DRUGI SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 2020.

Hrvatski kulturni institut Marulić
– sustavno djelovanje i promocija hrvatskoga jezika i kulture (2)

 

Dr. sc. Milan BOŠNJAK

Svjetski festival hrvatske književnosti održao se ove godine u posebnim okolnostima i s alternativnim programom, u dvorani Hrvatskoga slova u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dana 16. studenog održao se razgovor o potrebi osnivanja Hrvatskog kulturnog instituta Marulić a uvodno izlaganje održao je dr. sc. Milan Bošnjak, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i u nastavku donosimo njegov rad, koji je na sve sudionike ostavio izvrstan dojam.
Stjepan Šešelj, koji se idejom Instituta bavio 90-ih godina i zamišljao ga u Sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, u kojoj je objavljeno devet knjiga u ediciji: “Prinosi za povijest književnosti u Hrvata” i časopis “Korabljica”, ali je ona s radom prestala 2000. godine, predložio je da to bude Institut za proučavanje hrvatske književnosti stvarane izvan RH i njezino ubaštinjenje u hrvatsku književnost i kulturu. U nastavku donosimo i njegov skraćen rad.

 

Poštovana predsjednice Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora, poštovani uzvanici, cijenjeni organizatori i sudionici, poštovane dame i gospodo, dragi stvaratelji i poštovatelji hrvatske književnosti, hrvatskoga jezika i hrvatske kulture, veliko mi je zadovoljstvo što danas, unatoč pandemijskim okolnostima, imam priliku govoriti pred ovako uvaženim skupom o temi o kojoj razmišljam i o kojoj promišljam već niz godina, a o kojoj su razmišljali i razmišljaju i brojni drugi, ali koja, koliko je meni poznato, unatoč svojoj iznimnoj važnosti, nikad nije primjereno raspravljena.
Kao uvod u našu raspravu stoga ću u sljedećim minutama pokušati reći nešto više na tragu onoga što sam naznačio u nekoliko rečenica koje ste imali priliku pročitati u pozivu na ovaj razgovor.
Vjerujem da ćemo se svi složiti kako je zadivljujuće što je naš hrvatski narod, unatoč uglavnom nepovoljnim i teškim okolnostima, unatoč agresivnim i dugotrajnim procesima germanizacije, talijanizacije, hungarizacije, turkizacije i srbizacije kroz stoljeća uspio očuvati i neprestano razvijati ljepotu i širinu svoga jezika, bogatstvo i raznolikost svoje kulture i svoj nacionalni identitet, a ja duboko vjerujem da ćemo odoljeti i suvremenim izazovima, izazovima tzv. fluidnih identiteta, potom anglizacije i, prije svega, izazovu globalizacije koji, uz nesporan potencijal razvoja, nosi mnoge prijetnje.
Vjerujem da ćemo u tome lakše uspjeti jer imamo svoju državu. No, usuđujem se primijetiti da smo mi Hrvati najviše nepravedni prema samima sebi, prema našemu narodu i posebice, prema našoj državi.
Količina samokritike i kritizerstva u našem javnom prostoru je po mome sudu zabrinjavajuća. Da me se ne bi pogrješno razumjelo, ne kažem da bismo trebali hodati svijetom s ružičastim naočalama, samozadovoljno i budalasto, ali kad vidimo kako se pripadnici drugih naroda odnose prema sebi, svome narodu i svojoj državi, kad sve malo kontekstualiziramo, onda ne možemo ne zaključiti da moramo raditi u smjeru jačanja samopouzdanja.
A i u tome procesu vrlo su važne i unutarnja i vanjska optika. Budući da niz godina radim u sustavu brige i razvoju odnosa institucija Republike Hrvatske usmjerenom prema Hrvatima izvan Lijepe Naše, mnogo puta sam se susreo s negativnim mišljenjima koji se ne temelje na činjenicama, nego na dojmu i predrasudama. Istina je da uvijek može više, bolje i učinkovitije, ali hrvatska se država trajno i učinkovito brine o hrvatskome jeziku, kulturi i identitetu. Kad usporedimo države naše veličine i naše snage, nikako ne stojimo loše, štoviše, i po broju mjesta na kojima se učenicima i studentima nudi mogućnost učenja hrvatskoga jezika i kulture, i po broju učitelja i po broju lektora, i po broju stipendija koje se i Hrvatima i stranim državljanima nude za studij i usavršavanje u Hrvatskoj, i po brojnim drugim mjerljivim parametrima. Zato s poštovanjem i sa zahvalnošću ističem važan i dragocjen doprinos javnih kulturnih, znanstvenih i obrazovnih ustanova, tijela državne uprave i brojnih udruga, kao i brojnih osviještenih pojedinaca, među kojima su neki i večeras među nama.
