UZ STOGODIŠNJICU ROĐENJA DR. ANTE SEKULIĆA
Čovjek neiscrpne ljubavi prema hrvatskom narodu i bačkom zavičaju
Dr. sc. Robert SKENDEROVIĆ
Ove godine navršava se stotinu godina od rođenja dr. sc. Ante Sekulića (Tavankut, 16. studenog 1920. – Zagreb, 18. ožujka 2016.), književnika, jezikoslovca i kulturnog povjesničara, dopisnog člana HAZU-a, jednog od najistaknutijih intelektualaca bačkih Hrvata u dvadesetom i početkom dvadeset prvog stoljeća. Dr. Ante Sekulić je živio i stvarao punih 96 godina. Bavio se znanstvenim radom, posebice istraživanjem povijesti i književnosti bačkih Hrvata. Bio je i priznati književnik, poznat po svojim pjesmama, kritikama i esejima
Ante Sekulić je rođen u Tavankutu kod Subotice 16. studenoga 1920. u zemljoradničkoj obitelji. Dug i plodonosan život Ante Sekulića bio je označen s nekoliko osobnih tragedija koje je kršćanski primao i podnosio. Već na samom početku svoga životnog puta, sa svega dvije i pol godine, Ante Sekulić je ostao bez majke pa je djetinjstvo proveo kod dide na salašu u Žedniku. Usprkos teškom životu na selu koji je uključivao svakodnevni rad u poljodjelstvu, Sekulić je uvijek govorio da je to bio njegov najljepši dio života i da je zato zauvijek ostao dijete toga kraja. Mladi je Sekulić bio izvrstan učenik u školi te je već kao gimnazijalac bio primijećen od strane hrvatskih svećenika i profesora u Subotici. Krajem 1930-ih uključio se u rad Bačkog okružja križara (BOK), katoličke udruge koja je okupljala oko 5.000 članova. Ubrzo je došao na čelo te organizacije, te je tako prvi put, na pragu zrele životne dobi zauzeo važnu društvenu ulogu. Uz to bio je vrlo aktivan i u radu društva Matica subotička koje je okupljalo tada najistaknutije bačke Hrvate. U to je doba počeo i njegov književni rad, pa već 1941. u Subotici objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Sin nizina (Matica subotička, knjiga 20). U toj se zbirci već tada jasno profilira njegova usmjerenost koju je zadržao kroz čitav svoj pjesnički opus, ponajprije zavičajna tematika i promišljanje kršćanske kozmičke eshatologije.
Uoči Drugog svjetskog rata Ante Sekulić odlazi na studij u Zagreb. Kao student Filozofskog fakulteta proveo je u hrvatskoj metropoli vrijeme Drugog svjetskog rata. U to doba aktivno je bio uključen u radu Društva bačkih Hrvata koje je vodio ugledni katolički intelektualac Josip Andrić, glavni urednik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima. Sekulić je diplomirao 1946. godine, a već je 1947. i doktorirao disertacijom Govor bačkih Bunjevaca.
Njegov studij i uspješna obrana doktorske disertacije svjedočili su o kvalitetama mladog čovjeka, ali ubrzo nakon okončanja Drugog svjetskog rata dr. Sekulić dolazi u sukob s komunističkim vlastima. Odlučan da se vrati u zavičaj zaposlio se prvo u Bačkom Dobrom Polju, a zatim na učiteljskoj školi u Somboru. Međutim, 1947. godine komunističke ga vlasti optužuju za udruživanje u „terorističku organizaciju“ u sklopu šireg političkog procesa protiv 27 bačkih Hrvata. Općinski sud u Subotici osudio ga je tada na šest mjeseci zatvora, a zatvorsku je kaznu u potpunosti izdržao. Poslije izlaska iz zatvora dr. Sekulić nastavlja svoju životnu kalvariju. Zbog političke nepodobnosti stalno je morao mijenjati radna mjesta. Godine 1948. radio je nekoliko mjeseci u Beloj Crkvi, a onda svega nekoliko dana u gimnaziji u Suboticu. Nakon toga kraće radi u gimnaziji u Imotskom, pa u gimnaziji u Sinju i na učiteljskoj školi u Kninu. Sâm je dr. Sekulić pričao kako je bio svjestan toga da u svakom trenu može biti opet zatvoren te je zato uvijek kod kuće imao spreman kovčežić s najpotrebnijim osobnim stvarima. Usprkos progonima i nedaćama nastojao je izgraditi normalan život. Godine 1954. stupio je u brak s Ružom Crnković iz kojeg se rodio njihov sin jedinac, danas liječnik dr. Ante Sekulić ml. Bori se i za svoju akademsku karijeru, pa kao politički nepodoban intelektualac piše i objavljuje djela u vlastitoj nakladi: Bilješke iz književnosti (1952.), Voltićev Ricsoslovnik (1953.) i Hrvatski realizam (1957.) Istovremeno, Sekulić i dalje stalno mora mijenjati svoja radna mjesta. Nakon Sinja odlazi u Pazin, pa zatim u Viroviticu koju je zahvaljujući denuncijantskom djelovanju jednog učenika morao 1958. godine napustiti. Novo utočište Sekulić je našao u Delnicama te je u tamošnjoj gimnaziji proveo punih deset godina. Nakon brojnih godina nemira i nestabilnosti, dr. Sekulić i njegova obitelj konačno su našli sredinu u kojoj su mogli naći svoj mir. Nažalost, u Delnicama je Antu Sekulića ponovno pogodila velika osobna tragedija. Godine 1966. umrla je njegova supruga Ruža.
