir.
Mi koji danas baštinimo ovu zemlju, polog hrvatske povijesti, u kojoj najjače svijetli naša vjera i kultura, moramo iz svojih nevolja koje, povijest nas je tomu naučila, nisu ništa veće nego prije, destilirati hrabrost i odgovornost zbog Boga i zbog naroda koji volimo. Podignimo zato na postolju svoje povijesti koju je trajno oblikovala vjera u uskrsloga Krista barjak nade još više i još jače. Mi temelje imamo. U to se ne može i ne smije sumnjati. Valja samo, a naša Crkva to i čini, napustiti sidro bačeno na ušću, i krenuti prema izvoru: prema svetim sakramentima, osobito Euharistiji. Naša je nada uskrsnula i naš Kralj nije strunuo u grobu, poput mnogih silnika ovog svijeta. Valja nam, uz pomoć Božju, sabrati i ujediniti vlastite snage, a vjeru i nadu konkretno svjedočiti. Ako smo u molitvi na koljenima, lakše ćemo ustati i boriti se za slobodu i dostojanstvo.

Mira ĆURIĆ