Mato NEDIĆ

Dosegnuti pjesmu

Kamo god čovjek pošao, on sa sobom nosi svoje breme – ne ono koje bi mu natovarili drugi ljudi (toga se, ako je spretan, možda može riješiti), nego ono koje je sraslo s njime, koje je dijelom njegovoga unutarnjeg bića. Pjesnikovo je breme život sam, sa svim svojim ushićenjima i razočaranjima; ono mu stoga ponekad ne da poletjeti u visine mašte, pribija ga zemlji onda kada bi se htio vinuti u prozračna prostranstva umjetnosti. A pjesnik ništa drugo, čini se, ne želi nego samo dosegnuti pjesmu i proliti ju pred licima ljudi kako bi se umili u njezinoj blagotvornosti i osvježili njezinom ljekovitošću, ne bi li zasjali novim sjajem, obasjani spoznajom vječnosti. Jer, za čime drugim pjesnik traga, ako ne za vječnošću, za neprolaznim iskrama radosti?! I pjesnikinja Miljenka Košto uvijek se iznova upućuje u takva traganja. U novoj je zbirci pjesama ponudila stihove koji ponekad upozoravaju da svijet nije onakav kakav bi trebao biti, ponekad oslikavaju stvarnost koja bi mogla biti ljepša, uvijek nastoje začarati čitatelja kako bi se osjetio spokojnim i sretnim, usidrenim u riječi, koja više, kada ju pročita, nije pjesnikinjina, koja je postala njegovom. Kada to čitatelj uspije, naišao je na dobru pjesmu, vrijednu divljenja, prepunu nadahnuća.
Poetski izričaj Miljenke Košto nije opterećen brojnošću i raznolikošću stilskih sredstava, nije niti zbijen u filozofske poetske građevine kroz koje bi trebalo lutati duhom kako bi se došlo do izlaza, kako bi se razumjela poetska poruka. Pjesnikinja je nadahnuta onim sitnicama koje čine svakodnevicu, koje su sljubljene s njezinim životnim stazama, stoga u jednostavnosti svojega pjeva pronalazi spas od izgubljenosti u vremenu koje jednostavnosti, nažalost, više nije naklonjeno. Ponekad se u pjesmama ove autorice susreću i takve misaone konstrukcije koje podsjećaju na dječju poeziju, što se osobito uviđa u personifikaciji temeljnoga pjesničkog motiva, kao primjerice u pjesmi Jesen. Basnovitim izrazom pjesnikinja upozorava čitatelja na svevremene motive svoje poezije, na one društvene probleme koji su svojstveni svim ljudima i na osobine koje su tipične za pojedince u svakoj ljudskoj zajednici.
Na tematsko-motivskoj razini Miljenka Koštro promišlja o životu i o njegovim pojavnostima pa su njezine pjesme često misaono usmjerene, premda su u svojoj osnovi duboko intimističke, ponekad i autoironizirajuće, osobito kada se autorica upušta u poetsko promišljanje o položaju umjetnika u suvremenome društvu i o smislu stvaranja i postojanja umjetnosti. U svijetu u kojemu se ne traga više za iskonskom ljepotom koja se pronalazi u sitnicama, za radošću koju pronalazak takve ljepote znači, u društvu koje se okrenulo rasipništvu pa ga stoga samo stjecanje usrećuje da bi opet moglo još više rasipati, događa se, uviđa to pjesnikinja, raspad onih vrijednosti na kojima su stoljećima odgajani naraštaji naših predaka, na kojima smo i sami odgajani. Zato je stvaranje poezije, a to znači umjetninā riječi, za Miljenku Koštro izazov kojemu se odazvala ne bi li društvu vratila svijest o potrebi postojanja ljepote, ne one kupovne, nego one iskonske, naslijeđene baštinom, a i riječ smo, dakako, baštinili kao bitno obilježje našega identiteta i ne smijemo ju izgubiti. U protivnom, izgubit ćemo sebe.
Sljedeći tematsko-motivski krug koji se dade uočiti u pjesničkome opusu Miljenke Koštro, napose u ovoj poetskoj zbirci, vezan je uz zavičaj. Pjesnikinjin je zavičaj kršna Hercegovina, njezin je oslonac kamen koji ona poistovjećuje s rodnom zemljom, s Hercegovinom pa je u njezinome poetskom glasu kamen metafora za Hercegovinu, a kamena Hercegovina perifrazom je za samu pjesnikinju kao što je kod drugih pjesnika zemlja metafora za čovjeka jer od zemlje jesmo, i od vode smo, rekao bih, otkriva nam to i pjesnikinja, i od kamena smo; prije svega, od kamena.
U poeziji Miljenke Koštro mjestimično je uočljiva i autoreferencijalnost, odnosno osvrtanje na vlastito pisanje. Pjesnikinja ne stvara stihijski, nego svoje stvaralačko pregnuće, još više, vlastito stvaralačko nadahnuće nastoji duboko promisliti te u pojedinim pjesmama razmišlja o dosezima i plodovima vlastitoga poetskog rada. Svakome je umjetniku važno svoj doživljaj svijeta podijeliti s drugim ljudima, osjetiti da su ga drugi razumjeli i prihvatili (a toliko je neshvaćenih i neprihvaćenih umjetnika, ne samo u prošlosti, nego i danas kada se svijet okrenuo posvemašnjoj površnosti, izbjegavajući dubinu i njezine dosege, a upravo umjetnost od čovjeka zahtijeva duboki zaron i dug dah, kako bi se u njezinim dubinama ostalo što dulje i pronašlo što više; zahtijeva i jaka krila kako bi se moglo vinuti u visine i u njima ostati dovoljno dugo da bi se iz visina umjetnosti mogla promotriti ovozemna stvarnost).
Važno je napomenuti kako je Miljenka Koštro svjesna i svoje malenosti, i svoje nedorečenosti pa traži uporišta u pjesnicima-prethodnicima jer Mi smo svi prešli iste putove u mraku,/ mi smo svi jednako lutali u znaku/ traženja, i svima jednako se dive (kako je zapisao Tin Ujević u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru). Zato je pjesnikinja ciklus Stih za njih posvetila pjesnicima u čijemu promišljanju, na neki način, nastoji utemeljiti svoja promišljanja, a to su Mak Dizdar, Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Vesna Parun, Jure Kaštelan i Krešimir Šego. Odajući poetsku počast ovim velikanima stiha, Miljenka je Koštro učinila pjesničku gestu vrijednu hvale.
U tome smislu ističem i ciklus Domovini i didovoj stini u kojemu su donesene domoljubne i dijalektne pjesme. Da nije domoljublja, ni nas, zacijelo, ne bi bilo; da nije očuvanja izvornoga govora, odavno bi se izgubila svijest o pripadnosti narodu koji je, slijedom povijesnih okolnosti, razdijeljen u više država, ali koji je uvezan istom kulturom i jezikom kao bitnim obilježjem, kao temeljnom sastavnicom hrvatske kulture jer po jeziku smo to što jesmo.
Na razini poetske forme uočljiva je razlivenost stihovnoga iskaza Miljenke Koštro, što je rezultiralo pojavom duljih poetskih oblika. Pjesnički izraz je čvrst, jasan i pravilno strukturiran te poetska izravnost čitatelja često snažno dotiče i zavodi ga putem pjesnikinjinih misaonih rukavaca. Upravo ta jasnoća misli okupljenih u pjesmu jamči prijemčivost poetskih poruka koje su gotovo redovito tako izrečene da ih čitatelj s lakoćom prihvaća i doživljava svojom vlastitošću.

U znaku Kristove Radosne vijesti

Kršćanska sadašnjost objavila je treću zbirku pjesama akademika Željka Reinera. Zbirka nosi naslov Uronjen u Tvoju svjetlost. On i pjesnici, pokazujući jasan zaokret autora prema pjesništvu naglašeno kršćanskoga nadahnuća. Zbirka obuhvaća stotinjak pjesama, hommagea posvećenih nizu europskih i svjetskih pjesnikinja i pjesnika koji su ga nadahnuli da s njima kroz pjesme uđe u razgovore koji se mahom tiču Boga, ujedno središnje figure čitave ove pjesničke zbirke. Reiner u pjesmama „prigovara” i „razgovara” s pojedinim brazilskim, čileanskim, španjolskim, američkim, engleskim, hrvatskim i mnogim drugim pjesnicima: od Jimeneza, Quasimoda, Pessoe, Leonarda Cohena do S. S. Kranjčevića, L. Paljetka, I. Golub, a i mnogih drugih.
Božidar Petrač u pogovoru zbirke ističe da je pjesnikovo dijalogiziranje s drugima, sličnima ili različitima, uvijek u znaku Kristove Radosne vijesti te da se iz ove zbirke razabire „osluškivanje Božjega duha i daha u pustoši čovjekove egzistencije koju je Krist kadar ispuniti svojom zrakom milosti, svojim milosrđem”.
„Zapravo se u Reinerovu poimanju prvih ili posljednjih stvari, u njegovu suočavanju sa smrću, u njegovu prepoznavanju milosti i Božjega milosrđa, u njegovu gotovo pavlovskom poimanju ljubavi i ucijepljenosti u nadi mogu i trebaju čitati brojni stihovi vrsnih pjesnika čija su iskustva možda i dijametralno suprotna njegovima, i on ih iskustvom vjere ‘uranja’ u Njegovu svjetlost (…).“
Željko Reiner kao pjesnik se afirmirao razgovijetnošću i jasnoćom pjesničkoga izraza, počevši od svojih kajkavskih stihova 1970-ih godina, preko ratne lirike do ove zbirke kršćanskoga nadahnuća.
Knjiga se može pronaći u knjižarama Kršćanske sadašnjosti ili web knjižari www.ks.hr.(hs)