Ima i radosti

Tin Kolumbić, književnik, publicist

Ponedjeljak, 7. prosinca
Zapis prvog dana „dnevnika“ u Hrvatskom slovu želim započeti riječima zahvalnosti Bogu, a zatim onima koji su mi svojom žrtvom i mučeništvom omogućili da danas mogu slobodno, javno reći ono što mislim i osjećam. Svjestan sam da još uvijek u našem društvu ima onih koji će reći da to u ovom našem vremenu i nije neka posebna blagodat, jer i prije uspostave slobodne i neovisne Hrvatske nije sve bilo baš tako „crno“. Naime, prema njihovom mišljenju i u bivšoj državi za komunističkog režima bilo je u društvenom i političkom životu pozitivnih i negativnih sastavnica. Međutim svi istinoljubivi ljudi kojima je sloboda mišljenja i izražavanja temelj ostvarivanja ljudskosti i osjećaja ljudskog dostojanstva s pravom smatraju da su sve pozitivne sastavnice za totalitarnoga komunističkog režima zanemarive i gube na značaju, ako je ljudima onemogućena, zapravo zabranjena sloboda, odnosno temeljna vrjednota u ostvarivanju ljudskosti i življenju s osjećajem ljudskog dostojanstva. Kako bih i najtvrdokornijeg „nevjernog Tomu“ uvjerio u utemeljeni razlog mojoj zahvalnosti i sreći što konačno živim u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj navest ću samo dva primjera koji svjedoče istinu o kojoj govorim. Prvi primjer je slučaj bl. Alojzija Stepinca čiju nedvojbenu svetost i iskreno domoljublje vlasti komunističkog režima nisu mogle podnijeti i zbog toga su ga lažno optužile i nepravedno osudile na višegodišnju kaznu zatvora. Drugi slučaj je pjesnik, filozof i iskreni domoljub Vlado Gotovac koji je također lažno optužen i nepravedno osuđen na kaznu zatvora. Ako određeni režim ne može prihvatiti velikane duha i ljudskosti kao što su spomnute osobnosti, što možemo reći za razdoblje takvog režima nego da je neljudsko i mračno. Zaključno zahvaljujem i uredništvu Hrvatskog slova u kojem mogu objavljivati sve što mislim i osjećam.

Utorak, 8. prosinca
Na jučerašnji dan prije dvadeset godina preminuo je Vlado Gotovac, pjesnik, filozof, novinar i govornik. Kraće vrijeme djelovao je i u političkoj sferi, ali u mojem sjećanju još uvijek je živ samo kao pjesnik i filozof, a istaknuo bih i njegovo iznimno umijeće govorništva. Upravo je to njegovo umijeće govorništva došlo do izražaja u početku Domovinskog rata kada se obratio majkama i ženama, čiji su se sinovi i muževi tada nalazili na odsluženju vojnog roka u JNA. Povijesni govor održao je pred zgradom Komande 5. armijske oblasti u Zagrebu. Vlado Gotovac je govorio kao domoljub koji je poput Alojzija Stepinca svojedobno osjetio „bilo svog naroda“ i smatrao je svojom moralnom i ljudskom obvezom javno istupiti u ime čovječnosti, istine, pravde i ljubavi. Evo kako je u emotivnom, ljudskom zanosu zborio Vlado Gotovac: „Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svoga mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihov e žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.“

Srijeda, 9. prosinca
Ispričavam se čitateljima što nažalost moram pisati o tematici koja je izvan okvira zdravog razuma i spada u sferu apsurda. Razboritost mi savjetuje da je bolje ne osvrtati se na ljudsku glupost, a istodobno savjest mi i nalaže da, kako tvrdi američki pisac Robert Heinlein, „ne smijemo zanemariti snagu ljudske gluposti“. Doista nije lako shvatiti apsurdna mišljenja koja se javljaju u našem medijskom prostoru, i to nažalost od autora, čija imena javnosti nisu nepoznata. S tim u svezi veliki Umberto Eco izrazio je zanimljivu misao ustvrdivši da „društvene mreže danas omogućuju legiji idiota da govore ono što se nekoć moglo čuti samo u birtijama i to nakon čaše vina.“ Autor skandalozne tvrdnje koju ću navesti, a koja se odnosi na stvaranje hrvatske države poznati je hrvatski novinar i pisac. Evo njegove izjave: „Ne znam zašto je I. M. bio boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već i sama zamisao bila je retardirana i nakaradna. Za takvu budalaštinu mogli su se opredijeliti samo glupi i nesposobni ili netko zao i nepošten do srži. Upravo su takvi ljudi na čelu s mitomanom i hohštaplerom zaista osnovali državu.“ Smatram da mi ne bi pomogli nikakvi argumenti kad bih se odlučio osporiti ove nakaradne tvrdnje. U svezi s tim poslužit ću se duhovitom mišlju velikog Einsteina koji je rekao: „Dvije su stvari beskonačne: ljudska glupost i svemir, premda za svemir nisam potpuno siguran.“ Zaključno ipak želim nešto reći o osobama koje izjavljuju neshvatljive tvrdnje o hrvatskoj državi. U tom smislu parafrazirat ću mišljenje Vlade Gotovca što ga je izrekao o jugoslavenskim generalima rekavši za njih da će „umrijeti u pustoši svog mrtvog srca.“ Ljudima koji ne mogu podnijeti slobodnu i neovisnu Hrvatsku nije lako, jer su kažnjeni da žive upravo u takvoj Hrvatskoj, a budući da im je Hrvatska „propali projekt“, oni zapravo žive „u pustoši svog mrtvog srca.“

