PLAČ HRVATSKOG JEREMIJE

RAJMUND KUPAREO

Duša je naroda mojega razapeta, Gospodine,
Krvnici smijehom njezin nadvikuju krik;
Umire zemlja moja već dvije godine,
Bolovi su njezin izmijenili lik.

A bila je priprosta ko stado na proplancima,
zadovoljno s malo trave i s vodom potoka,
Igrala je kola, bosa u opancima,
Na čistini šuma i obalama otoka.

Na raskršću svaku križu je svetom spomenik stvorila,
Na njegovim je rukama vješala cvijeće i sudbinu;
Pred Majkom je Božjom u kući uljenica gorila,
Da se sreća svrati, a bolovi minu.

A mladost je njena lijepa i nasmijana,
U zanosu srca ognjišta stvarala.
More njezino igralo pod pritiskom Tvojega dlana,
Beskrajna se polja, s teretom žita, uz rijeke odmarala.

Domovi su naši danas razvalina,
Premda još mnogi imaju krovove:
Ubili su oca, kćer i sina,
zatrpali ih kletvom u neznane rovove.

Križevi Tvoji poruge na raskršćima podnose;
Slomiše im ruke, pa im se sotonski smiju.
Lumini više ne gore, jer nam masline odnose,
Još dok na stablima zriju.

Djecu našu robovima stvaraju,
Majke im nad srcima strepe.
Dokinuše pjesmu, a strance varaju,
Da smo sretni, jer plešemo po divljem ritmu stepe.

Duša je naroda mojega razapeta već dvije godine.
Kako dugo, Gospodine?
Kako dugo, Gospodine?

Veliki Petak, 1947.