U znanstveno-profesorskom pogledu izgledalo je da će dr. Sekulić ipak dobiti puno priznanje za svoj rad. Godine 1969. dobio je mjesto profesora Više pedagoške škole u Rijeci. Njegov znanstveni rad također je u usponu, pa 1970. godine u Zagrebu objavljuje knjigu Književnost bačkih Hrvata. Međutim, 1972. godine komunističke ga vlasti ponovno izvode pred sud zbog „izazivanja međunacionalne mržnje među narodima i narodnostima AP Vojvodine“. Osuđen je na dvije godine i šest mjeseci zatvora, a kaznu je u cijelosti izdržao u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Uz Antu Sekulića tada su u istome procesu osuđeni još i prof. Bela Gabrić i Juraj Lončarević. Bio je to još jedan udar komunističke Jugoslavije na Hrvate u Vojvodini, a posljedice su za dr. Sekulića bile strašne. Nakon izlaska iz zatvora 1974. godine više nikada nije bio primljen u radni odnos pa je sve do kraja radnog vijeka morao živjeti samo od svoga pisanja. Usprkos svim problemima, i dalje je marljivo objavljivao svoja djela: Drevni Bač (1978.), Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici (1978.), Marijanske pobožnosti podunavskih Hrvata (1985.). Godine 1986. dr. Sekulić objavljuje Remete: pavlini u Hrvatskoj. Iste godine objavljuje veliko djelo Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca, koje u sažetijem obliku izdaje i 1989. pod naslovom Bački Bunjevci i Šokci, a 1991. pod naslovom Bački Hrvati: narodni život i običaji.
Godine osamostaljenja Republike Hrvatske Ante Sekulić je dočekao u Zagrebu u kojem je proveo i ostatak života. Razdoblje Domovinskog rata teško je proživljavao jer je Hrvatska bila izložena oružanoj srpskoj agresiji, a u Vojvodini su Hrvati prolazili kroz svoju kalvariju progona i maltretiranja. Zbog toga je dr. Sekulić još više intenzivirao svoj javni rad. Neumorno je objavljivao knjige koje su svaka iz svoje perspektive obrađivale bogatu povijesno-kulturnu baštinu Hrvata u Podunavlju, nastojeći na taj način dati svoj prinos njihovoj borbi za opstanak. Tijekom 1990-ih godina objavio je dvije trilogije. Prva je bila posvećena hrvatskoj književnosti u ugarskom Podunavlju: Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početka do kraja XVIII. stoljeća (Zagreb,1993.), Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918. (Zagreb, 1994.) i Književnost podunavskih Hrvata u XX. st. (Zagreb,1996.). Istovremeno radio je na knjigama o hrvatskim toponimima u Bačkoj, Baranji i Srijemu pa je iz toga rada proizašlo novo troknjižje: Hrvatski bački mjestopisi (Zagreb, 1994.), Hrvatski baranjski mjestopisi (Zagreb, 1996.) i Hrvatski srijemski mjestopisi (Zagreb, 1997.) Uz to objavljivao je i brojne manje povijesne studije vezane uz crkvenu povijest koje su posebice važne za povijest prisutnosti pavlina i franjevaca među Hrvatima.
Godine 2005. dr. Ante Sekulić je objavio Rječnik govora bačkih Hrvata kao svoje kapitalno jezikoslovno djelo. Prema vlastitom kazivanju dr. Sekulić je smatrao da taj Rječnik čini jedno od njegovih najvažnijih djela, a da je drugo svakako knjiga Bački Hrvati: narodni život i običaji. Već u poznim životnim godinama dr. Sekulić je izdao još dvije knjige Bački Hrvati u XX. stoljeću (Zagreb, 2010.) i zadnju svoju knjigu Selo na raskrižju putova: stoljetnica žedničke župe (Subotica, 2011.)
O veličini njegova djela i važnosti za kulturni i znanstveni život ne samo bačkih Hrvata, nego hrvatske nacije u cjelini, svjedoči činjenica da je dr. Ante Sekulić bio članom brojnih institucija i udruga: Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog filološkog društva, Hrvatskog mariološkog instituta u Zagrebu, Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ iz Subotice i dopisni član HAZU-a. Posebice treba istaknuti da je bio redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu, što se može prepoznati kao veliko priznanje njegovom radu na istraživanju crkvene povijesti. Za svoj je rad dobio brojne nagrade, među kojima i nekoliko odličja Predsjednika Republike Hrvatske, a 2009. proglašen je počasnim građaninom grada Subotice.
Dr. Ante Sekulić ostat će upamćen po svojoj nevjerojatno velikoj životnoj energiji koju je stalno pokazivao usprkos svim osobnim tragedijama, kao i progonima koje je doživljavao u vrijeme komunističkog režima. Njegova ljubav prema kulturi i znanosti jednako je impresivna kao i njegova ljubav prema svojem narodu i zavičaju. U tome pogledu nesumnjivo je primjereno i posljednje počivalište dr. Ante Sekulića u arkadama zagrebačkog Mirogoja, među drugim hrvatskim velikanima. Stogodišnjica rođenja dr. Ante Sekulića doista je pravi trenutak da se prisjetimo veličine njegova književnog i znanstvenog opusa koji je ostavio svim Hrvatima, pogotovo svojim bačkim Hrvatima – svojoj „bačkoj Hrvatskoj“, kako je često isticao. Iako naraštaji njegovih suradnika nepovratno odlaze, ostaju institucije kojima je djelovao. Vjerujem da će one taj zadatak očuvanja uspomene na dr. Antu Sekulića znati ispuniti.