Razgovor s Dr. sc. s. Veronikom Milom Popić

predsjednica Udruge Depaul Hrvatska i voditeljica Kuće utočišta – Rijeka

RIJEKA, 27. 06. 2019. – ravnateljice karitasovih ustanova, VERONIKA POPIÆ SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Dr. sc. s. Veronika Mila Popić

 

 

 

 

Razgovarala: Mira Ćurić

Biti s Bogom i čovjekom: naš je svagdanji Božić

Dr. sc. s. Veronika Mila Popić (Zagreb, 1976.) članica je Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga Provincije Majke Dobrog Savjeta u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je anglistiku i kroatistiku, kršćansku duhovnost magistrirala na Heythrop Collegeu Sveučilišta u Londonu a na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2016. obranila je doktorsku disertaciju “Odnos jugoslavenskoga komunističkoga režima prema Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskog – Zagreb od 1945. do 1952.“. Autorica je i knjige „Sestra Žarka Ivasić, mučenica svoga zvanja“ (2010.) te članica Komisije za Hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH te Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Članica je i Marijanske vinkovske mladeži, Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” te Matice hrvatske.
Objavljuje u “Kani” i “Hrvatskom slovu”, surađuje na Hrvatskom radiju.
Od 2016. posvećena je još jednoj misiji, koja joj je, navodi, uvijek bila bliska – karitativnom djelovanju. Predsjednica je udruge Depaul Hrvatska, karitativne organizacije Sv. Vinka Paulskog, i voditeljica Kuće utočišta Rijeka koja duhovno i materijalno skrbi za najpotrebnije.

 

“Jedna noć pod zvijezdama“ naziv je nedavno provedene humanitarne akcije u Rijeci koja je glasno odjeknula u medijima te skrenula pozornost na siromašne, ugroženi segment hrvatskoga društva. O kakvoj je akciji riječ?

Godinu dana je prošlo od prve “Jedne noći pod zvijezdama”, kada je Rijeka bila jedini hrvatski grad koji se pridružio svjetskim metropolama kako bi zajedno s njima pomogla u podizanju svijesti javnosti o problemu beskućništva. Organizator ovog riječkog događanja bila je Udruga Depaul Hrvatska. “Velika svjetska kampanja spavanja na otvorenom”, koje je događaj bio dijelom, uključivala je spavanje na otvorenom i time na lokalnoj i globalnoj razini iskazivanje svoje potpore beskućnicima. Te je noći u Rijeci, na tri lokacije, na otvorenom spavalo četrdesetak osoba. U znatno promijenjenim okolnostima, Depaul Hrvatska i ove je godine nastavila istim tragom organizirajući adventsku humanitarnu akciju “Beskućnik na jednu noć”, unutar koje je bila i noć “spavanja na otvorenom” nazvana istim imenom – “Jedna noć pod zvijezdama”. Kao i prošlogodišnja, i ova je inicijativa odjeknula pozitivno u javnosti te je izravnim sudionicima, ali i onima koji su nas pratili putem društvenih mreža i medija mogla poručiti koliko jedno naoko sitno iskustvo otvara perspektive te potiče sućut i korake djelotvorne pomoći. Vinkovski etos Depaul Hrvatske je sklad riječi i djela: Činiti ono što smo rekli da ćemo učiniti. I stoga susreti s “vedrim nebom” i težinama života naših beskućnika naša su u biti svakodnevica koju posebno proživljavamo tijekom vanjskog rada, kad posjećujemo beskućnike na ulicama. S time se veže i naš intenzivan trud da sustavnim radom, cjelovitom pomoći beskućničko “nebo” zamijenimo sigurnošću kuće, doma, obitelji. Takav je i naš dnevni centar za beskućnike Kuća utočišta.

Vrijeme uoči Božića nije odabrano slučajno. Veliki kršćanski blagdan slavi obitelj i dom, obiteljsko zajedništvo, ali asocira istodobno i na beskućništvo Svete obitelji? Uspijeva li se to božićno ozračje optimizma i radosti prenijeti na Vaše korisnike?

Kako sam spomenula, ono što je naša redovitost jest biti “utočište”. Biti dom. Često spomenem onima koji nas posjećuju koliko je važan cvijet na stolu, urednost prostora, red, sklad, svijetli i prozračni, osunčani prostori, a još većma – kultura govora, dobrogovorenja, dakle dobra riječ koja se čuje kao poticaj ili savjet, i još više od svega toga: dobar čovjek koji prilazi drugom čovjeku i samom svojom osobom širi dobrotu. Obnavlja, ozdravlja i liječi – i bez puno riječi. To je dom. Dom je ukorijenjenost u jednu zajednicu koju nazivamo svojom, gdje kušamo dobrotu i ljubav. Ona doista ne mora biti krvlju vezana, ona je jednostavno – pripadnost. I naši prijatelji beskućnici koji nas iščekuju utorcima na ulicama, ili dolaze k nama u Kuću utočišta, oni znaju da smo njihova obitelj. I mi to znamo te želimo ostati vjerni tom čvrstom vezu pripadnosti čovjeka čovjeku, znajući da vjernost i snagu daje Bog. Takvo se ozračje njeguje te predstavlja i više od optimizma i to ne samo o Božiću.