No, uočava se važnost i potreba još aktivnije te usmjerenije i usustavljenije promocije hrvatskoga jezika i kulture kakvu imaju brojne druge nacije i države: velike, srednje kakva je naša, pa i neke male.
Smatram da bi snažnija promocija naše kulture i identiteta pozitivno djelovala i na našu sliku o samima sebi. Ako tako smijem reći, mislim da su i naš narod i naša država zreli za osnivanje instituta koji bi svojim sustavim djelovanjem brinuo o promociji hrvatskoga jezika i kulture izvan Lijepe Naše.
Kad govorim o Institutu, onda kao uzor pred očima imam poznate ustanove s velikom tradicijom koje djeluju i u Hrvatskoj, kao što su njemački Goethe-Institut i mađarski Balassi Intézet, ili ustanove koje su osnovane nešto kasnije i njihov nam je rad manje poznat, recimo rumunjski Institutul Cultural Român. Svima im je zajedničko da im je osnivač njihova matična država ili državne institucije te da su u svome radu povezani ili djeluju unutar tijela državne uprave, najčešće ministarstava kulture i ministarstava vanjskih poslova.
Tako i ideja o kojoj mi večeras razgovaramo ne može biti ostvarena kao građanska inicijativa ili udruga građana, nego je trebaju, i vjerujem da hoće, do ostvarenja dovesti institucije naše države. Mogući modeli rada instituta koje treba naravno prilagoditi našoj situaciji, našim potrebama i mogućnostima, upravo su ranije spomenuti modeli koji su nam svima barem donekle poznati.
Dugo sam promišljao o imenu koje bi bilo najbolje predložiti za naziv instituta. Naime, uglavnom su nazivi instituta takvi da se spominje ili nacionalno ime ili ime nekog kulturnog velikana; primjeri su prvoga modela: britanski British Council, češki Česká centra ili estonski Eesti Instituut, a drugoga: portugalski Instituto Camões ili turski Yunus Emre Enstitüsü.
Mislim da je našoj situaciji primjereno kombiniranje oba ova modela te da bi, zbog mnogo razloga koje, uvjeren sam, svi ovdje okupljeni odlično razumiju, pravo ime našega instituta moglo biti Hrvatski kulturni institut Marulić. Dakle, zadržali bismo u nazivu pridjev hrvatski, što nam je iznimno važno, ali i nazvali institut prema ocu hrvatske književnosti i jednom od najvećih Hrvata u povijesti – velikom Marku Maruliću Splićaninu.
Ovo je zapravo prvi put da o ovome govorim u javnosti, a dosad sam u razgovoru spomenuo svoj prijedlog imena nekolicini prijatelja i kolega te su, kao rijetko kad, baš svi reagirali isto: s velikim odobravanjem.
Osnivanjem instituta stvorio bi se institucionalni okvir, razvila struktura i otvorila mogućnost za osmišljeno i sustavno kulturno djelovanje.
Važno je odmah istaknuti kako zadaća Instituta u obliku i u načinu rada kako ga ja vidim nikako ne bi bila otkloniti i zaustaviti niti omalovažiti poslove drugih institucija, nego bi ih nasuprot osnažila. S obzirom na bogatstvo naše kulture, postoji potreba za još većom i razvijenijom aktivnosti svih postojećih ustanova, a nikako ne za njihovo smanjenje. Mislim pri tome i na kulturne, i na obrazovne i na državne ustanove.
Treba reći da je i kod nas bilo nekoliko pokušaja pokretanja kulturnog instituta ili nečega sličnog, poput Zaklade Hrvatska kuća, no, iako su poticaji za njihovo pokretanje svakako bili pozitivni, ti koncepti ipak nisu biti do kraja razvijeni i te inicijative ipak se nisu pokazale dovoljno ozbiljnima.
