Razgovor s Katarinom Bušić

Viša kustosica u Etnografskom muzeju u Zagrebu

Katarina Bušić

 

 

 

 

 

 

 

Razgovarala: Dubravka VIDAK

Hrvatske narodne nošnje simbol su zavičajnoga i nacionalnoga identiteta

Viša kustosica u Etnografskom muzeju u Zagrebu: voditeljica Zbirke narodnih nošnji istočne Hrvatske, Zbirke narodnih nošnji hrvatske dijaspore, Zbirke prekrivača i prostirki i Zbirke torbi; voditeljica muzejskog Odjela zbirki i dokumentacije.
Diplomirala je povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2003.), trenutačno je doktorandica na Poslijediplomskom doktorskom studiju etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Stručni rad usmjerila je primarno na tradicijski tekstilni materijal – odjevno ruho (narodne nošnje) i uporabne predmete te promjene njihove uporabe i značenja u društvu od kraja 19. st. do danas. Područje znanstvenog interesa obuhvaća subetnički šokački identitet u Hrvatskoj i susjednim zemljama, čime se bavi i u doktorskoj disertaciji.
Autorica je i koautorica izložba, kataloga, stručnih, znanstvenih i popularnih članaka. Članica je strukovnih udruženja HED-a i ICOM-a te stručnih povjerenstava za vrednovanje scenske primjene narodnih nošnji na državnim, županijskim i gradskim smotrama folklora te revijama nošnji. Bila je višegodišnja vanjska suradnica Škole za klasični balet – profesorica Likovnog folklora (narodne nošnje) pri Odjelu za narodne plesove. Članica je Vijeća za kulturno-umjetnički amaterizam pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske (od 2013. do 2017.) te vanjska članica Komisije za tradicijske i umjetničke obrte Hrvatske obrtničke komore (od 2008.).

 

Poštovana gospođo Bušić, dobitnicom ste Nagrade Milovan Gavazzi za godinu 2019., za iznimna ostvarenja u etnološkoj i kulturnoantropološkoj struci, za istraživački rad i katalog: „Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore“ (dvojezično hrvatsko-englesko izdanje) i objavljena je u nakladi Etnografskog muzeja u Zagrebu, 2019. Knjiga je prekrasno grafički opremljena, s fotografijama pojedinosti, vezova na nošnjama… sudjelovao je niz fotografa i drugih suradnika. To je zapravo katalog, prvi koji za temu ima narodne nošnje. Vi ste svojim sustavnim istraživanjem obradili građu o odjevnim predmetima hrvatskih zajednica iz različitih država. Promišljeno koristite termin dijaspora, kako ga objašnjava Dragan Hazler, godine 2014.?
Zahvaljujem na lijepom uvodu! Katalogom Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore Etnografski muzej nastavio je prije deset godina započet izdavački projekt predstavljanja fundusa, odnosno muzejskih zbirki. Radi se zapravo o šestom u nizu kataloga muzejskih zbirki kojima se, u skladu sa suvremenim muzeološkim standardima dostupnosti i prezentacije građe i rezultata istraživanja, znanstveno-profesionalnoj i široj zainteresiranoj javnosti predstavlja bogati fundus – ovoga puta je to bilo u značajnoj godini 100. obljetnice osnutka Etnografskog muzeja, i kako ste spomenuli, prvi put s temom narodnih nošnji.
Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore objedinjuje odjevno ruho pripadnika hrvatske nacionalne zajednice s različitih područja srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja – Austrije, Češke, Kosova, Madžarske, Rumunjske i Srbije. Sadržano cjelovito ruho – kompleti, njegovi pojedinačni dijelovi, različiti ukrasni dodatci i tekstilni fragmenti (primjerci tkanja, veza, čipki i vrpci), što su se oblikovali pod kulturnim utjecajima susjednih naroda i mijenjali s razvojem obrta, trgovine i industrije, s više ili manje prepoznatljivim obilježjima pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu, izrađeni su i korišteni pretežno u razdoblju druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, uključujući podjednako stariji i noviji odjevni sloj, uz manji broj predmeta novije izrade.
Hazlerovu definiciju, prema kojoj pojam dijaspora podrazumijeva međunarodno priznati status pripadnika nekog naroda izvan svoje matične države, odnosno sa stalnim boravištem u drugoj državi, navela je u Predgovoru kataloga ravnateljica Etnografskog muzeja Goranka Horjan. Kada sam 2014. godine predlagala osnivanje nove zbirke Etnografskog muzeja – Zbirke narodnih nošnji hrvatske dijaspore – imala sam u vidu određenu muzejsku građu iz našega fundusa: malobrojne i raritetne narodne nošnje pripadnika tzv. stare hrvatske dijaspore i značajno brojnije nošnje Hrvata Šokaca i Bunjevaca u Vojvodini (Srbiji). Naime, uslijed složenih povijesnih okolnosti – osmanlijskih osvajanja, dinamičnih političkih i ekonomskih prilika – hrvatski etnički i državni prostor, posebno tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, napustile su brojne hrvatske zajednice, migrirajući u razne europske i prekooceanske zemlje. Ovisno o vremenu i mjestu doseljenja, pripadnike hrvatske nacionalne zajednice danas običavamo nazivati dijasporom (→ Europa) i iseljeništvom (→ drugi kontinenti), te općenito raseljenom ili iseljenom Hrvatskom; u najširem smislu dijaspora podrazumijeva sve Hrvate izvan Hrvatske. Raspadom jugoslavenske državne zajednice 1991. godine velik broj Hrvata zatekao se također izvan granica matične domovine – u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji i Makedoniji, danas uglavnom sa statusom nacionalne manjine ili nedefiniranom pozicijom, te u Bosni i Hercegovini, kao jedan od tri konstitutivna naroda.
Pojam stare dijaspore koristi se ovdje u kontekstu povijesne znanosti i odnosi se na stanovništvo koje je migriralo u bliže europske zemlje pretežno u razdoblju od 15. do 18. stoljeća. Naziv Zbirke odabran je dakle s obzirom na podrijetlo sadržanih muzejskih predmeta, podrazumijevajući pojam dijaspore u najširem smislu. Ovakva sistematizacija građe ujedno omogućava sustavniji pregled sadržanih muzejskih predmeta, usmjerava sakupljačku politiku i potiče na komparativna istraživanja odjevne kulture hrvatske zajednice u cjelini, odnosno pojedinih subetničkih skupina koje žive u nekoliko europskih država, u interakciji s drugim narodima i kulturama.

Tako katalog pomaže pratiti kretanja hrvatskog stanovništva u srednjoeuropskim i istočnoeuropskim državama, dajući uvid u kulturne tradicije prostora s jedne strane i čuvanje nacionalnog identiteta s druge? U Zbirci ste usredotočeni samo na Europu?
Točno. Kako sam prethodno navela, Zbirka sadrži odjevno ruho pripadnika hrvatske nacionalne zajednice u bližim europskim zemljama, a smjer njihovih migracija, odnosno današnji razmještaj, svjedoči o dinamičnim društveno-povijesnim okolnostima na navedenim područjima, posebno tijekom posljednjih nekoliko stoljeća – od osmanlijskih osvajanja do raspada Jugoslavije, kao i suvremenih migracijskih procesa. Sigurno je da su se hrvatske skupine na različitim područjima razvijale i modificirale u interakciji s drugim narodima i kulturama, ali su u značajnoj mjeri – iako ponegdje danas izrazito malobrojni (npr. Karaševski Hrvati i Rekaški Šokci u Rumunjskoj ili hrvatske zajednice na Kosovu) – kroz stoljeća do danas očuvali svoj nacionalni i kulturni identitet temeljen prije svega na jeziku, vjeri i običajnim praksama, a najvidljiviji zasigurno upravo u narodnim nošnjama i folklornim tradicijama.
Narodna nošnja, odnosno u Zbirci sadržani kompleti, pojedinačni odjevni elementi, oglavlja, obuća i različiti ukrasni dodatci nose više ili manje prepoznatljiva obilježja staroga zavičaja. Tijekom vremena odjeća se u određenoj mjeri modificirala pod kulturnim utjecajima naroda u bližem okruženju, te od konca 19. stoljeća, uslijed razvoja trgovine, obrta i industrije, sve više pod utjecajem građanske mode – ovisno o zajednici i području koje nastanjuje. Hrvatske zajednice u razvijenijim europskim zemljama (Austrija, Češka) prihvatile su građanski tip odijevanja znatno ranije negoli one u prometno izoliranijim područjima jugoistoka Europe (Rumunjska, Kosovo). Pojedine su tijekom 20. stoljeća razvile nekoliko različitih odjevnih stilova s nizom regionalnih i lokalnih inačica, a izradom narodnih nošnji bave se u kontinuitetu do današnjih dana (npr. šokačke skupine u Madžarskoj i Vojvodini/Srbiji). No, najvažnije je ono što određena zajednica ili pojedinac narodnom nošnjom pokazuju, odnosno – što im je ona u prošlosti značila i što im danas u suvremenom globalnom svijetu predstavlja.

Vaš posao u pripremi ove prekrasne knjige-kataloga nije bio nimalo jednostavan, višeslojan je, otvara nove spoznaje, obuhvaća više dimenzija? Recite nam kako ste sistematizirali građu?
Katalog se, kako prakticiramo raditi u takvim vrstama publikacija, sastoji od dvije veće cjeline: prvi dio je opsežan stručni tekst u kojem su obrađeni svi za Zbirku relevantni sadržaji, a drugi donosi kataloški pregled svih sadržanih muzejskih predmeta. Tako uvodno poglavlje sadrži osnovne informacije o samoj Zbirci, određuje se pojam stare hrvatske dijaspore. U poglavlju o povijesti prikupljanja predmeta u Zbirci istraživačka i sakupljačka politika Etnografskog muzeja promatra se u dinamičnoj mijeni društveno-povijesnih procesa od zadnje četvrtine 19. st. naovamo, kritički se navodi da ona u pojedinim razdobljima nije bila sistematična. Slijedi prikaz izvora i literature u kojem se opisuje kontekst razvijanja nacionalne svijesti i potrebe da se upravo narodnim nošnjama simbolički prikazuju vrijednosti nacionalne kulture, što je opet u skladu s društveno-gospodarskim i povijesnim promjenama sve do najnovijih istraživanja. U poglavlju o pojavnosti, vrijednosti i prezentaciji narodnih nošnji, navedeni se fenomen preciznije promatra od zadnje četvrtine 19. stoljeća do naših dana i ukazuje se na to da nošnju ne određuju samo njezin oblik i materijal, tipološke i stilske osobitosti, nego prije svega kontekst uporabe u kulturi zajednice i složen sustav pridodanih joj značenja koji je promjenjiv u vremenu.
Sam pregled građe u Zbirci primarno slijedi geografsko načelo, a predmeti su razvrstani prema pojedinim hrvatskim zajednicama u europskim zemljama. Navedene su samo one skupine, odnosno područja u europskim zemljama, s kojih je trenutno u fundusu zastupljena građa: moravski Hrvati (Češka Republika), gradišćanski Hrvati (Republika Austrija), podravski Hrvati (Mađarska), Hrvati Bunjevci (Republika Srbija/Vojvodina), Hrvati Šokci (Republika Srbija/Vojvodina, Madžarska, Rumunjska), karaševski Hrvati/Karašovani/Karaševci (Rumunjska) i letnički Hrvati (Republika Kosovo). U svakom potpoglavlju najprije su iznijeti sažeti podatci o skupini i općim osobitostima nošnji na promatranom području, a onda slijedi (p)opis građe u Zbirci s navedenim inventarnim oznakama. Kataloški pregled sadržanih muzejskih predmeta prikazan je u drugom dijelu publikacije u istom slijedu, kako bi se čitateljstvu omogućilo lakše snalaženje među više od sedamsto predmeta. Brojidbeno zastupljenija građa iz nekih područja, s primjetnim regionalnim razlikama, svrstana je prema pojedinim zajednicama, odnosno tipološkim i stilskim karakteristikama odjevnoga ruha.

Kako su pohranjene ili čuvane, sistematizirane narodne nošnje Hrvata u Bosni i Hercegovini?
Prema važećoj sistematizaciji zbirki, narodne nošnje Hrvata u Bosni i Hercegovini dio su Zbirke narodnih nošnji Bosne i Hercegovine, koja zbog brojnosti pripadajućih muzejskih predmeta čini samostalnu cjelinu. Sadrži odjevno ruho različitih zajednica koje žive na području BIH; trenutno Zbirku vodi kolegica Mareta Kurtin. O svim zbirkama u Muzeju, odnosno o pravilnoj obradbi, prezentaciji i komunikaciji, kao i o odgovarajućoj preventivnoj zaštiti, konzervaciji i/ili restauraciji, zajednički skrbe stručni muzejski djelatnici – najprije kustos-voditelj određene zbirke i mjerodavni konzervator-restaurator ili konzervator-tehničar.

Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore je u razvoju, u cijelosti je digitalizirana i priprema se za upis u Registar kulturnih dobara RH pri Ministarstvu kulture? Recite nam više o tome.
Ministarstvo kulture i medija zakonski je propisalo inventarizaciju muzejske građe, što danas u digitalno doba zapravo podrazumijeva i digitalizaciju u nekoj od postojećih računalnih baza. To znači cjelovitu obradu svih predmeta u fundusu, prema svim relevantnim podacima, zajedno s pripadajućim fotografijama, na čemu se posljednjih godina intenzivno radi.
Ovakav stupanj obrade građe u nekoj zbirci zapravo je temeljni preduvjet za pripremu kataloga – što je prošla i Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore. Zbirka trenutačno broji 689 muzejskih predmeta, odnosno 747 fizička predmeta. U cijelosti je digitalizirana, računalno obrađena u bazi M++ (Modulor++), i prije dvije godine predana je na registraciju, odnosno utvrđivanje svojstva kulturnog dobra za muzejske zbirke i upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pri tadašnjem Ministarstvu kulture. Danas se računalna baza smatra inventarnom knjigom pa se nekadašnji način donošenja rješenja o registraciji muzejskih zbirki trenutno ne prakticira.
No, to što je Zbirka u cijelosti obrađena, ne znači da je zatvorena cjelina; ona se i dalje razvija ciljanim otkupom građe ili donacijama građana. Primjerice, prošle godine primili smo značajne i vrijedne donacije narodnih nošnji Karaševskih Hrvata od dviju obitelji Domaneant (Domanjanc) i Facraci iz Karaševa, a nedavno i reprezentativan primjerak ženske košulje janjevačkih Hrvata donatorice iz Švicarske.

Koja je cjelina najbrojnija, najbogatija, recimo tako?
Svaka je nošnja odraz određenih društveno-povijesnih okolnosti, osobitosti podneblja i društvenog statusa svojega nositelja/ice. U Zbirci najbrojniju cjelinu čini narodna nošnja hrvatskih subetničkih skupina Šokaca i Bunjevaca s područja Srbije, tj. Vojvodine, regionalno podijeljene na istočni Srijem, Bačku i Banat, te susjednih graničnih područja Madžarske. Najveći dio pripadajuće građe odnosi se na Bačku, a uključuje nekoliko karakterističnih tipova narodnih nošnji hrvatskog šokačkog stanovništva: u naseljima oko Sombora (Bački Breg, Bački Monoštor) u Srbiji te u Santovu u Madžarskoj; u Sonti; u naseljima Bač, Plavna i Vajska u jugozapadnoj Bačkoj.
Općenito gledajući, narodna nošnja Hrvata Šokaca u Srbiji, Madžarskoj i Rumunjskoj temeljnim se osobitostima – materijalom, krojem, sastavnim temeljnim i ukrasnim elementima, tehnikama izrade i ukrašavanja, nazivljem – uklapa u širu sliku tradicijskog odijevanja Šokaca na panonskom području, bez obzira na prošle i suvremene administrativne/državne granice. Zapravo, kod subetničke šokačke populacije na područjima nekoliko suvremenih država najduže se zadržalo tradicijsko ruho, a uz očuvani stariji odjevni sloj, tijekom 20. stoljeća razvile su se različite inačice novijega prigodnoga svečanoga ruha te po uzoru na građansko odijevanje – poseban tip, uvjetno rečeno, posljednjeg prepoznatljivog odjevnog sloja. Zbog primijenjenih složenih tkalačkih tehnika pri izradi platna, ili kompliciranih i zahtjevnih tehnika veza brojem ili po pismu, uporabe finih tvorničkih tkanina (svila, baršuna, tila i sl.), apliciranih skupocjenih ukrasa (srmanih čipki i vrpci, staklenih perlica, metalnih šljokica i dr.) šokačke su nošnje u svim tipološkim i stilskim inačicama prepoznatljive kao „bogatije“, šarenije…

Već početkom XX. st. i osnivanjem Etnografskog muzeja, počinje sakupljanje građe: iz privatnih kolekcija u početku?
Točno. Početni sakupljački napori, kako u okviru privatnih kolekcija, tako i u Etnografskom muzeju, bili su određeni općim društveno-gospodarskim kretanjima i zanimanjem za narodno tekstilno rukotvorstvo krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kao pokazateljem nacionalnoga identiteta, te utemeljeni pretežno na estetskom kriteriju. Inicijalni fundus Etnografskog muzeja po osnutku 1919. godine činila je etnografska građa postojećih muzeja – poput tadašnjeg Umjetno-obrtnog muzeja (danas Muzej za umjetnost i obrt) i Hrvatskog školskog muzeja ili pak privatnih zbirki (npr. Salamona Bergera, koji će postati i prvi ravnatelj Muzeja). Iz te cjeline vrijedi spomenuti nekoliko odjevnih elemenata ženskoga svečanijeg ruha moravskih Hrvata. Pribavio ih je Đuro Kuten, profesor iz Zagreba, koji je 1884. godine posjetio tri sela (Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava) u južnoj Moravskoj, današnja Češka. Posredstvom Hrvatskog pedagoško-književnog zbora taj se materijal našao u fundusu Hrvatskog školskog muzeja, čija izlučena etnografska građa 1919. godine postaje jednom od temeljnih zbirki novoosnovanog Etnografskog odjela Narodnoga muzeja, odnosno Etnografskog muzeja. Nakon Drugoga svjetskog rata čehoslovačke su vlasti hrvatsko stanovništvo iz spomenutog područja planski raselile u brojna sela na sjeveru zemlje, razjedinivši do tada koliko-toliko koherentnu zajednicu, pa je time kulturno-povijesna vrijednost sačuvanih primjeraka nošnje još značajnija.
Od osnutka Muzeja 1919. godine, posebno pod utjecajem Vladimira Tkalčića, prvog kustosa, počinju se nabavljati predmeti značajnije dokumentarne vrijednosti, pa i nošnja koja već tada nestaje iz redovne upotrebe, primjerci radnog ruha i slično. Prikupljanje građe odvijalo se uz pomoć mreže tzv. muzejskih povjerenika, pismenijih i društveno angažiranih terenskih suradnika koji su otkupljivali predmete u lokalnim zajednicama i slali ih u muzej. S druge strane, više desetljeća očekivano osnivanje nacionalnoga etnografskog muzeja potaknulo je brojne javne i kulturne djelatnike na donaciju njihovih privatnih kolekcija (npr. tzv. zbirka tkiva i veziva đakovačkog kanonika i tajnika biskupa Josipa Jurja Strossmayera Milka Cepelića).

Početkom ili u prvoj polovici XX. različiti autori i tiskovine donosili su vijesti o pripadnicima stare hrvatske dijaspore, npr. Pučki prijatelj početkom 1928. donosi vijesti o rumunjskim Hrvatima i njihovoj nošnji. Hoćete li nam je Vi opisati?
„Pučki prijatelj“, glasilo hrvatskog katoličkog pokreta u Istri, početkom 1928. godine donosi tekst o rumunjskim Hrvatima, podijeljenima u tri skupine: Kečani, Šokci i Karašovani. Uz osnovne informacije o broju stanovnika, podrijetlu, govoru i društveno-političkoj situaciji, samo kod Karašovana nepoznati autor za nošnju je zapisao kako je osebujna, te opazio da je muška nošnja dosta slična nošnji Bosanaca, a ženska u nečemu sliči nošnji Dalmatinki iz Konavala.
Karaševski Hrvati najbrojnija su i vjerojatno najranije doseljena skupina među rumunjskim Hrvatima (14./15.st.), nastanjena u zapadnom gorskom predjelu rumunjskoga Banata u županiji Caraş-Severin, a ime su dobili po mjestu Karaševu (Caraşova) – najvećem među sedam sela koje nastanjuju. Na ovom je području narodna nošnja u svakodnevnoj primjeni kod starijeg ženskog stanovništva opstala do početka 21. stoljeća, zadržavši i u novijim odjevnim slojevima neke prepoznatljive tradicijske obrasce u kroju i načinu odijevanja, a i među mlađom populacijom prakticira se prigodno odijevanje svečanih odjevnih inačica modificiranih tijekom 20. stoljeća. Do današnjih dana zadržani su i karakteristični nazivi ne samo za pojedine odjevne elemente, nego i za svaku vrstu ukrasa na temeljnom ruhu, posebice ženskom – košulji i pregači keci.
Rekaški Šokci nastanjeni u rumunjskom dijelu Banata u okolici Temišvara, danas još u mjestima Rekaš i Marija Radna, svoje su tradicijsko odjevno ruho prepoznatljivih panonskih karakteristika zadržali okvirno do Drugoga svjetskog rata. Područje današnje Rumunjske naselili su u 17. stoljeću bježeći pred Osmanlijama, prema predaji, s područja istočne Slavonije. Odjevni slojevi u cjelini, pojedini odjevni elementi i njihovo nazivlje slični su ili identični kao i kod Šokaca u Hrvatskoj, Madžarskoj i Srbiji (Vojvodini).

Nekoliko naših autora obradili su i povijest i kulturu Hrvata u dijaspori: Stjepan Krpan, Dragutin Pavličević, Ante Sekulić, s kojim smo isto tako surađivali i objavili nekoliko njegovih knjiga. Recite nam više o njihovu doprinosu.
Svako istraživanje i objavljeni radovi o hrvatskim zajednicama u domovini i svijetu vrijedan su doprinos rasvjetljavanju i poznavanju povijesnih činjenica, očuvanju, kulturnoga (i nacionalnog) identiteta. Veća istraživanja i radovi posvećeni hrvatskim zajednicama u različitim europskim zemljama obilježili su uglavnom zadnju četvrtinu 20. stoljeća. Stjepan Krpan autor je brojnih knjiga (Hrvati u Keči, 1983.; Gradišćanski portreti, 1988.; Od Karaša do Biferna – Zapisi o Hrvatima u Rumunjskoj, Madžarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Italiji, 1988.; Hrvati u Rekašu kraj Temišvara, 1990.; Portreti rumunjskih Hrvata, 1992. i dr.), te niza radova iste tematike objavljenih u domaćim i inozemnim publikacijama. Povjesničar Dragutin Pavličević stručni rad djelomično je posvetio moravskim Hrvatima (Moravski Hrvati, 1994.), a Ante Sekulić značajno angažirao se znanstvenim i kulturnim radom na zajednici bačkih Hrvata Bunjevaca i Šokaca (Bački Bunjevci i Šokci, 1990.). Većina navedenih publikacija donosi širi društveno-povijesni kontekst i sadrži opise narodnog života i običaja pojedinih hrvatskih zajednica, u okviru čega se izdvajaju poglavlja i odlomci o narodnom odijevanju, tj. narodnoj nošnji.

Isto tako, brojni etnolozi i folkloristi, a i stručni djelatnici Etnografskog muzeja u Zagrebu 70-tih i 80-tih godina intenzivnije su se bavili proučavanjem tradicijske kulture manjinskih hrvatskih skupina u nekim europskim zemljama npr. Madžarskoj i Austriji?
Točno. U drugoj polovici 20. st. industrijalizacija i urbanizacija uzrokovale su značajnije društvene promjene u seoskim i gradskim sredinama, ubrzano nestaju tradicionalne vrijednosti seoskoga života pa struka na neki način nastoji bilježiti te promjene. Tradicijskom kulturom Hrvata u Madžarskoj općenito, ali i temom odijevanja, bavio se etnolog Đuro Šarošac, dugogodišnji ravnatelj Muzeja Kanizsai Dorottya (Kanizsai Dorottya Múzeum) u Mohaču (Narodna nošnja baranjskih Hrvata – Baranyai horvát népviselet, 1987.). Mnogi drugi autori, etnolozi i folkloristi (Jelka Radauš Ribarić, Ruža Begovac, Tihana Petrović Leš, Josip Forjan i dr.) objavljivali su znanstvene i stručne članke tematski usmjerene na tekstilno rukotvorstvo i odijevanje.
Stručni djelatnici Etnografskoga muzeja u Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća također su se intenzivnije bavili proučavanjem tradicijske kulture manjinskih hrvatskih skupina u nekim europskim zemljama, uglavnom u okviru organizirane međudržavne kulturne i znanstvene suradnje. U dokumentaciji Muzeja čuvaju se izvještaji o terenskom radu koje su stručni djelatnici realizirali u Madžarskoj i Austriji: Katica Benc i Zdenka Lechner donose opise buša – pokladnih ophoda i ophodnika kod mohačkih Šokaca (Mohač, 1970. i 1973.); Katica Benc i Nada Gjetvaj istraživale su odjevnu kulturu, arhitekturu i stanovanje gradišćanskih Hrvata u Filežu (1976.); Ivan Šestan bavio se istraživanjem narodnih nošnji različitih hrvatskih skupina u južnoj Madžarskoj te analizirao tematsku građu u fundusima dvaju muzeja – Janus Pannonius Múzeum u Pečuhu i Kanizsai Dorottya Múzeum u Mohaču (1981. i 1985.). Navedeni izvještaji sadrže opise, crteže i fotografije odjevnih predmeta, bilješke o vezama sa sekundarnom muzejskom dokumentacijom (fototekom) i smjernice za daljnja istraživanja. Odijevanje gradišćanskih Hrvata istraživala je i Jelka Radauš-Ribarić 1978. i 1985. godine.

No, stvaranjem hrvatske države 1991. godine, zanimanje za narodne nošnje raste, a godine 2001. Ivica Ivanković objavljuje monografiju: Hrvatske narodne nošnje; dok je Posudionica i radionica narodnih nošnji 2006. uz istoimenu izložbu izdala mapu s detaljnim opisima odjevnog ruha pripadnika hrvatske dijaspore: „Narodne nošnje Hrvata u svijetu – tradicijsko odijevanje Hrvata izvan Republike Hrvatske“, u realiziranu u suradnji s više autora, etnologa i folklorista. Nakon toga objavljen je niz vrijednih izdanja na temu odijevanja i hrvatskih narodnih nošnji. Želite li naglasiti još neka od tih izdanja, koja su Vam bila najkorisnija u istraživačkom radu ili najinspirativnija?
Najveće zanimanje za pripadnike hrvatskog nacionalnog korpusa koji žive izvan granica Republike Hrvatske, podjednako za tzv. staru i novu dijasporu, poraslo je općenito nakon raspada Jugoslavije 1991. godine, kada se velik broj Hrvata našao u okvirima novonastalih južnoslavenskih država. Dnevno-političke i ratom definirane teške teme prema kraju tisućljeća odmijenila su etnografska i folklorna pitanja, posebno u kontekstu identitetskih određenja pojedinaca i zajednica koji se u suvremenom svijetu sve se više okreću korijenima, obiteljskim vrijednostima i tradicijama koje smatraju svojima i svojstvenima, odabranima iz kulturno-povijesnoga naslijeđa. U središte interesa pripadnika samih zajednica, kao i stručnih i folklorističkih nastojanja u Hrvatskoj, dolazi upravo narodna nošnja – kao vanjski, vizualan i prezentan simbol identiteta.
Prve objedinjene opise narodnih nošnji Hrvata u domovini i drugim europskim zemljama donosi Ivica Ivanković u monografiji „Hrvatske narodne nošnje“ (2001.). Posudionica i radionica narodnih nošnji 2006. godine uz istoimenu tematsku izložbu izdala je mapu koja sadrži veći broj zasebnih publikacija s detaljnim opisima odjevnog ruha pripadnika hrvatske dijaspore – „Narodne nošnje Hrvata u svijetu – tradicijsko odijevanje Hrvata izvan Republike Hrvatske“. Mapa je realizirana u suradnji više autora, etnologa i folklorista, s preuzetim prethodno objavljenim ili novo pripremljenim tekstovima.
U isto vrijeme primjetna je i aktivnija izdavačka djelatnost u samim hrvatskim zajednicama, posebno među bačkim Hrvatima – Bunjevcima i Šokcima. Naco Zelić 2011. godine izdaje fotomonografiju „Slikovali smo se. Stare fotografije izvor podataka o bunjevačkoj narodnoj nošnji“, s opširnijim opisom ruha. Sljedeće godine tiskana je i monografija „Blago iz dolafa. Bunjevačka nošnja subotičkog kraja“, autora Marinka Piukovića. Prigodom izložbe „Bunjevačko veliko ruvo“, održane u sklopu subotičke Dužijance 2017. i gostujuće u Etnografskom muzeju u Zagrebu 2018. godine, Aleksandra Prćić priredila je tekst „Veliko ruvo – osvrt na simboličku dimenziju bunjevačke ženske svečane tradicijske odjeće“. Vrstama šokačkih nošnji iz Bačke bavili su se Zvonko Tadijan – „Šokačke narodne nošnje u Bačkoj“ (Sonta, 2017.) i Dušanka Dubajić – „Šokačka narodna nošnja. Bački Monoštor“ (Sombor, 2017.). Posljednjih nekoliko godina u okviru studentskih terenskih istraživanja tradicijske kulture Hrvata u Bačkoj, u organizaciji zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, pod mentorstvom dr. sc. Milane Černelić, zanimanje za narodne nošnje pokazala je nekolicina studenata i za očekivati je da će u tom smjeru dalje razvijati stručni i znanstveni interes.

Jelka Radauš-Ribarić proučavala je odijevanje i tradicijski likovni izraz gradišćanskih Hrvata, koji su i u austrijskom i u madžarskom dijelu uistinu njegovali narodne nošnje i običaje, folklor? Recite nam više o njihovim nošnjama.
Među gradišćanskim Hrvatima u današnjoj Austriji prema kulturno-povijesnim posebnostima uvjetovanim zasigurno različitim porijeklom, posebice razlikama u dijalektu i područjima koja nastanjuju – sjeverno, srednje i južno Gradišće – razlikuje se nekoliko skupina: Haci-Hati, Poljanci-Paljanci, Dolinji-Dolinci, Vlahi i Štoji. Narodno odjevno ruho seoskog stanovništva koje je gravitiralo pokrajinskim urbanim središtima, analogno općenitoj situaciji u razvijenijim europskim područjima u 19. stoljeću, ranije je izgubilo autarkične osobitosti i modificiralo se prema građanskim odjevnim stilovima u kroju, formi i korištenom materijalu, zadržavši i u tom novijem obliku određene razlikovne elemente i prepoznatljivo nazivlje. Nošnje gradišćanskih Hrvata najsličnije su onima na susjednim područjima sjeverozapadne Hrvatske – u Međimurju i Podravini.
Kao što se spomenuli, odijevanje gradišćanskih Hrvata istraživala je djelatnica i dugogodišnja ravnateljica Etnografskog muzeja Jelka Radauš-Ribarić, višekratno 1978. i 1985. godine. Terenske bilješke čuvaju se u dokumentaciji Muzeja, a njezin rad Način odijevanja i tradicijski likovni izraz gradišćanskih Hrvata uvršten je u knjigu Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata (1995.). Zabilježila je da se od svih narodnih skupina u Austriji i zapadnoj Madžarskoj karakteristično odijevanje najduže zadržalo kod Hrvata – do Prvoga svjetskoga rata, a do vremena njezina istraživanja kod nekih su hrvatskih skupina određene odjevne inačice sačuvane tek kao prigodno odijelo, npr. nekih svadbenih časnika u južnom Gradišću (Stinjaki) ili pak za Tijelovsku procesiju u mjestima na sjeveru pokrajine (Pandorf) (2006: 4). Identične podatke donosi još jedna kustosica, Katica Benc, u terenskim bilješkama, napominjući da se kazivači rođeni početkom stoljeća uglavnom ne sjećaju starijih odjevnih slojeva, nego tek ponekih dijelova i njihovih naziva. U samoj zajednici, narodna nošnja počela se više istraživati, prikupljati i obnavljati tijekom druge polovice 20. st. za potrebe osnovanih hrvatskih folklornih skupina, koje su i danas glavni nositelji identiteta i folklornoga naslijeđa gradišćanskih Hrvata.

Bački Hrvati imaju posebno lijepe nošnje i tradiciju. Koliko je očuvana u današnje vrijeme?
Kada govorimo o Bačkim Hrvatima, uglavnom imamo na umu Šokce i Bunjevce koji se smatraju pripadnicima hrvatske nacionalne zajednice, i koji to područje nastanjuju već stoljećima. Prethodno sam spomenula da se kod subetničke šokačke populacije na područjima nekoliko suvremenih država, uključivo i Hrvatske, najduže zadržalo tradicijsko ruho; očuvan je stariji odjevni sloj, a tijekom 20. st. razvile su se i nove odjevne inačice. Sve navedeno, primjerice, danas se dobro kompletira i prezentira putem folklorne djelatnosti ili različitih revija narodnih nošnji, a zanimljivo je da je izrada novih nošnji, ili rekonstrukcije prema starinskim primjercima, prilično živa i intenzivna.
S druge strane, Bunjevci su, živeći u većim urbanim sredinama i/ili okolnim salašima na sjeveru Bačke, još u drugoj polovici 19. stoljeća prihvatili visoku građansku modu „Beča i Pešte“ dodajući joj u specifičnim okolnostima prostora i vremena vlastiti kulturni pečat i osobnost. Materijalna i pisana svjedočanstva o nekadašnjim bunjevačkim tankim lanenim čončanim i vunenim tkaninama danas čuvaju muzejski fundusi, rijetke privatne zbirke i etnografska literatura. Iako su tek djelomično ili u potpunosti poznate i druge inačice ruha, starinski ili noviji odjevni slojevi, upravo su svečane odjevne kombinacije karakterističnih materijala i krojeva s prijelaza 19. u 20. stoljeće – tzv. svilena ruva – s vremenom (p)ostale najistaknutiji vidljivi simbol nacionalnoga i zavičajnoga identiteta bačkih Hrvata Bunjevaca. Takva narodna nošnja, prepoznatljiva je i prezentna i danas, ne samo u matičnoj zajednici, nego i u okvirima folklornoga stvaralaštva na ovim prostorima. Posebno se ističe inačica tzv. velikog ruva – kompletiranog od bluze otunčice, suknje i pregače šivanih od finijih tvorničkih tkanina – svile, baršuna kumaše i dr. U posljednje se vrijeme i bunjevački Hrvati sve više počinju baviti izradom novoga ruha od suvremenih skupocjenijih tkanina, krojem i cjelovitošću po uzoru na opisani model, a starinski primjerci čuvaju se i pokazuju samo u posebnim prigodama.

Zbirka narodnih nošnji je toliko lijepa, a donosite i fotografije dijelova nošnji…takvo bogatstvo… po zbirkama… Koliko je vremena trebalo, Vama prije svega, a i suradnicima na knjizi, za pripremu?
Kada čovjek radi ono što voli, još s materijalom za koji gaji posebno zanimanje – ništa mu nije ni dugotrajno ni teško. Činjenica, međutim, jest da je sama obrada predmeta u Zbirci dugotrajan i spor proces. Trebalo je svake skute, svaku košulju, maramu… premjeriti, izbrojiti pole tkanoga platna, razaznati tehnike veza i drugo. To spada u redovan muzejski rad. No, dosta vremena oduzela nam je priprema predmeta za fotografiranje i samo snimanje – što je uključivalo peglanje, nabiranje, odijevanje na krojačku lutku… Intenzivno se na pripremi samoga kataloga radilo cijelu 2019. godinu. Moram spomenuti odličan tim suradnika i kolega, one koji su najzaslužniji za konačni izgled kataloga: Ninu Koydl i Matiju Dronjića koji su bili zaslužni za fotografije i dizajnericu Nikolinu Jelavić Mitrović, autoricu dizajna/prijeloma, s kojom je uvijek užitak raditi na zajedničkom projektu. Posebno sam zahvalna recenzentima, dr. sc. Aleksandri Muraj i dr. sc. Tvrtku Zebecu. