Tvrtko Gavran

Zapisi o alojziji, štefi i leopoldu

O PROCESIMA

Društveni procesi su voljni i stihijski. Voljni proces je ići u kazlište, tamo se ne samo zabaviti, nego se educirati i ljuditi. To je što je voljno. A stihijsko? Stihijsko je što se u kazalištu ko i drugom zatvorenom prostoru lako širi gripa. Ne voljom. I kako teče proces? Od stotine se jedan educira i oplemeni, makar deset dobije gripu. Ako devedeset od sto fasuje gripu, a samo se deset educira i oplemeni, onda je to već pretvaranje voljnog u stihijsko. Kako se stihijsko pretvara u voljno? E. U BiH je što je stihijsko – voljno. Što je voljno, to je stihijsko. Ovo drugo nisam slušao na fakultetu i ne znam ga obrazložiti. To da je voljno što je stihijsko i uzvratno. Što je protiv naroda, to je i voljno i stihijsko. Jer je svejedno. Koji god proces da je, on je protiv naroda. Ko akcize. Uvela vlast to uzimanje. Što više narodu uzme – to mu je bolje. Možda je i tako. Jer kad narodu uzmu sve, ostavit će ga na miru. To što uzmu narodu – na što god trošili, narodu na korist ne će. Bilo voljno, bilo stihijski. Nekad je davno u ona vremena vlast u BiH uvodila porez na maglu. Da sad bogdo hoće. Magle je kad-tad nestajalo. Kada uzimaju pare “ni za što”, teško nama. Toga “ni za što” ne more nestati. U jednog se utopila žena u rijeci Bosni. Stane je selo tražiti niz vodu. Kud ste pošli – pita ih ožalošćeni muž. Niz vodu tražit – vele seljani. Ma ne niz vodu, kakva je bila u životu, sigurno je uz vodu otplovila – veli muž. Nije rečeno kud je narod poslije ovoga krenuo tražiti utopljenicu. Uzvodno ili nizvodno. Priča je narodna i narod nije znao odgovoriti. Što sada narod znade? 2018. su opet izbori. Kandidata ko kiše. Biraj narode ko mekih krušaka. Sve što su ovi do sada obećavali to nisu. Ako je dobro po narod. Sad bi narod trebao glasovati za one što još gore obećavaju pa ako i ne ispune obećanje, nije kakva šteta. Iz Ljepovića na Javornik vodio put preko stijene visok i uzak da se dva jedva mogu mimoići. Kad je počeo Drugi svjetski rat, stanu konje rekvirirati pa “novačili” i konj Ilije Divkovića. Napije se Ilija pa od muke natjera konja tim putom ne bi li se polomio. Na pol puta na konju skonta ne mere se konj slomiti, a da i on s njim ne ode u helać. Od straha se stane moliti Svetom Anti. Sad me spasi i ovu drugu polovicu pa kad pređem od mene je janje najbolje paroku u tvoju čast. Kad ga je živa i zdrava pametni konj prinio preko stijene i kad se od straha otrijeznio rekne: Ne dam janjeta, ono sam ja pijan obećao. – Što si htio time reći – pita me Filip Krnjo. Htio sam reći kad je pobožni Ilija slagao svetom Anti, kako ovi grješnici ne će narodu. Volja je volja, stihija stihija. I jedno je dok ih ne izaberemo, a drugo kad ih izaberemo i dočepaju se vlasti. To je voljni proces. Daj, Bože, da je onaj bio u pravu kad je rekao: kadli tadli će se voljni procesi pretvoriti u stihijske, stihijski u voljne. Daj, Bože…