Stoga, kako bismo što bolje razvili koncept i stvorili što bolje preduvjete za mogućnost njegove realizacije, molim vas sve da i večeras u raspravi, a i u predstojećem razdoblju na druge načine, date svoj doprinos i podijelite svoja razmišljanja o tome kako bi Institut trebao djelovati i što bi trebalo učiniti da bi u tome bio uspješan.
Polazim od stajališta da Institut, da bi mogao uspješno raditi, mora imati primjerene ljudske i materijalne resurse, da mora imati strukturirane sadržaje i održivu organizaciju, no, o tim elementima večeras ne bih izlagao, to će trebati razmotriti u sljedećoj fazi realizacije.
Da bi se do nje stiglo, potrebno je razviti suvisao i održiv koncept. Stoga bih, uz naziv i glavne ciljeve djelovanja Instituta, naglasak večeras stavio na načela na kojima bi se trebao temeljiti rad i djelovanje kako bi Institut na što primjereniji način mogao ispunjavati svoju funkciju.
Želio bih istaknuti nekoliko načela koja su po mome sudu iznimno važna: to su integrativnost i sveobuhvatnost, tolerantnost i otvorenost te suvremenost i autentičnost.
Kad govorim o integrativnosti i sveobuhvatnosti, to znači da bi se hrvatska kultura mogla primjereno promovirati, potrebno je obuhvatiti i usustaviti sve što u najširem smislu potpada pod taj pojam: sve vrste umjetničkih djelatnosti, potom jezik, kao i hrvatske vrijednosti – cijeli spektar onoga što ispunjava sadržaj pojma hrvatska kultura. Važno je i nužno u vidu imati i tradicionalnu i suvremenu kulturu, i ono što kolokvijalno nazivamo lijevo i desno, i ono što nastaje u domovini i izvan nje.
Vezano uz ovo i na ovome tragu, a kako govorimo na Svjetskom festivalu hrvatske književnosti, spomenuo bih da sam prije točno četiri tjedna na znanstvenome skupu Gastarbajterska iseljenička poema održao izlaganje Važnost hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske, pogled iz 2020. gdje sam argumentirao potrebu i iskazao svoju namjeru za rad na sintetiziranju i usustavljivanju istraživanja i dobivenih spoznaja brojnih hrvatskih književnih povjesničara i teoretičara, od kojih su neki i večeras ovdje, koja su se bavila književnim praksama Hrvata diljem svijeta u razdoblju od uspostave suverene hrvatske države do danas. Za ranije razdoblje, od 1945. do 1990. kad su iz objektivnih razloga postojala dva odvojena korpusa postoje relevantne studije i sinteze hrvatske izvandomovinske književnosti. Danas imamo samo jedan jedinstveni korpus hrvatske književnosti, no i nadalje treba istraživati i kontekstualizirati suvremenu književnu produkciju nastalu izvan Lijepe Naše, i to nastalu i na hrvatskome i na jezicima životne sredine svojih autora: engleskome, španjolskome i njemačkome jeziku, s ciljem konačne i potpune integracije u jedinstveni korpus hrvatske književnosti.
To vrijedi i za hrvatsku glazbu i hrvatsko slikarstvo i za sve druge kulturne djelatnosti.
Hrvatska kultura nikako ne može biti cjelovita ako se ne vodi računa o ovome i drugim ranije spomenutim elementima.
Važno je pozornost davati vrhuncima i kanonu, važno je očuvati i njegovati tradicijske kulturne prakse, ali treba obuhvatiti i suvremene kulturne prakse. Treba u vidu imati sva djela i sve autore, čak i one koji na određeni način ignoriraju, pa i negiraju pripadnost hrvatskome kulturnom okviru. Morali bismo promijeniti paradigmu: od traženja razloga za propitivanje pravovjernosti i isključivanje, trebamo što više uključivati i prihvaćati. Samo tako naša kultura može rasti i razvijati se. Kultura ne smije biti i nipošto nije nešto okamenjeno i završeno. A svi znamo kako u prirodi i u životu često propada ono što se ne razvija. Morali bismo napokon zbilja biti samouvjereni i osloboditi se nama svojstvenoga grča, nepovjerenja i poslovičnoga hrvatskoga jala.
