Boli me nepravda, oduševljava istina

Ružica Soldo, književnica

Ružica Soldo članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Živi u Širokom Brijegu (BiH). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je engleski jezik i književnost, novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru, a poslijediplomski studij ekološkog menagmenta u Njemačkoj. Na Institutu San Giuseppe, Ravena, Italija, usavršila talijanski, u Liverpoolu (Velika Britanija) engleski. Pjesme piše od 1968. I od tada su joj objavljene u brojim listovima i časopisima. Bavi se i prevođenjem s engleskog i njemačkog, a pjesme piše i na njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom. Do sada je objavila desetak knjiga pjesama, a među ostalim dobitnica je i književne nagrade “A. B. Šimić”. Također je dobitnica dviju UNESCO-vih nagrada za kulturu…
Kad smo Ružicu zamolili da nam se još malo predstavi, rekla je:
– Dakle, počela sam pisati vrlo rano, kao 12-godišnja djevojčica. Na žalost, nisam napisala veliki broj knjiga, jer je teško, a često i nemoguće, naći sponzore, dobrotvore i sl. Zato imam još šest-sedam spremljenih knjiga koje već godinama čekaju financijsku potporu… Dosad sam objavila deset knjiga pjesama, jedan rad na temu položaja žena u Hercegovini (prvi ovakve vrste u BiH), priče, poneku kolumnu, dječje pjesme…

Kako je biti književnica u jednoj relativno maloj sredini?
Najgore što se jednoj ženi može dogoditi jest da je intelektualka, pjesnikinja, književnica, a da živi u maloj, malograđanskoj, mizogoničnoj sredini. A ako uza sve ovo nemate muža ni muške zaštite, ako nemate prijatelje na visokom položaju, ako niste u njihovoj stranci, onda vas izguravaju čak i s margina života.

Imate li gdje objaviti svoje radove?
Radove imam gdje objaviti i objavljivala sam u brojnim časopisima, novinama, magazinima, antologijama itd., ali je najveći problem objaviti knjigu jer vam ju nema tko financirati.

Što vas je nekada, a što vas danas najviše „okupira“ kad je literatura u pitanju?
Najviše me okupira priroda, njena čuda i ljepote, ali također i socijalna strana života: siromasi, beskućnici, nedostatak empatije, ljudska i politička nepravda, prijetvornost, licemjerje, dodvoravanje, laži, kukavstvo itd.

Kako gledate na kritičare? Imamo li ih?
Pravim i iskrenim kritičarima „skidam kapu“. Bez njih je društvo, politika, umjetnost, život, kao jelo bez soli. Oni ukazuju na propuste, savjetuju, dotjeruju, oblikuju… Ponavljam: pravi, dobronamjerni kritičari. Međutim, kod nas većina kritičara odozgo gleda na one koji su iznad njih!

Što vas najviše može oduševiti, a što povrijediti u književnom svijetu?
Oduševljava me svaka dobra pjesma, priča, kolumna, knjiga, oduševljava me istina. Kao i u životu tako i u književnosti, vrijeđa me i boli nepravda: sve je namješteno. Evo Vam primjer: godinama se natječem za dobivanje sredstava za novu knjigu (knjige) kod Ureda za pomoć Hrvatima iz BiH i NIKAD, ali nikada nisam dobila ni kune. Iako imam dosta književnih nagrada, iako sam članicom DHK u Zagrebu i Mostaru, članicom Društva književnika Sv. Jeronim u Zagrebu.. nikad nisam uspjela dobiti ni lipe. Nepravda me ubije, dotuče… Druga stvar koja me vrijeđa u književnom svijetu jest činjenica da se mnogi „kite tuđim perjem“ tj. drugi im pišu romane ili poeziju, a oni dobivaju i nagrade, upriličuju predstavljanja. Može li čovjek-književnik niže pasti?

Kakva se književnost piše i objavljuje u Herceg Bosni?
Sve i svašta. Nema nikakvih kriterija, nema kritičara, tko ima novac piše i objavljuje knjige često dvojbene kvalitete, dok oni koji imaju što reći, napisati, ne mogu objaviti knjigu. I tako činimo sebi i svom narodu u BiH „medvjeđu uslugu“. Takva je situacija i izbora djela za školsku lektiru: članovi komisije su stranački ljudi ili njihovi sateliti pa u školske lektire stavljaju podobne koji uz to imaju samo jednu objavljenu knjigu, a onih nagrađivanih pjesnika – književnika nema nigdje.

Mislite li da Zagreb, recimo, dovoljno poznaje ono što se događa na kulturnom planu u Mostaru ili Sarajevu, i obrnuto?
Vrlo malo ili nimalo. Što je, najžalosnije, mislim da ih i ne zanima.

A, kad knjigu objavite – što s njom?
Prije koronakrize mogla bih većinu knjiga prodati (premda uvijek radim male naklade), ostalo bih darovala školama i prijateljima. Sad u koroni ne možeš ni promociju praviti pa nam knjige doma skupljaju prašinu.

Ima li dovoljno književnosti na državnim televizijama?
Nema. Evo primjera, ja i neki moji prijatelji, često nagrađivani kao i ja, još nikad nismo gostovali ni na jednoj televiziji niti nas je itko ikad igdje i u jednom programu spomenuo.

A, što za vas znače nagrada i priznanja?
Nagrade su krune rada, radost da netko čita i cijeni vaše radove, spoznaja da ne pišete uzalud, poticaj za daljnji rad, velika injekcija književnog adrenalina…

O čemu trenutačno pišete?
Spremam i uređujem knjige dječjih pjesama… koje godinama leže u ladici. I još im je ležati, na moju veliku žalost.

Kada pišete – ujutro, navečer…?
Kad god mi dođe inspiracija. Znam se probuditi usred noći, pa trčkarati po stanu tražeći papir i olovku da mi ne pobjegne stih. Zna mi se dogoditi i u vožnji pa brže-bolje parkiram uz put, pišem. Inače uvijek nosim sa sobom papir i olovku jer nikad ne znam kad i gdje će me moja Muza nadahnuti.

Tko su vam uzori?
Najveći uzor mi je Anđelko Vuletić, književnik koji je bio moj duhovni otac, koji je prvi pohvalio moje pjesme i rekao da sam „toliko dobra pjesnikinja da nema što ispravljati u mojim pjesmama“. Za vrijeme studija sam stanovala kod dragog Anđelka i sve dobro što sam u životu i književnosti baštinila, mogu zahvaliti svojoj majci i Anđelku. Nikad to ne mogu zaboraviti niti mu se mogu odužiti. To je veliki ČOVJEK, veliki književnik. Tu su i Matoš, Aralica, Kranjčević, P. Šegedin, M. C. Nehajev, Kumičić, M. Budak itd.

Želite li još nešto reći, dodati, poručiti?
Hvala Vam. Ovo je prvi interview koji je netko sa mnom napravio u pedeset godina mojega književnog stvaralaštva!

Mladen PAVKOVIĆ