Okovane pjesme hujajućeg vremena

Mladen VUKOVIĆ

Zbirka pjesama „Okov“, Ivice Šušića, njegova je četvrta samostalna zbirka s osamdesetak poetskih zarisa od kojih je dio objavljivan u više časopisa tijekom proteklog desetljeća. Splitski profesor hrvatskoga jezika i književnosti, podrijetlom iz Zagvozda, ogledao se i u drugim književnim vrstama, ali i u njima je očita liričnost. Vidljivo je njegovo poznavanje klasika hrvatske i svjetske poezije kao i tradicionalne književnosti. Tako on u posve originalnom i prepoznatljivom stilu vrlo vješto spaja tradicionalni i moderni izraz, kako u sadržajnom tako i u oblikotvornom smislu. Nadahnuće najčešće crpi iz rodnoga zabiokovskog kraja i djetinjstva tražeći neobične, naizgled nezanimljive teme da bi u njih utkao duboki osjećajni i misaoni svijet koji nadilazi zavičajnost i vrlo često postaje općeljudski. Poslije svih prijeđenih putova vraća se onom iskonskom, zavičajnom, shvaćajući da na njemu sve počinje i završava. Sve drugo su stranputice. Snagom misli i osjećaja izbrusio je riječi u najljepšu građevinu koja se zove pjesma. Čini se da tako lakše prolazi kroz život i da u tim zapisima pokušava zaustaviti vrijeme koje nemilosrdno rastače baštinjeno i juri globalnoj buri. U kratkom uvodu pjesnik piše: „Knjigu posvećujem rodnom Zagvozdu i planini Biokovo iz čijeg sam naziva naslov i izvukao. Pomogla mi je ove pjesme skovati i okovati.“
Prvi ciklus pjesama „Biokovo“ je svojevrsna poema i oda toj najvišoj jadranskoj planini. Promatra je, prati promjene na njoj i u sebi, kroz četiri godišnja doba. Miješaju se stvarne slike s onima iz davnih priča i snova. Planinu doživljava kao brižnu majku koja ga je „od nevremena zaklonila“. Pjeva o ljepoti koju mu „oči iz krajolika piju“, o mladoj pastirici koja od mladosti i strasti opijena „sada se budi rosom umivena“. O poskoku koji je „na užareno nebo oči iskolačio“, o Iliji gromovniku koji na krilatim kolima ispaljuje munje i „progoni bogove ilirske u jame i pećine“, o smrznutom snijegu po kome se „prosula mjesečina“, o zvijezdama „kad se u zimskim noćima nebom razigraju“…
U drugom ciklusu pod nazivom „Od kolina do kolina“, pjesnik odudara od standardnog jezika te piše zavičajnim idiomom. Radi se o štokavskoj ikavici i riječima od kojih mnoge više nisu u aktivnom leksiku. One pjesmama daju poseban kolorit na misaonom i osjetilnom polju. Priziva slike iz djetinjstva: ognjište, drage pokojnike, njihovu vezanost za zemlju, neobične sudbine, vrijeme kada se živjelo „u stidu ljudskom i strahu Božjem“. Miješaju se zvuci, mirisi i boje prošlog vremena koje pjesnik vrlo vještim pjesničkim slikama vraća, sebi i čitateljima.
U sljedećim ciklusima („Dukati od mjesečine“, „Ptice iznad zvonika“, „Ogrnut maštom“, „Dozivam more“, „Kodirano“) čitamo pjesme različite tematike, nekoliko ih je izrijekom posvećeno bardima hrvatskog pjesništva i imotskim legendama. Sada se zavičajne teme spajaju s općeljudskim. Te pjesme od čitatelja ne traže neki dodatni napor već ih samo upućuju na nešto što su i sami zapazili, a o tome nisu na pjesnički način razmišljali. Javljaju se neka pitanja na koja pjesnik ne daje odgovore te je jedna od osnovnih značajki njegove poezije nedorečenost. Kao da se pjesma ostavlja čitatelju da je sam završi, onako kako njemu godi, kakvu je sanjario. Te poente vrlo često izražene su u posljednjim, izdvojenim stihovima, iznenadnim kontrastom koji ima zadaću čitatelja začuditi, trgnuti ga da u sebi spoji emocionalni i misaoni doživljaj. Govori o ljudskoj želji za traganjem i otkrivanjem, o nezadovoljstvu poslije spoznaje koja se onda učini kao grijeh (Sve nam je bilo dano, Arheolog, Tražim jednu riječ, Trebalo bi samo, Što ćemo sada, Čovjek i vrijeme, Lutati…).
Temeljni motiv koji se provlači kroz mnoge pjesme je ljubav prema majci koja je umrla, ali koja u njemu i dalje živi. U svoje stihovlje utiskuje bol, ali i ponos na svaku njezinu uputu i opomenu. Ona mu pomaže da sada u „praznom svijetu“ živi pošteno i dostojanstveno. Opominje ga: „I ne daj da kogod/zbog tebe strada/boje da stradaš ti.“ Nema više kome reći što ga boli, i da mu se „već niko vrime/ne da Boga molit“, da je na veliki blagdan zaboravio „zemlju blagoslovit“.
U zbirci nalazimo vjerske i domoljubne motive koji se često spajaju. Pjesnik pokušava nadvladati patetičnost koju te teme same po sebi nose. Ljubav prema zemlji, vjeri i tradiciji iskazana je kroz osobne minijaturne slike, kroz zapitanost njega kao pojedinca nad sudbinom zemlje i roda, a osobito materinskog jezika u sustavima i integracijama koje navaljuju i protiv kojih se teško braniti. Kao da cijeli život traži jednu riječ koja bi njegovu pjesmu učinila savršenom, kao što graditelj suhozida traži jedan mali kamen koji bi trebao podložiti pod veći da se cijeli zid ne sruši. Taj posao mu se u isti mah čini i mučnim i slatkim. Spaja riječ u značenju Boga sa tom svojom traženom riječi te opominje sebe i čitatelja: „I nikad ne zaboravi / Riječ ti je riječ dala.“
U kratkom ciklusu „Na narodnu“ ugnijezdilo se nekoliko pjesama za koje bi, da ne znamo autora, mogli pomisliti da uistinu pripadaju narodnoj književnosti. Očito je da je pjesnik, koliko god u svom izrazu bio moderan, bio pod utjecajem usmene književnosti i da zapravo nekad svjesno, a nekad ne, poseže za njom i u sadržajnom i oblikotvornom smislu. Pri kraju iščitavamo nekoliko satiričnih epigrama koji progovaraju o našoj svakidašnjici u kojoj se pjesnik baš dobro ne snalazi i svjestan je njezine destrukcije, licemjerstva i lažnog humanizma. Svjestan je svoje nemoći pred nepopravljivim i nemilim događajima i to možda u životu može prešutjeti, ali ne i u pjesmi jer u njoj nema pravo šutjeti. Pokušava iz ovog vremena iznijeti čiste ruke i pobjeći od licemjerstva vjerujući da mu umjetnost u tome može pomoći. Pjesmama želi zaviti rane koje mu misao nanosi.
Završni ciklus „Okova“ okićen je s dvadesetak haiku pjesama napisanih u pravilnoj izvornoj japanskoj formi, ali s neobičnim slikama i motivima iz našeg života.
Drago Krpina, autorov pjesnički kolega iz studentskih dana, piše kako je „temeljna odlika ove zbirke njezina stilska raznolikost“, a da su „ljubav i patnja, u najširem smislu riječi, nepresušni izvor njegova lirskog nadahnuća“ i da „osjećaj prolaznosti svega i konačna nepovratnost onog što je bilo, prožima njegove stihove stanovitom melankolijom i sjetom“.
Ova knjiga je slika i pjesnikove erudicije, ali u prvom redu duboke emocionalnosti i proživljenosti te umijeća da to izrazi na lirski sažet i jednostavan način. S druge strane da se zamijetiti i naracija koja se proteže kroz mnoge pjesme, ali je ona zgusnuta i maksimalno sažeta. Stih je slobodan, ali izrazito ritmičan i melodiozan, a često zna, uglavnom u poenti pjesme, zabljesnuti rimom koja dobiva posebno stilsko značenje. Stih i gradnju pjesme određuju motivi i tematika te trenutak nadahnuća. Oni su u skladu s njegovim pjesničkim doživljajem. Pokušava pjesmom, smirenim i poniznim kombiniranjem riječi, otkriti ono neizrecivo, onu poetsku tajnu za kojom se vječito traga.

Obzorja transcendencije

Marija PERČIĆ

“Ja mu vjerujem” nova je zbirka pjesama svećenika, teologa i pjesnika Antona Tamaruta, u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Kršćanskog kulturnog centra. Na tragu svojih teoloških promišljanja objavljenih prošle godine u knjizi “Kako je lijepo moći vjerovati”, autor i ovdje poetskom razigranošću i snagom pokazuje na ljepotu evanđeoske vjere. Kao vrsni teološki znalac, a istodobno iskreni i uvjereni kršćanin, Tamarut u svojim pjesmama suptilno otvara obzorja transcendencije, postojano traži Božje lice, pokazuje diskretno na njegov odraz u licima ljudi, usmjerava pogled na njegovu prisutnost u susretima, u običnim i svakidašnjim događajima. Radosti i sjete, svjetla i sjene koje prate ljudske živote u njegovim stihovima gotovo redovito završavaju neobičnim Božjim raspletom vedrine i radosti. Isusov lik u Tamarutovim pjesmama je vjerodostojno evanđeoski i stvaran, lišen svake sladunjavosti i sentimentalne pobožnosti, doista je i pravi čovjek i pravi Bog. U njemu se prepoznaju i za njim idu „gladni nježnosti, ljubavi i pravde”.
Odmičući se od neiskrenih i patvorenih odnosa, Tamarut svojom poezijom zagovara iskreno i radosno, evanđeosko prijateljstvo s Bogom, s ljudima i svim stvorenjima. Njegova poezija potiče na san o svijetu u kojem „nitko ne baca na drugoga sjenu“, i gdje će Očeva radost biti u svima (Preobraženo lice zemlje).
Pjesme su razvrstane u sedam rukoveti: Dok za nebo oči moje ne dozore, Sjaj u kapi rose, Nakit velikog i skromnog draguljara, Nemir srca i žeđ duše, U rodu sa zvijezdama, Brdo mog straha – Gora moje nade i posljednje, pisane na čakavskom, na idiomu autorove rodne Novalje, Vavik more i drukčije bit.
U ovom vremenu krize i tjeskobe nova zbirka Tamarutove poezije, koja prepoznaje sve ljudsko i sve Božje u svakidašnjem i običnom životu, zasigurno će svoje čitatelje duhovno obradovati, obogatiti, osnažiti i otvoriti im nove obzore duha, uma i srca, da svatko u svome iskustvu može s dubokom radošću i sigurnošću ispovjediti zajedno s autorom “Ja mu vjerujem!”