U SIJEĆANJE

JOSIP MAGDIĆ (1937.-2020.)

U Ogulinu je 26. studenog 2020. preminuo skladatelj, dirigent i pedagog prof. Josip Magdić. Iznimni životni put Josipa Magdića, vodio ga je od rodnoga Ogulina u kojemu je rođen 19. ožujka 1937. gdje je započeo svoje školovanje, koje je nastavio u Zagrebu. Kompoziciju je studirao i diplomirao u Ljubljani/Slovenija kod Zlatka Grgoševića i dirigiranje u razredu Danila Švare, gdje je završio i poslijediplomski studij u razredu Lucijana Marije Škerjanca, 1966. godine. Kod Pavela Rančigaja učio je svirati i orgulje. Tijekom dvije godine djelovanja u Ljubljani Josip Magdić skladao je koncertnu glazbu i glazbu za radio-drame, te postao članom Slovenskoga društva skladatelja, a1964. primio i nagradu France Prešern za svoj rad. Po Povratku u Hrvatsku, kratko je djelovao kao nastavnik glasovira, trube i teorijskih predmeta, te ravnatelj Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru a, na poziv skladatelja Miroslava Špilera, došao je u Sarajevo u kojemu je djelovao od 1970. do 1994. Na tamošnjoj Muzičkoj akademiji predavao je teorijske premete i kompoziciju, a tijekom dva mandata bio je i prodekan Akademije. U Sarajevu je utemeljio i vodio ansambl za suvremenu glazbu MOMUS (1972.) s kojim je nastupio u Centru Georges Pompidou u Parizu i skupinu Masmantra (1977.) koja je djelovala s elektroakustičkom radionicom (EAR). Od 1982. do 1985. bio je tajnik, a zatim i predsjednik Društva skladatelja BIH, te od 1984. do 1986. tajnik ogranka Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (ISCM) za bivšu državu. Bio je aktivan u Hrvatskome kulturnom društvu Napredak, a za svoje djelovanje primio je niz nagrada i priznanja. Tijekom opsade grada Sarajeva, ostao je u gradu, djelovao, održavao nastavu i skladao pod nevjerojatnim ratnim okolnostima, koje je opisao u jednom opsežnom razgovoru za Hrvatsko slovo 2012. povodom 75. rođendana. Njegova djela iz ovog razdoblja među najvrjednijim su umjetničkim dokumentima sarajevskih ratnih godina (primjerice suita Sarajevske ratne razglednice za orgulje ili glasovir, op. 159 (1993.). Godine 1994. došao je u Zagreb, postao članom Hrvatskog društva skladatelja te biva izabran za profesora na Muzičkoj akademiji, na kojoj djeluje kao redoviti profesor do odlaska mirovinu 2007.
Bio je iznimno plodan skladatelj koji je iza sebe ostavio opus od više od 250 orkestralnih, komornih, zborskih, vokalno-instrumentalnih i elektroničkih skladbi, instalacija i filmske glazbe, skladbi za djecu, klape… Među njima ističemo Oluju za orgulje, op. 170 (1995.), te oratorij Fidelissima advocata Croatiae, na tekst fra Vice Blekića, oratorij za soliste, zbor, orgulje i simfonijski orkestar, op. 181, 2000. Djela su mu izvođena diljem Europe, te u SAD-u, Australiji, Novom Zelandu i Japanu. Često je nastupao solistički, osobito na međunarodnim turnejama, izvodeći vlastite skladbe za orguljama. U spomenutom razgovoru za Hrvatsko slovo prof. Josip Magdić posvjedočio je kako je njegova skladba pobijedila na natječaju za himnu BIH, još 1993. Njegovi studenti, kolege i prijatelji pamte ga kao dobroćudnog, iznimno marljivog i duhovitog kolegu, dok njegov opus ostaje u trajnoj baštini hrvatske glazbene umjetnosti.
Ispraćaj prof. Josipa Magdića bio je 3. prosinca na Mirogoju.