Sestra ste milosrdnica svetog Vinka Paulskog te predsjednica Udruge Depaul Hrvatska u čijoj je organizaciji spomenuta akcija i izvedena. Otkad Udruga djeluje u Rijeci; podsjetite na tu međunarodnu karitativnu organizaciju?

Uz pripadnost međunarodnoj Skupini Depaul, Udruga Depaul Hrvatska svoje djelovanje temelji i na više od 160 godina plodne djelatnosti Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog, Provincije Majke Dobrog Savjeta u Rijeci, upravo s beskućnicima, najzapuštenijima u gradu Rijeci. Nastanak Depaul Hrvatske predstavlja stoga skladan razvoj, rast i zrenje žive karizme Vinka Paulskog na ovim riječkim prostorima. Nastala je u duhu vinkovskog poslanja koje naglašava suradnju i organiziranu pomoć u suradnji sestara milosrdnica u Rijeci i Međunarodnog Depaula, s ciljem djelotvornijeg i kvalitetnijeg služenja najsiromašnijima. Depaul Hrvatska u svom djelovanju objedinjuje više grana Vinkovske obitelji: sestre milosrdnice, Udrugu svetog Vinka Paulskog, Marijansku vinkovsku mladež, Misijsku družbu. Vinko Paulski svetac je dakle čije poslanje žive sestre milosrdnice, a i međunarodna karitativna organizacija Depaul – koja ima više od 30 godina iskustva u djelovanju s beskućnicima diljem svijeta, a svoje sjedište ima u Londonu.

Kada je otvorena Kuća utočišta, što ona sve podrazumijeva, osigurava za ugroženu kategoriju naših sugrađana? S kojim institucijama, udrugama surađujete?

Kuću utočišta izgradile su sestre milosrdnice 2007. u krugu Samostana Majke Dobrog Savjeta (Ulica dr. Frana Kresnika 15, Rijeka). Sestre milosrdnice, jer su prepoznale da moraju kvalitetnije pomagati čovjeku, na prostoru svoga vrta izgradile su Kuću utočišta, a do 2017. kuća je bila poludnevni boravak koji je osobama na samoj margini riječkoga društva – beskućnicima, ovisnicima, bivšim zatvorenicima, ljudima pogođenim ovrhama – nudila temeljne usluge: jednog toplog obroka, higijene, posjeta po kućama, bolnicama, zatvorima. Godine 2017. program Kuće utočišta počinje provoditi Depaul Hrvatska te je od početka 2018. program proširen u dnevni centar za građane ugrožene siromaštvom, koji radi i nedjeljom te uz temeljne usluge prehrane (tri obroka) i higijene, pruža i ostale usluge s ciljem cjelovite pomoći čovjeku koju je naglašavao Vinko Paulski. Tu su primjerice zdravstvene usluge, usluge dentalne sanacije, pravni savjeti, psihosocijalna pomoć, hagioterapija, radna terapija, kateheze, edukacija, vanjski rad i drugo. Sestre milosrdnice, uz sudjelovanje u vodstvu dnevnog centra i Depaul Hrvatske, uključene su osobito u pružanje zdravstvenih usluga te provođenje individualne hagioterapije. U tome kvalitetno surađujemo s Centrom za hagioterapiju Rijeka. Nadalje, imamo redovite tjedne kateheze, potom svakodnevnu molitvu u dnevnom centru. Uvijek se iznova potvrđuje koliko je duhovno – duhovnost, skrb za čovjekovo unutra, važna komponenta u procesu izlaska iz siromaštva, bilo duhovnog, bilo materijalnog. Ono što nas odlikuje je baš ta cjelovitost pristupa čovjeku u potrebi koja uključuje i individualiziran pristup osobi, poštivanje njezine jedinstvenosti i s druge strane neodustajanje od osobe. Depaul, u duhu vinkovske karizme, traži osobu na mjestima na kojima se ona nalazi – iznutra i izvana. U našim aktivnostima od početka vrlo kvalitetno surađujemo i s Ministarstvom pravosuđa, Društvom Crvenog križa Primorsko-goranske županije, Domom za odrasle osobe Turnić, Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci, Fakultetom dentalne medicine u Rijeci, Pravnim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, ali i drugima. Razvojem djelatnosti otvaramo se i za daljnje mogućnosti suradnje i s drugim institucijama i organizacijama.