Ostajući kod svojih imenjaka, pomalo u šali mogao bih reći da su za hrvatsku kulturu važni i Milan Lenucci i Milan Šufflay, i Milan Ogrizović i Milan Rešetar, i Milan Freudenreich i Milan Moguš, i Milan Blažeković i Milan Trenc, i Mile Budak i Mile Bogović i Mile Kekin.
Dakle, bez obzira na osobne sklonosti i uvjerenja, umjetnička ili ideološka, morali bismo pristupati integralistički: sve je to hrvatska kultura.
Nužno je biti tolerantan i otvoren, u svome životu i u svome radu biti nepristran i moralan, poticati slobodu mišljenja i djelovanja te uvijek skrbiti o slabijemu, što se uobičajeno naziva pozitivna diskriminacija. Da bismo svima i svemu omogućili pravu priliku, nužno je prepoznavati i razumijevati objektivne okolnosti i odnose u kojima se nešto stvara ili odvija. Nije isto piše li netko pripovijetku u Buenos Airesu, u Pečuhu ili u Šibeniku, nije isto slika li netko u vlastitome ateljeu ili nakon rada u tvornici u hodniku iznajmljenog stana, važna je nečija trenutna i nečija početna pozicija. Ne možemo ništa procjenjivati, ili ne daj Bože suditi, izvan konteksta. Okvir je često presudan: svi znamo da potpuno ista rečenica izgovorena na istome mjestu u različitome vremenu može imati posve suprotno značenje. Pojednostavit ću, onaj tko je prije 70 godina u Zagrebu govorio da je tadašnji službeni jezik kojim su pisani udžbenici i u kojemu se stvarala hrvatska književnost policentričan, bio je hrvatski nacionalno osviješten i čak bismo mogli reći da se borio za opstojnost hrvatskoga jezika, a onaj tko je to govorio prije 20 godina ili bi to rekao danas bio bi potpuna suprotnost tome.
U konačnici, da bismo zbilja razumjeli sebe, moramo razumjeti drugoga, trebali bismo stoga biti otvoreni i za onoga koji je drugačiji i ono što je drugačije od našega stava. Ljepota naše kulture upravo je u njezinoj raznovrsnosti i raznolikosti.
Važna su i načela suvremenosti i autentičnosti. Naravno da trebamo baštiniti svoju bogatu prošlost i stvarati preduvjete za bolju budućnost, ali budemo li samo ukopani u prošlost ili samo zagledani u budućnost, teško ćemo biti uspješni. Dakle, predlažem da se usmjerimo i da djelujemo u sadašnjosti – na ovo sad i na ono moguće. Ovo danas u kojemu postojimo je naravno izgrađeno na temelju onoga jučer koje nas definira i u njemu se nazire ono sutra kojemu stremimo i u koje ulazimo, ali je nužno da artikulacija naših ideja, posebice, ako ih želimo ostvariti u društvenome kontekstu ne gubi iz vida sadašnji i stvarni prostor i vrijeme.
U našemu vremenu, kao i u svakome vremenu do sada, promjene su vrlo brze i velike. Važno je biti otvoren za nove ideje, nove tehnologije i nove okvire, treba primjenjivati suvremena znanstvena, stručna i tehnološka dostignuća, valja koristiti nove mogućnosti: komunikacijske, razvojne i spoznajne, ali svakako treba graditi na stabilnim temeljima. Mi ne poćinjemo od nule, naša je kultura tisućljetna. I to je naša golema snaga. No, svijet se mijenja, i mi u njemu. Potrebno se tome prilagoditi, ali istovremeno sačuvati izvornost i vjerodostojnost. Određeni životni obrasci se mijenjaju, pojedine kulturne prakse nestaju, neke nove nastaju. Već sam ranije napisao, a ponovit ću i večeras: Potrebno je stare, trajne vrijednosti uobličiti u nove forme.
Nadalje, naš pristup mora biti istinoljubiv i afirmativan. Sve drugo je unaprijed osuđeno na neuspjeh, ovo je preduvjet svakoga pozitivnog djelovanja. Neophodno je uvažavati heterogenosti – dosadašnja postignuća i pojedine prostorne, vremenske i sadržajne specifičnosti. To znači da moramo uzeti u obzir i valorizirati trud, uspjehe pa i neuspjehe, ne samo naše, nego i generacija prije nas. U svakoj državi postoje različiti uvjeti i različite okolnosti, koje u bitnome određuju mogućnosti i smjer djelovanja. Valja razviti koncept koji će uspjeti povezati sve značajne pozitivne prakse diljem svijeta i stvoriti mrežu živih centara u kojima će se ne samo promovirati, nego i stvarati hrvatska kultura u najširem smislu riječi. Institut bi trebao biti središte, ali i sjecište u kojemu se stvaraju nove vrijednosti.