Skladateljske meditacije i oluje

Opsežan razgovor urednice glazbene rubrike Eve Kirchmayer Bilić sa skladateljem Josipom Magdićem pod naslovom U narodnoj predaji još uvijek imamo oaze iz kojih možemo crpiti nepresušno blago objavljen je u nastavcima u Hrvatskom slovu br. 877, 878, 879, 880, 881, 882 (u brojevima od 10. veljače do 16. ožujka 2012.). Iz nadahnuta i bogata sadržaja o životu, glazbi kao životnom pozivu, vremenu sklonu i nesklonu umjetnosti, umjetničkim nadahnućima, ovom prigodom donosimo nekoliko naglasaka.

“Kao šestgodišnjak (u Ogulinu, ur.nap.) slušao sam promenadni koncert puhačkog orkestra talijanske vojske. Toliko sam se spontano uživio u glazbeni ritam i počeo izvoditi svoju neobičnu koreografiju, tako da je na kraju publika meni pljeskala.”
*
“Iz ratnog Sarajeva krenuli smo na turneju u Francusku: najprije kroz tunel za Hrasnicu, s prtljagom-vrećicom preko Igman planine; 6 sati, magla; snajperisti nas ne vide…”
*
“Odupirao sam se agresiji čvrstom voljom i novim skladbama.”
*
“Kad sam u crkvama trebao svirati orgulje, trebao sam se uvijek na vrijeme pobrinuti za agregate za sviraonike orgulja odnosno za elektromotore za dovod zraka. Česte su bile adaptacije s trofaznih na jednofazne motore… Partiture i sve dionice sam pisao ručno – bez struje i kompjutora. Pisao bih na podu u haustoru uz svijeće ili uljanice.”
*
“Stvorio sam znatan broj skladbi s pečatom rata i agresije. Osim Prkosnog preludija s gelerom i Razglednica posebno su značajne: Intra vitam mortemque (Sonata), Podobe iz sanj (prema djelu Ivana Cankara), Clustering, Ter quaterni sunt modi, La ronde, Optiones, te tek 1995. efektna Oluja kojom sam svijet obišao i dr. Gotovo sve su orguljske skladbe, stvorene od 1992. – 1995. snimljene 2000. godine u Produkciji Prosoli – Sveta glazba na predivnim novim orguljama Varaždinske katedrale pod nazivom – prema stihu Juditina hvalospjeva – Dominus conterens bella /Gospod satire ratove/.”
*
“Na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 1999., nakon što sam završio s uobičajenim poslijepodnevnim prebiranjem po kaverskim orguljama, franjevac trećoredac fra Vice Blekić, župnik u to vrijeme, predočio mi je upravo završen svoj tekst s naslovom FIDELISSIMA ADVOCATA CROATIAE te me upitao: “Bi li se moglo nešto napraviti s ovim tekstom?” Razgovor je trajao dva sata. Na kraju smo se dogovorili da će to biti oratorij i da bi bilo idealno kad bi se izveo u povodu proslave Papina Velikog jubileja 2000. obljetnice rođenja Krista Spasitelja od Bogorodice Marije. I bi tako.”
*
“Prošle godine sam izveo Oluju na Veliki ponedjeljak (18. travnja 2011.) u zagrebačkoj katedrali. Njena izvedba je najsvrhovitija kada se uz ostale moje skladbe vezane za Domovinski rat izvodi baš u korizmeno doba, kada je ljudska psiha najosjetljivija za razmatranje patnje, boli i nade. Upravo na ovim velikim katedralskim orguljama Oluja odzvanja u punoj svojoj dramatičnosti, u punom svom pobjedonosnom sjaju. Nakon više od pedeset izvedbi diljem svijeta, ovo mi je bila treća izvedba na ovim orguljama, a ujedno po mojoj procjeni i najimpresivnija. Skladbu sam napisao neposredno nakon naše pobjedonosne slavne akcije i praizveo sam je nakon niti mjesec dana, odnosno 3. rujna 1995. na tada čudesnim orguljama iz 1903. u župnoj crkvi sv. Križa u Ogulinu, koje danas neodgodivo iziskuju temeljitu restauraciju jer spadaju u biser hrvatskog orguljarstva a i šire. Već krajem rujna krenuo sam prvim zrakoplovom iz Zagreba u Dubrovnik odakle je krenula nezaboravna turneja Oluje od dubrovačke do riječke katedrale. U kolovozu 2011. upravo na “Blagdan Oluje” maštao sam kako bih volio u svakoj zagrebačkoj crkvi izvesti Oluju i to svaki puni sat u drugoj crkvi… Ponovno sam ju izveo 2011. na svom orguljskom koncertu sa simboličnim naslovom koncerta Oluja nad Vukovarom u Borovu, u župnoj crkvi Gospe Fatimske 15. listopada, a sama skladba Oluja na kraju koncerta je najveći dar što ga mogu darovati slušateljstvu. Također sam ju izveo na obilježavanju dvadesete obljetnice stradanja Vukovara u crkvi sv. Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu.”
*
“Rekla mi je jedna profesorica: ‘Zašto niste ostali u Sarajevu?’ – Jedan svećenik mi je opet rekao: ‘Ti si pravi misionar, 25 godina si bio u Sarajevu i nakon brojnih priznanja stečenih prije rata i u ratu, sada kada si zaslužio i više, vratio si se u Hrvatsku.’ Kratko sam odgovorio: ‘Vidio sam kako se razvijaju događaji i zašto se tako razvijaju i kakva režija postoji za budućnost. Neka netko drugi ide u misionare…’ Jednostavno nakon što sam dao sve od sebe, došlo je vrijeme da se vratim u svoju Hrvatsku…”

GORAN LISTEŠ (1961.-2020.)

Istaknuti hrvatski gitarist Goran Listeš iznenada je preminu 27. listopada u Rimu, gdje je i pokopan. Goran Listeš rođen je u Splitu 1961. Studij gitare je završio kod Darka Petrinjaka na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu i Marge Bäuml-Klasinc na Hochschule für Musik u Grazu. Pobjednik je mnogih uglednih međuarodnih natjecanja uključujući «Jeunesses Musicales» (Beograd, 1985), «Fernando Sor» (Rim, 1989) i «Mauro Giuliani» (Bari, 1989). Posebno je značajan njegov uspjeh na natjecanju «Printemps de la Guitare» (Walcourt, Belgija, 1990.) gdje je osvojio Prvu nagradu (Zlatna medalja kraljice Fabiole), Nagradu Belgijske skladateljske unije za najboljeg interpreta Belgijskog djela, kao i Nagradu novinara. Slijedili su brojni nastupi na međunarodnim festivalima i koncertnim podijima diljem svijeta, u poznatim dvoranama: Wigmore Hall (London), Radio France Auditorium (Pariz) i Sali Čajkovskog (Moskva). Nastupao je kao solist s orkestrima Češke filharmonije, Zagrebačke filharmonije, orkestrom Splitske opere, Madridskim orkestrom, Talijanskim komornim orkestrom «Solisti Aquilani» te Belgijskim komornim orkestrom «I Fiamminghi». Bio je član Zagrebačkog gitarskog trija, Talijanskog gitarskog dua i Talijanskog gitarskog kvarteta «Leonardo». Sa Zagrebačkim gitarskim trijom dobio je više značajnih priznanja: Vjesnikovu Nagradu Slavenski 1995., godišnju Nagradu Vladimir Nazor, 2004. te Nagradu Milke Trnine, 2005. Snimao nosače zvuka za tvrtke Croatia Records, Dinaton, Cantus, Orfej, Plein Jeu Editions i Nìccolò. Bio je redoviti profesor gitare na Splitskoj Umjetničkoj Akademiji, te gost profesor na Konzervatoriju u Monopoliju (Italija) i održavao majstorske tečajeve u Austriji, Italiji, Njemačkoj i Hrvatskoj.

Priredila: Eva KIRCHMAYER BILIĆ