Doktorirali ste povijesne znanosti, bavite se hrvatskim martirologijem, istražujete važne teme hrvatske povijesti… No, sada ste prioritet dali živom čovjeku. Što Vas je motiviralo da se posljednjih godina posvetite najpotrebnijima među nama? Što Vam znači to djelovanje, biti poslan, biti blizu?

Ovo poslanje koje (pre)oblikuje moj život u posljednjih nekoliko godina oduvijek je u biti i bilo moje. Prepoznajem ga i u pojedinim trenutcima djetinjstva i mladosti, a još više postavši sestrom milosrdnicom. U svakome od ovih aspekata mojeg milosrdničkog života koje ste spomenuli, bilo je u biti u većoj ili manjoj mjeri to poslanje prisutno, odnosno uvijek je tome vodilo gdjegod se ja nalazila, s kime god surađivala i razgovarala… Međutim, došlo je vrijeme kad je toliko sazrelo da je postalo vidljivije i cjelovitije. Kad se u promišljanjima vratim na neke od ključnih životnih trenutaka, vidim u svemu tome Božje vodstvo, logičan životni slijed za mene. Uočavam kako se moj životni mozaik i dalje oblikuje te da sam prepoznala Božju logiku u davanju životnih prioriteta. Razlikovati bitno od nebitnog! Trajno rasti i mijenjati se, i dalje prepoznavati i razlikovati! U susretima s osobama kojima je težina života gotovo nepodnošljiva to se dobro može naučiti.

Koje Vas biblijske, Isusove, koje „vinkovske“ riječi osobito nadahnjuju, vode?

Ono što je Vinko Paulski čuo, potom se obratio i postao “apostol kršćanske ljubavi” jesu riječi iz Knjige proroka Izaije, koje je Isus pročitao u sinagogi u Nazaretu i time protumačio svoje poslanje: “On me posla blagovjesnikom biti siromasima.” Uvijek se iznova vraćam na te riječi i potresu me svojom ozbiljnošću, zahtjevnošću, ali u isto vrijeme i činjenicom da su u biti lagane, jednostavne i prirodne čovjeku koji je prožet Duhom Svetim. Donijeti “radosnu vijest” čovjeku koji je na samom rubu našega društva i lako je i teško. Lako i tako prirodno, normalno: kad si u istini, dobroti, ljubavi, ljepoti… A teško i naporno i nerazumljivo: kad je u tebi grijeh, tama, mutež. Ove Izaijine, Isusove i Vinkove riječi stoga mi predstavljaju poticaj na početku i koncu mojega dana uz pitanje: Jesam li protočna za djelovanje Duha Svetoga?

Pandemija je promijenila poznatu sliku svijeta, mnogi osjećaju strah, a drugi pak ograničavanje slobode. Što biste rekli iz ovoga iskustva, o strahu, slobodi… Što te krajnosti svijeta može pomiriti…? Bogatstvo i siromaštvo? U Evanđelju Ljubav, u medijima „odgovornost“? Imamo li kao društvo odgovornost prema slabijima, potrebnijima, najmanjima i najstarijima, primjerice?

Katolička crkva, a unutar nje i Vinkovska obitelj obiluje primjerima predanosti osoba koje su svojom vlastitom odgovornošću smatrale ostati dosljednima pozivu na služenje. I u ratovima, na prvim linijama obrane, i u epidemijama raznoraznih bolestima, potom i potresima i raznim drugim životno ugrožavajućim nedaćama. Vinku i njegovima biti na prvim linijama ljudske bijede i potrebe nikada nije bilo strano. Primjerice, blažena sestra Marta Wiecka, članica družbe Kćeri kršćanske ljubavi, bolničarka, koja je tijekom epidemije tifusa početkom 20. stoljeća u Ukrajini dragovoljno zamijenila mladog oca obitelji koji je dobio zadatak dezinficirati sobu oboljeloga i bojao se za svoj život i život svoje obitelji. Nakon toga zarazila se i umrla. Velikodušnost, dragovoljnost i ljubav koštale su je života. Uzalud? Nipošto. Sjetimo se samo Isusovih riječi: izgubimo li svoj život – dobivamo život. To je istina i u redovitostima naših dana koje možda ne zahtijevaju onakvu žrtvu života kakvu je imala čast prinijeti bl. Marta. Ili naša sestra milosrdnica Žarka Ivasić, nevino osuđena i strijeljana u Gospiću 1946. upravo zbog služenja siromasima. Naš život za druge, darivanje sebe za druge – donosi smisao i puninu života. U pogledu odgovornosti onih bogatijih Vinko Paulski imao je rješenje: bio je otvoren prema svakome i surađivao je sa svim slojevima društva, organizirao, preusmjeravao sredstva, zalagao se za promjene postojećeg sustava. Nije dakle oklijevao komunicirati sa svima onima koji su mogli postati važnom karikom za djelotvornu pomoć siromasima. Zar nisu bogataši često – siromasi? Ono što je vrlo važno: na svim razinama svoga djelovanja Vinko je bio transparentan i odgovoran prema svima s kojima je surađivao i time ih je aktivno uključivao u svoje veliko djelo ljubavi. Time je u biti otvarao prema zdravlju i istinskom bogatstvu one koje je uključivao u karitativno djelovanje.  Iskustvo novog pandemijskog vremena već nas je sada puno naučilo. Depaul Hrvatskoj je otkrilo nove mogućnosti koje imamo za djelotvornije služenje siromasima. Naučilo nas je i da ne ćemo napustiti i dodatno marginalizirati one koji su već na samim rubovima društva. Biti ljudi nade, vjere u dobro: osjećamo se pozvanima biti takvim svjedocima i u tome rasti osobito u ovim zahtjevnim vremenima.

Svoja promišljanja o ljubavi, Istini, milosrđu, duhovnim načelima ljudskoga djelovanja… podastirete čitateljima kroz eseje u obiteljskoj reviji Kana. U Vašim nadahnutim tekstovima istaknuto je i pitanje: „Postoji li mjera ljubavi?“ Možete li za naše čitatelje sažeti odgovor?

Pisati tekstove za “Kanu”, ali i za emisiju “Duhovna misao” (HR1) trenutci su u kojima na drugačiji način zastajem nad složenom svakodnevicom svoga života i života onih s kojima se susrećem. Dajem im tada jednu drugačiju boju a time sagledavam i svoju realnost u jednom drugačijem svjetlu, jer pisanje, stvaralaštvo, zahtijeva odmak i promatranje redovitosti s neke druge razine. Ta druga razina, razina duha, vraća sklad i sigurnost u redovitost koja je najčešće puna sitnih ili krupnih mjerljivih iskoraka: onih koji ukazuju na produktivnost bilo osobe ili organizacije. Međutim, mjerljivost, pokazatelji djelovanja, uspjesi… sve to postaje “prazno” ukoliko joj izvor nije u onim vrjednotama koje nalazimo na razini duha. Pojednostavimo i recimo: ukoliko se ne čine iz ljubavi. Iz toga proizlazi i odgovor na postavljeno pitanje, ali i temeljno usmjerenje kojim prilazim pisanju ovih tekstova: sabrati se i okretati Ljubavi.

Kakav je Vaš dojam, je li ljudsku (katkad uspavanu) dobrotu lako probuditi, senzibilizirati za prave vrijednosti, akcije, otvoriti oči za drugoga?

Po dobroti i sućuti čovjek je – čovjek. Stoga smatram da poticati, probuđivati, svjedočiti, a time i otvarati oči za tolike dobre stvari oko nas – ukazuje da živimo kao ljudi. Čovječno, a povrh toga i onako kako nam je Isus Krist otajstvom svoga života pokazao. To dakle zaista i nije teško. Vratila bih se na jednu tvrdnju prethodno rečenu. Vinko je u svom djelovanju bio transparentan. Rekli bismo istinit. Istinitost je različita od bilo kakve prazne promocije, privlačenja pozornosti i slično. Vidljivost djelovanja pomaže da jedna zajednica djeluje kao jedan organizam, jedno tijelo: svaki ud čini svoje. I tada sve dobro funkcionira. I onaj najslabiji ud, i onaj “najjači”. Osobito pred Božić, a i tijekom naših povremenih karitativnih akcija uvjerimo se da tako jest. Komplementarnost udova – i zajedničko djelovanje: svatko daje ono što može, ima – i za onoga kojemu je baš to potrebno. Vrata Kuće utočišta otvorena su i za potrebnike i za one koji žele potrebnicima pomoći. Najčešće, susreti nas djelatnika i volontera, potom dobročinitelja i korisnika, ljekoviti su za sve i pomažu svima. I onom koji daruje i onom koji prima. Blizina Božja prema čovjeku očituje se u blizini čovjekovoj prema čovjeku. Hod došašćem uključivao je pozive na budnost, buđenje volje, raspoloživosti, stav otvorenosti. Ona ne ide dakle samo prema Bogu koji je već došao i dolazi, ona ide nužno i prema drugom čovjeku, tkogod on bio. Ne biti sam, ne ostavljati same… Biti s Bogom i čovjekom: naš je svagdanji Božić!