Prije nego što završim ovo kratko izlaganje dopustite mi reći još nekoliko rečenica. Često su naše rasprave pogrješno usmjerene i neplodne te zapravo i nisu dijalozi, nego skup odvojenih monologa, a iskreno se nadam da ova današnja ne će biti takva. Budemo li mi razgovarali o onome što smo propustili i tražili samo pogrješku u drugome i drugima, nikada ništa ne ćemo učiniti. Ne budemo li vjerovali da možemo, bolje da niti ne pokušavamo. Ali ako je naše srce čisto i naša namjera jasna, ako smo spremni uložiti puno truda i zajednički djelovati, zbrojenom snagom i pameću, uspjeh ne će izostati.
Uvjeren sam kako će osmišljeni razvoj i sustavna promocija hrvatskoga jezika i kulture snažno doprinositi razvoju suvremenoga hrvatskog zajedništva na globalnoj razini koje uključuje sve Hrvate gdje god živjeli i sve građane Republike Hrvatske, a koje je zalog opstojnosti i razvoja Hrvatske – hrvatskoga jezika, kulture i države.
Uvjeren sam kako će Hrvatski kulturni institut Marulić uskoro postati važna i nezaobilazna činjenica u hrvatskome kulturnom prostoru.
Uvjeren sam kako ima smisla i potrebe te kako će biti volje i načina.
Želeći ostati u prihvatljivom vremenskom okviru, ovdje bih se zaustavio, zahvalio na pozornosti i pozvao na razgovor o ovoj temi koja je po mome shvaćanju velika, važna i sudbinska.

INSTITUT ZA PROUČAVANJE HRVATSKE KNJIŽEVOSTI STVARANE IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE I NJEZINO UBAŠTINJENJE U DOMOVINSKU HRVATSKU KNJIŽEVNOST I KULTURU (3)

Mislimo da nije potrebno ponavljati povijest hrvatske izvandomovinske, iseljeničke odnosno književnosti u egzilu i sve ono što su hrvatski književnici učinili na povezivanju domovinske i zagranične hrvatske književnosti, poglavito u godinama nakon ponovne uspostave hrvatske državnosti. Posebno se to vidi u rezultatima Sekcije za proučavanje književnosti u hrvatskome iseljeništvu, koja je djelovala u Društvu hrvatskih književnika od 1989. do 2000. No, u tome se značajnu poslu zastalo.
Premda je onda bilo pravo vrijeme da se posao, koji je obavila rečena Sekcija Društva hrvatskih književnika, nastavi u jednom institutu, kako sam ga predlagao ministru u Vladi RH Zdravku Sančeviću i onodobnom predsjedniku HMI Vinku Nikoliću. No, Sančević se pobojao, u ono ratno vrijeme, to predložiti predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Pokajao se zbog toga, i žao mu je do danas, kada ponovno živi u Venezueli, u povezanosti s hrvatskom nacionalnom kulturom kao prije Domovinskoga rata.
Tek su pojedinci nastavili pisati i zagovarati to jedinstvo u svojim tekstovima i knjigama. Međutim, po našem sudu, još ne postoji živa povezanost svih dijelova hrvatske književnosti i svih književnika koji pišu na hrvatskom jeziku kao i onih književnika koji pripadaju hrvatskim korijenima i to javno ističu premda ne pišu na hrvatskom jeziku, kao što to nisu činili ni mnogi hrvatski književnici koji su pisali na latinskome, talijanskome, madžarskome, njemačkome i drugim jezicima, a pripadaju u korpus hrvatske književnosti.