ZAPIS O ALOJZIJI
Alojzija Dodik, model stolar i kapelnik mjesne glazbe, bio je faca, i malo poslije smrti prve žene još se četiri put ženio ma nije prid oltarom. Kad je on birao novu ženu, to je bio gradski događaj. Njegova otmjenost i solidan status u srednjoj klasi mu je to dopuštao. Više je bilo onih udavača koje ga bi, neg onih koje ga ne bi. Još među udavačama nastane trka koja će prije. I koja će prva stići. Nije to bilo lako. Ako nije poslije jela pokupila mrve ili je debelo gulila krumpir, džaba joj je bilo, jedan jedini uvjet na kraju je bio – burek pita. Ova storija je o četvrtoj ženidbi. I posljednjoj. Nije ni on mogao vječno. Valja sazreti. Elena, kći Markanovićke, ispunila sve uvjete, došo red na burek. Bila zimska večer. Vedra ko dan. Sve da je ko vodom okupano. U prvi mrak Alojzija zakaže kušnju. Sve što treba spremio je ranije. On u kuću a Anastazija razvija pitu. Studen prži, sjaju zvijezde. Pita u peći pa na gelender da se malo ladne. Ma vrag ne spava. Naišli u Kordinu birtiju Gabrijel Raja, Juro Čelebija i Pero podvornik. Uzmu pitu pa put pod noge što ih nose. Iziđe Alojzija po pitu i ima što vidjeti. Snijeg se otopio na gelenderu đe je bila pita. Sledio se. Mora da je vražji prst. Izađe Cecilija. Kandidatkinja i zarida. Tolike testove prošla a vidi sad. Ma nije ni Alojzija bio tako krut. Prekrši svoja stroga pravila i uze Ceciliju ne čekajući drugu priliku po pravilima. Nije se prevario. Dokopavši se srednje klase lijepa Cecilija još se proljepšala. Dan za danom stiže i Drugi svjetski rat. Njemačka komanda u otmjenije kuće rasporedi svoje časnike na koštu. Tako i u Alojzijinu. Stigao mlad kapetan. Stasit i korektan. Njemački kavalir. Zagleda Ceciliju, misli na svoju Helgu doma. Ma sve žalosniji. I komentira glasno kako je lijepa und so weiter. A Alojzija? On još od prvog dana taji znanje njemačkog jezika naučenog u austrijskoj vojsci koju je služio. A kapetan jednako svoje dok mu jedno jutro na solidnom njemačkom ne rekne: Gospodine satniče, kad hoćete što reći mojoj ženi, ja ću joj prevesti. Zastidi se korektni časnik i uz duboku ispriku napusti kuću. Po stvari je poslao posilnog. Ma! De! Njegovi nadređeni više nisu poslali drugog časnika na koštu. Ne zna se komu je bilo teže. Časniku ili Alojziji, a ako nekoga od štioca ova stori zanima, ona nije o ljubomori. Nije ni o Alojziji. Nego o burek piti. Pojedena je rečene noći u Kordinoj birtiji punoj slasti i smijeha.

ŠTEFA VAREŠKOVA
Ima li iđe sretnije zemlje od BiH? Zato što u BiH nikada nije toliko loše da ne može biti gore. Kad se dužnosnici nekog resora pravdaju za neki neuspjeh, onda kažu: jest u nas loše, ali je u našem okruženju još gore. Pravdaju se time što je u drugih gore. Da sam zloban rekao bih – da bar jest u tih drugih gore. Gore, bolje? – Što se ne ženiš, sine Vinko, govorila je Štefa Vareškova svomu sinu majstoru Vinku Varešku. – Koga, mati, branio se majstor Vinko. Stanku Dunšerovu s Kicelja – spremno ga je dočekivala majka. – Što ću, mati, ako kasnije ispane koja bolja? – nije se ni Vinko dao. Nisu ga džaba zvali majstor. Bijaše mu 28 godina i zvati se majstor bila je velika čast. Kad je riječ u BiH 2018. osta ko i majstor Vinko neoženjen-a. Udadoše se i Stanka i Nada i Monika. Sve ljepša od ljepše. Bolja od bolje! A BiH? Dogodilo se pa zaboravili jedan bager na radilištu okrenutom prema gradu. Samo ga nije vidio tko treba. Tako osta napušten na napuštenom radilištu do koga su put srušili. Što sad? – pitaju se mjerodavni. Ima li koga tko smije i zna spustiti bager na etažu ispod. Tražili. Nema. Zort. Ima majstor Vinko – spomenu se neki manje pametni. Moreš li – pitaju. Mogu – kaže. I!?! S pet radnika, nešto sajle i balvana majstor spusti neoštećen bager. Sad mi s ovom BiH nešto ko s tim bagerom onda. Osta bez puta spasa. Stoji na Balkanu ko bager u Korovinjićima. Đe je sada majstor Vinko? Ne bi bio živ ni da ga nisu pretukli u dobi od 70 godina kad su oslobodili grad. Ne bole mene leđa od batina, dijače, žalio mi se majstor Vinko – duša mene boli – neću preboljeti. – Tko zna? Otac mu Mijo Varešak dogurao do 85, a mati Štefa do 90. – De o BiH, što si se dobavezo majstora Vinka kad si majstor, dijače, veli mi Filip Krnjo, a Petrica Kerempuh i Branko Kivica me kore. To je BiH – branim se – Sreća tvoja da nije živa Štefa Vareškova. Ona bi te toliko pokarala za ovi zapis da ti ako imaš obraza više ne bi uzeo olovku u ruke. Kakve prigode, taki i pisac. Što ću mati ako naiđe što bolje – što reko majstor Vinko. Pokoj mu duši i laka BiH.

LUPI O POD
Bilo je to u vrijeme župnikovanja onoga fratra što je, bilo ljeto – bilo zima, na bose nogama nosio vojničke cokule. U jednog od Korouša, sad nije važno kojeg, našao se sin. Nekako u to doba planula i moda novih modernih imena: Viktor, Ciprijan, Florijan, Ferdinad i tako redom. A djeca se čim se rode u matice rođenih upisivala i čim prije krstila. Novopečeni otac krenuo na šikt, ali će prije uvratiti paroku upisati sina Leopolda po ženinoj volji. Leopold ni jedno drugo; Korouša to ime nikad prije nije čuo pa ga sve do paroka ponavljao u sebi da bi ni Faljenisus ne rekavši zaboravio. Da bi mu pomogao župnik, stane redati imena redom koja je znao. Jel ovo – pita. Nije – kaže Korouša. Tako redom. Naljuti se župnik, lupi nogom od pod i kaže da ne zna ni jedno više. Lupni o pod – vrisnu Korouša. Da nije Leopold – obradova se pratar. Jest Leopolod da se zna, a ona (žena) će znat kad se vratim s posla. Kako sad što nazvati. Lako je reći lupi o pod. A mi svi ko da smo lupili o pod. Zapravo i jesmo pali na pod ko u ringu. Ili smo u padu. Da smo i na pod pali, dočekali bi se i mogli ustati. Onodobni predsjednik općine Marko Grabovac se na glavu posadio uvesti autobus u Brgule. Daleko Brguljacima bješe preko dva sata dobrom pješaku do Željezare. Srećom otvorili i Brezik pa skratili za 7 km. Ja da ti je bilo stati pa gledati kad dođe autobus pa se Brguljaci stanu ukrcavati. Mjesta ima za sve i viška. Unatoč tomu oni kidišu jedan priko drugog ko da je požar. Ne daj Bože. U početku je bilo i tučnjava i povrijeđenih. Kasnije naguravanje. Džaba su šoferi vikali. I da ima za sve mjesta i da ne će krenuti dok se svi ne ukrcaju. Jednom, pričalo se, došla na postaju trojica Ćećana. Autobus nije radnički već putnički, a ni jedan putnik na postaji. Ugledaju Ćećani autobus pa na vrata! I na prvo sjedalo. Pa za vratove. Ja sam prvi… ja sam… da ne bi šofera Rođenog (tako ga zvali), pala bi mrtva glava. Izbaci ih on svu trojicu i prazan krene u Vareš. Šoferi su bili zakon. Bilo kako bilo sve mi to nekako ko ovo sad u BiH. Stigli na postaju tri Bosanca. Bošnjak, Srbin i Hrvat. Autobus za Europu. Hrvat navalio što hoće. Srbin navalio a ne će, znaju ne će autobus skoro krenuti. Bošnjaci ko vele kad hoće oni, hoćemo i mi. Autobus stoji kako ga Rođeni parkirao. Rođenom sam, kad sam to radio, dao zemljište praviti kuću. Četrdeset godina kasnije sretnemo se na trgu. Ajdemo na kavu – kaže – Ti meni onda dade zemljište priko reda a sve te do sad ne imadoh kad častiti. Mi na kavi, kraj prozora prođe Leopold. Malo se pogurio. Da ne prođe ovog zapisa ne bi bilo. Ostala bi hrvatska književnost ko Bosna na Balkanu. Siromašna.

Tvrtko Gavran (Vareš, 1938.) živi u Brezi, u središnjoj Bosni. Studirao je pravo u Sarajevu. Književnim radom bavi se odavno, no ukoričio je samo stihozbirku Dar (1998.). Prozni književni uradci rasuti su po brojnim časopisima. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Objavljuje i u Hrvatskom slovu; dobitnik je Nagrade “Dubravko Horvatić”.