SVE ZA HRVATSKU
HRVATSKU NI ZAŠTO
Priredila Ankica Tuđman,
VL, Zagreb, 2011.
ČETVRTAK, 20. prosinca 1973.
(…) Uz Šišićev prikaz da su “hrvatski staleži “sasvim slobodno i bez ičijeg utjecaja izabrali Ferdinanda I (1527-1564) ‘kralja češkoga i nadvojvodu austrijskoga’ za hrvatskoga kralja” (str. 270), Šidak stavlja posve bezpredmetnu, zapravo idiotsku primjedbu: “2(Cetinski izbor čin je isključivo hrvatskog plemstva; široki slojevi naroda nisu u njemu sudjelovali…/”.
Kao da se u tadašnjim društvenim uvjetima uopće postavljalo da u tom izboru sudjeluju i drugi staleži ili čak klase i recimo seljaštvo, građanska ili radnička klasa!
Ali zato Šidak uopće ne vidi Šišićevo “klasno” zastranjenje kad razloge tome što su od XVI. st. slavonski saborski zastupnici počeli polaziti na ugarske sabore vidi samo u dobivanju klasnih, tj. staleških, privilegija (str. 249), a ne i u tome što je slavonsko plemstvo već dijelom bilo mađarizirano.
Ni Šišić ni Šidak se, naime, ne pitaju zašto iz istih “staleško” – klasnih razloga na ugarski sabor ne odlazi plemstvo iz dalmatinske Hrvatske, koje je hrvatsko!?
Kad Šišić piše da su 1745 stare istočno-slavonske županije virovitička, požeška i srijemska vraćene i sjedinjene s Hrvatskom “na veliku radost hrvatskog naroda”, onda Šidak dosljedan svojoj “znanstvenoj” metodi stavlja svoju uglatu dopunu: “55/Obnova županijskog uređenja u Slavoniji obradovala je, doduše, plemstvo kojemu je ono bilo zalogom vlasti, ali je u širokim slojevima seljaštva, osobito u susjedstvu Krajine, iz istog razloga pobudilo uznemirenost, a ponegdje i bune./” (str. 325)
Iz te Šidakove dopune proizlazi da bi maltene bilo bolje da su te slavonske županije i nadalje ostale bilo pod turskom bilo pod ugarskom nego da su vraćene Hrvatskoj.
Dotle ga dovodi glupa klasna predrasuda, koju on uostalom glumi, ali ipak i ne vidi, da je plemstvo i u životu hrvatskog naroda u dugom povijesnom razdoblju bilo onaj društveni stalež koji je bio nosiocem i društvenog razvitka i nacionalnog opstanka…
Taj jaroslavski klasni pristup povijesti postaje od stranice do stranice sve enervantniji.
Tako npr. Šidak – uz Šišićevu ocjenu da su političko-pravne mjere što ih je poduzela Marija Terezija (osobito od 1764) bile “početak germanizacije hrvatskog plemstva i njegova otuđenja od narodnih interesa” (str. 328) – uglavljene:” 58/Pod narodnim interesima Šišić ovdje ne misli socijalne interese širokih slojeva naroda nego privrženost plemstva jeziku i običajima tih slojeva…/”
Ili kad Šišićevu ocjenu da je Leopold II (1790-1792) “sve to činio u sporazumu sa svojim podanicima i glavnim im predstavnicima”, Šidak komentira da: “2/U obzir je moglo doći samo plemstvo/”, onda time daje očit dokaz da takve primjedbe stavlja zbog svog formalnog prihvaćanja klasnog tumačenja povijesti, a ne i zbog stvarnog društvenog razumijevanja.
Jer kad ne bi bilo tako onda bi znao da bi u to doba i u habsburškoj monarhiji “u obzir moglo doći već i građanstvo, ili građanska klasa, što u Francuskoj već podiže i revoluciju”.
U taj red spada i Šidakovo ograđivanje od Šišićeve ocjene da je hrvatsko plemstvo bilo prisiljeno da se i konzervativnim stajalištem brani od širenja mađarske državne ideje i mađarskog jezika “modernim reformama” (str. 407).
Tako je eto, nakon dugogodišnjeg rada, Šidak dopunio Šišića. A Jaroslav je Šidak nedvojbeno i s pravom najveći autoritet među službenim hrvatskim povjesničarima: u odnosu na jednog Čulinovića ili Krizmana, ili Grossicu ili Klaićku on je nesumnjivo pozitivniji.
Ali je drugo pitanje kakvo je stanje hrvatske historiografije u cjelini, kad joj on i oni daju pečat…
Mlađi, npr. T. Macan i dr. ovise o njima: kod njih svršavaju fakultet i polažu doktorate.
Ako se ipak odvoje onda ih ne samo ostavljaju da se hegemonisti ili unitaristi obračunaju s njima, nego i sami sudjeluju u pogromima. Npr. angažiranje Šidaka, Grossove, Bobana, Krizmana protiv mene.
A to što sam u Macanovoj “Povijesti hrvatskog naroda”, što ju je izdala Školska knjiga 1971, a koja je uništena u ovo postkarađorđevićevsko vrijeme, kao recenzent označen samo ja – premda sam recenzirao samo onaj dio što se odnosi na 20. st. – dokaz je da nitko drugi od tih službenih, katedarskih povjesničara nije htio sudjelovati u pripremi jedne hrvatske povijesti za školsku mladež.
Bit će zanimljivo utvrditi kome je sve bilo ponuđeno iz Školske knjige da recenzira Macanov tekst.