Četvrtak, 10. prosinca
Jedan redatelj je nedavno objavio tekst pod naslovom „Filmska priča“, iz koje ću navesti nekoliko rečenica koje će biti dovoljne da istinoljubivi čitatelji zaključe da su tvrdnje filmskog redatelja zadojene zloćom i mržnjom. Evo tih rečenica: „Našeg građanina Crkva udara po glavi, ali i po džepu. Po džepu novcem koji od njega kao poreznog obveznika dobiva po opskurnim Vatikanskim ugovorima. Ali to im nije dosta. Država također njegovim novcem još podmiruje i plaća vjeroučitelja i mirovine svećenika. No ni to nije sve. Možda su čak i veći oni iznosi koje Crkvi izvan svakog uvida dodjeljuju razna ministarstva, županije, gradovi i općine. Ukratko, Crkva je ogroman potrošač našeg novca koji bi u razumnoj državi mogao biti puno bolje i pametnije raspoređen. Da se u zdravlje, znanost i kulturu ovih trideset godina ulagalo to što se poklanjalo Crkvi, ne bismo danas bili tu gdje jesmo. U jadu i muci.“ Kako se osvrnuti na ovaj sramotan tekst? Nisam ni najmanje u dvojbi. Na ovaj način o Crkvi se pisalo u vremenu komunističkog režima u Hrvatskoj i stoga zaključujem da spomenuti filmski redatelj niti nakon tri desetljeća od pada komunizma nije uspio osloboditi se okvira komunističke ideologije, te i danas razmišlja i piše na isti način kao što se razmišljalo i pisalo za komunističkog režima. S mentalnim komunistima je nemoguće raspravljati, jer za njih niti najuvjerljiviji argumenti nisu vjerodostojni. Stoga ću ipak upozoriti autora sramotnog blaćenja naše Crkve da su svi totalitarni režimi proganjali Crkvu, naravno ne zbog toga što je, kako redatelj kaže, „udarala građane po džepu“, nego zato što je svjedočila istinu. Ne vjerujem da redatelj ne zna da je za komunističkog režima u Hrvatskoj likvidirano 663 nedužnih svećenika i redovnika/ca. Jesu li ti nedužni duhovnici „udarali građane po džepu“? S obzirom na redateljevu tvrdnju da „Crkva naše građane udara po džepu“ želim napomenuti da su komunističke vlasti nakon 2. svjetskog rata konfiscirale, odnosno opljačkale golem dio crkvene imovine, što svjedoči tko je zapravo „udarao građane po džepu“. Na njegovu „zabrinutost“ da Crkva otima „ogroman“ novac od poreznih obveznika, upozorujem ga da i on prima ne mali novac od HAVC-a, dakle od poreznih obveznika za snimanje filmova u kojima vrijeđa i blati upravo te porezne obveznike, jer su većina njih katolici i hrvatski domoljubi. Pametnima dosta!

Petak, 11. prosinca
Današnji zapis pišem s posebnom radošću, jer želim istaknuti ljudske vrline, o kojima u medijima ne čitamo i čujemo često. O čemu se radi? Nevolja koju je prouzročila pandemija otkrila je da u našem društvu pokraj nas i s nama žive i rade ljudi koji se nesebično žrtvuju za druge, i to za bolesnike kojima je pomoć najpotrebnija. Kad svakodnevno gledamo medicinske sestre, liječnike, zapravo sve medicinske djelatnike na poslu, moramo se diviti i biti zahvalni što ima onih, i to ne mali broj, koji su spremni raditi često iznad svojih mogućnosti kako bi bližnjima ublažili bol, a pojedincima pružili toliko potrebnu utjehu u posljednjm trenutcima njihova života. Njihova je plemenita vrlina i veličina što oni svoj posao obavljaju s ljubavlju i s požrtvovnošću, kakvoj ne svjedočimo često u svakodnevnom životu. Ovakvoj požrtvovnosti, skrbi za druge i ljubavi prema bližnjima svjedočili smo za Domovinskog rata. I kao što su tada „na prvoj crti“ obrane bili najbolji i najhrabriji, sada su naši medicinski djelatnici najbolji i najhrabriji „na prvoj crti“ požrtvovnosti i nesebične skrbi za bolesne i nemoćne. Zavrjeđuju ne samo naše duboko poštovanje i iskrenu zahvalnost nego i našu ljubav.

Subota, 12. prosinca
Kao i jučer i danas sam radostan, jer mogu pisati o ljudskoj dobroti, odnosno o dobrom, mudrom i plemenitom čovjeku, koji djeluje u obrazovnom procesu, što je iznimno važno za odgoj naše djece i mladeži. Čitam u dnevnom tisku da je naš profesor Dejan Nemčić proglašen „najboljim učiteljem na svijetu“. Kad sam to pročitao i kad sam k tome još doznao da mu je u radu važna vjera i molitva, što mu daje snagu i smisao, rekao sam: Bogu hvala, ima nade! Uistinu sam sretan što je ovaj naraštaj dočekao slobodu u neovisnoj Hrvatskoj, što smo mi nadajući se s pouzdanjem u Boga sanjali. S posebnim zadovoljstvo navest ću nekoliko Nemčićevih rečenica u kojima izražava misli zbog kojih bismo mi koji smo za komunističkog režima radili u prosvjeti zacijelo dobili otkaz. Najbolji učitelj na svijetu Dejan Nemčić tvrdi: „Važno je sve raditi sa srcem i imati vjeru, jer nas ona pokreće i hrabri. Današnji je život ubrzan zbog obveza koje imamo prema obitelji, posla i odgovornosti prema drugima, ali važno je u sve segmente života unijeti svoju predanost i zahvalnost Bogu kako bi naše djelovanje, rad i trud dobili pravi smisao da smo na ovaj planet došli da napravimo najljepše stvari i budemo sretni.“
Dragi prijatelju Nemčiću, svaka ti čast i moje iskrene čestitke!

Nedjelja, 13. prosinca
Treća je nedjelja došašća. Čekajući dolazak Gospodina razmišljam koji je smisao slavljenja Božića u našem teškom i nemirnom vremenu. Slaveći Božić danas u iznimno nemirnom vremenu, bilo bi dobro svoje misli usmjeriti na značaj riječi koje govore o „miru na Zemlji ljudima dobre volje“, a koje su pjevali anđeli kad se Djetešce rodilo u štalici. Nažalost i nakon više od dvije tisuće godina mir se još uvijek čini kao nedostižan ideal ljudskog roda i samo se dobrom voljom svakog čovjeka taj ideal može ostvariti. U beskraju svemira čovjeku je od Stvoritelja darovana Zemlja na kojoj se ostvaruje čudesnost života. Budući da čovjek nije bio svjestan veličine i uzvišenosti Božjeg dara te je nezahvalan zgriješio, Stvoritelj mu udjeljuje novi dar koji bi mu trebao pomoći da spozna smisao i svrhu čudesnosti života na Zemlji. Doista svemogući Bog nije mogao čovjeku dati veći dar od žrtve svoga Sina, koji rođenjem u štalici i smrću na križu postaje sličan čovjeku da bi čovjek lakše spoznao svoju sličnost Stvoritelju. Ne bi li spoznaja da smo slični Stvoritelju trebala biti razlogom najveće radosti i dobre volje, što može donijeti mir u duši svakog čovjeka? Kad bismo Božić slavili na temelju spoznaje o veličini Božje ljubavi i ponuđene mogućnosti ponovnog rođenja, bio bi to ne samo blagdan radosti nego i blagdan odgovornosti svakog čovjeka da ne iznevjeri darovanu ljepotu čudesnosti života na Zemlji. Kao odgovor na obilje darova koje nam je udijelio Bog, a posebno na dar žrtve svoga Sina, od čovjeka se traži samo dobra volja. Čitateljima Hrvatskog slova i svim ljudima dobre volje želim čestit i blagoslovljen Božić!