I danas držimo da je krajnje vrijeme za nastavak napora na uspostavi jedinstva hrvatske književnosti i kulture – zbog toga smo osnovali i pokrenuli Svjetski festival hrvatske književnosti – koji bi povezivao sve hrvatske književnike iz Hrvatske, Herceg-Bosne, Boke kotorske, Srijema, Bačke, Baranje, Banata, Keče, Gradišća (austrijskoga, madžarskoga, slovačkoga i moravskoga), Molisea te hrvatske pisce iz ostalih dijelova Europe i Europske unije, Južne Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda. Tako bismo preko Instituta povezivali hrvatske književnike i ine kulturne poslenike koji žive i stvaraju na raznim stranama svijeta, otvarali nove teme i otkrivali stare, možda nama i nepoznate, nametali drukčije proučavanje hrvatske književnosti i kulture, u školama, na sveučilištima i doktorskim studijima, na hrvatskim sveučilištima, ali i na stranim sveučilištima na kojima se studira hrvatska kultura i književnost, na žalost većinom još u zajednici s drugim kulturama i drugim književnostima.
Mi danas držimo, za nasušnu hrvatsku potrebu, ustanovljenje INSTITUTA ZA PROUČAVANJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI STVARANE IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE I NJEZINO UBAŠTINJENJE U DOMOVINSKU HRVATSKU KNJIŽEVNOST I KULTURU.
Radovat će nas Vaše sudjelovanje i Vaš prinos ovome razmišljanju. Hvala Vam lijepa!

MEDIJSKI ODJECI SVJETSKOGA FESTIVALA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Svjetski festival hrvatske književnosti izazvao je značajan medijski odjek. Hrvatska izvještajna novinska agencija donijela je opsežnu vijest koju su prenijeli mnogi mediji:
Zagreb, 16. studenoga 2020. – Razgovorom o osnivanju Hrvatskoga kulturnog instituta Marulić počeo je u ponedjeljak Svjetski festival hrvatske književnosti, koji se održava u Hrvatskoj kulturnoj zakladi u Zagrebu.
Savjetnik u Uredu za Hrvate izvan Hrvatske za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu Milan Bošnjak naglasio je kako je hrvatski narod, unatoč nepovoljnim i teškim okolnostima, kroz stoljeća uspio očuvati i neprestano razvijati ljepotu i širinu svoga jezika, bogatstvo i raznolikost svoje kulture te svoj nacionalni identitet.
Premda slika u javnosti katkad nije odgovarajuća, napomenuo je, činjenica je da i hrvatska država trajno i učinkovito brine o hrvatskome jeziku, kulturi i identitetu.
U očuvanju hrvatske kulture i identiteta važan je i dragocjen doprinos javnih kulturnih, znanstvenih i obrazovnih ustanova, tijela državne uprave i brojnih udruga, istaknuo je dodavši kako se uočava važnost i potreba još aktivnije te usmjerenije i usustavljenije promocije hrvatskoga jezika i kulture, kakvu imaju brojne druge nacije i države.
Ocijenio je kako bi se osnivanjem instituta stvorio institucionalni okvir, razvila struktura i otvorila mogućnost za osmišljeno i sustavno kulturno djelovanje.
Kako bi Institut mogao na što primjereniji način ispunjavati svoju funkciju rad bi mu se trebao, smatra, zasnivati na načelima integrativnosti i sveobuhvatnosti – i tradicionalno i suvremeno, i lijevo i desno, i u domovini i izvan nje.
Sve to, naglasio je, uz istinoljubiv i afirmativan pristup te uvažavanje heterogenosti – dosadašnjih postignuća i pojedinih prostornih, vremenskih i sadržajnih specifičnosti
Po Bošnjakovim riječima, osmišljen razvoj i sustavno promicanje hrvatskoga jezika i kulture snažno će doprinositi razvijanju suvremenoga hrvatskog zajedništva na globalnoj razini koje uključuje sve Hrvate i sve građane Republike Hrvatske.
Dodao je i kako je upravo to zajedništvo zalog opstojnosti i razvoja Hrvatske – hrvatskoga jezika, kulture i države.
Književnik Stjepan Šešelj smatra kako je krajnje vrijeme za nastavak napora na uspostavi jedinstva hrvatske književnosti i kulture.
Zbog toga smo, istaknuo je, osnovali i pokrenuli Svjetski festival hrvatske književnosti, koji bi povezivao sve hrvatske književnike iz Hrvatske, Herceg-Bosne, Boke kotorske, Srijema, Bačke, Baranje, Banata, Keče, austrijskoga, madžarskoga,  slovačkog i moravskoga Gradišća, Molisea te hrvatske pisce iz ostalih dijelova Europe i Europske unije, Južne Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda.
Ocijenio je kako bi se tako povezalo hrvatske književnike koji žive i stvaraju na raznim stranama svijeta te otvaralo nove i otkrivao stare, “možda nama i nepoznate teme” te nametalo drukčije proučavanje hrvatske književnosti i kulture u školama, na sveučilištima i doktorskim studijima, na hrvatskim i stranim sveučilištima na kojima se studira hrvatska kultura i književnost.
Književnik Đuro Vidmarović naglasio je potrebu proučavanja jedinstvene hrvatske književnosti, a Slobodan Prosperov Novak podupro je osnivanje Instituta napomenuvši kako je potrebno razlikovati kanon od korpusa književnosti. Stjepan Šterc se složio s potrebom osnivanja instituta te izrazio bojazan da bi politika mogla spriječiti njegov rad, dok Mario Grčević smatra kako je takav institut potreban Hrvatskoj, ali bi ga trebalo, istaknuo je, organizirati po ugledu na njemački Goethe institut. Povjesničar Josip Jurčević poručio je pak kako bi prije utemeljenja instituta trebalo napraviti katalog znanstvenih radova koji su nastajali u inozemstvu, da se ne bi ponavljala istraživanja već obrađenih tema.
Predsjednik DHK Zlatko KriLić također je podupro osnivanje Instituta s tim da bi se primarno bavio hrvatskim jezikom i književnosti. Izaslanica pokrovitelja Svjetskoga festivala hrvatske književnosti i predsjednika Hrvatskoga sabora Vesna Bedeković također je poduprla ideju osnivanja Hrvatskoga kulturnog instituta Marulić.
(Hina)
O SFHK pisali su ili Hininu vijest prenjeli Jutarnji list, Glas Istre, Nacional.hr, a vijest je donijelo i Društvo hrvatskih književnika na svojim mrežnim stranicama.
U programu SFHK predstavljena je knjiga Antuna Bonifačića “Vječna Hrvatska” što su mediji također popratili. Hininu vijest prenijele su mnoge medijske kuće u tiskanim medijima i na mrežnim stranicama.
Zagreb, 17. studenoga 2020. – Knjiga eseja hrvatskoga književnika Antuna Bonifačića “Vječna Hrvatska” predstavljena je u sklopu Svjetskoga festivala hrvatske književnosti.
Knjigu su predstavili priređivač Slobodan Prosperov Novak i književnik Đuro Vidmarović. Prosperov Novak je naglasio kako je Bonifačić svoju opsjednutost poviješću i nacijom, zemljom i stvarnošću maestralno obradio u najbitnijim političkom tekstu cjelokupne desne političke emigracije u knjizi “Vječna Hrvatska” u 27 eseja. Ocijenio je kako nigdje ni na jednom mjestu u nekoj knjizi ili časopisu nisu iskazani stavovi hrvatskih apatrida u poslijeratnom periodu, kao u Bonifačićevoj knjizi.
Bonifačić analizira cestogradnje narodnoga bića i njegovih institucija, istaknuo je Prosperov Novak i dodao kako nitko nije bolje od Bonifačića iskazao sudbinu hrvatskih apartida i emigranata.
Naglasio je kako je Bonifačić  opisao misiju žrtve za vlastitu naciju, najavio dugu borbu i bio vrlo pravedan prema onima koji su, dok je pisao knjigu, živjeli u Hrvatskoj i pisali knjige koje nisu morale voditi računa o slatkišima iz njegove blizine.
Hrvatskoj izdanje knjige objavila je naklada kuća Lilliput Planet7 iz Zagreba.
Hrvatski emigrant, književnik Antun Bonifačić rođen je Puntu na otoku Krku 1901., a preminuo u Chicagu 1986. Objavio je više knjiga pjesama te roman “Bit ćete kao bogovi”, koji je objavljen i u Hrvatskoj.
Ovogodišnji Svjetski festival hrvatske književnosti završio je recital hrvatske književnosti hrvatskih demokratskih književnika posvećen žrtvi Vukovara i Škabrnje. Recital su izveli studenti glume Sveučilišta Libertas koje je uvježbao mentor Žarko Potočnjak.

(Hina)