Ali zato su ti (a)”nacionalni” povjesničari u sadašnjim ideološkim komisijama i znanstvenim savjetima…
PETAK, 21. PROSINCA 1973.
Noćas sam po prvi put, poslije dužeg vremena, veoma loše spavao. Sanjao sam neke grozne snove; u jednom od njih zbivalo se nešto i sa Bracom. Probudio sam se oko pola tri i ni za vraga nisam mogao zaspati više od sata.
Ujutro sam bio izmučen i nije mi bilo jasno zašto takva noć, jer u posljednje doba sam dobro i duboko spavao.
A. sam vidio istom u podne kad se vratila iz grada. Kad sam joj rekao da želim poći u grad na servis s kolima, odgovori mi da je Braco vani s autom, a da se boji da mu se nešto nije dogodilo, jer ništa nije rekao, što nije njegov običaj kad uzima auto, a noćas je sanjala da se vratio doma sa crnom čvorugom na oku.
Braco se vratio oko tri sata. Noćas je s autom sletio s ulice u grabu, u Zapruđu, na mjestu gdje se ulica prekida zbog radova, pa je bio u Osig. zavodu i u auto-radionici. Slupao je na kamenju cijelu prednju karoseriju; na sreću ni njemu ni dvojici prijatelja nije ništa; izvlačili su auto iz grabe skoro do ujutro.
Pored svih nedaća treba nam još i ta! Koštat će popravak dvjesta tisuća, jer OZ plaća samo iznad toga, a umanjuje se vrijednost auta. No, Braco je rekao da će on platiti razliku.
A to da smo i Hani i ja imali nemirnu noć, pa čak i sanjali Bracu u nekoj gužvi spada u neobjašnjive pojave.
U podne je donio novac za snimanje Željko Dominiković, organizator snimanja, te ispričao da su iz Jadran filma bili saslušani i direktor, i režiser, i scenograf, i on, zašto su snimali u našem stanu, i da su o tome morali dati izjavu.
Odgovorili su: tu su snimali već prije, prostorije su im odgovarale potrebama, pa nisu imali razloga da gube vrijeme i traže drugo.
Da, ali oni iz Udbe imaju razloga da čak i to spriječe, jer će se nakon toga teško više odlučiti da ponovno nešto snimaju kod nas…
Današnji Vjesnik (XXIV, 9567): broj članova SKH opao je od VI kongresa SKH (potkraj 1968) do kraja 1972. od 234.756 na 206.985 ili za 11,8%; a broj radnika od 84.709 na 68.962!
To je najmanje članstvo u zadnjih 13 godina (oko 1.500 čl. manje nego 1960.).
SUBOTA, 22. PROSINCA 1973.
Nastupila zima s proljetnim vremenom. I jučer i danas sunčano toplo, tako da smo u vrtu šetali, a Dejan i Marko se igrahu cijelo popodne u vrtu, dok smo mi (s Ružom i Cucom) sjedili uz repu za stolom …
PONEDJELJAK, 24. PROSINCA 1973.
Badnjak. Dejan od jučer uživa u kićenju bora, a današnji dan će dugo pamtiti zbog darova i “sleka” “svećica” koje je sam palio.
Badnje veče provesmo u obiteljskom krugu. Poslije 23 sata ostasmo bez struje.
UTORAK, 25. PROSINCA 1973.
Božić kod kuće.
Braco priča da je noćas za polnoćku Zagreb bio u crkvama i na ulicama. Pjevali božićne i hrvatske pjesme. Mnoštvo ljudi i na Trgu Republike. Policija okolo. Popodne Cena. A onda Kr. s djecom, Marija s Anom i K.
Vic o dolasku tri liječnika u nebo: sv Petar stjerao u pakao i kirurga i ginekologa, ali zadržao u nebu psihijatra jer je bog poludio – misli da je… apsolutni samodržac.
SRIJEDA, 26. PROSINCA 1973.
Štefanje. Po gradu još uvijek traje božićna pucnjava.
Forum 10-11173. Matkovićeva “Burgundska noć… “ Po njemu sve je – u ovome gradu i na ovome svijetu – kratki spoj. Nesporazum. Nema ni krivo, ali ni pravo. Jer upravo tako je stajalište opravdanje svemu našem furtimaštvu…
ČETVRTAK, 27. PROSINCA 1973.
Sonja. Šimu prebaciše iz bolnice u Petrinjsku.
U bolničkim kolima i u pratnji med. sestre. Što to znači?
Antu T. također, a Franju Mikulića u Gradišku.
Njega valjda zato jer mu za nekoliko dana izlazi kazna pa da se tamo razduži.
Ona mi reče da nije možda zbog sisačke presude?
Zar je izrečena? Da, ima u jučerašnjim novinama.
Vjesnik (XXXIV, 9571, 26.12):
Veliko vijeće okružnog suda u Sisku pod predsjedavanjem mr. Branka Košutića osudilo je u utorak (znači na katolički Božić, što nije baš politički mudro!):
Mihajla Kulovića (34), Nikolu Drljana (23) i Đuru Grubješića iz Lušćana kraj Petrinje na smrtnu kaznu zbog ubojstva Đure Papeža iz Nove Drenčine “učinjenog na okrutan način iz nacionalno-šovinističkih pobuda”, zatim Stanka Markiša (28) i Ranka Bakrača (30) na 10. god. strogog zatvora. Smrtne kazne Drljanu i Grubješiću odmah su preinačene na 20. god. strogog zatvora. (…)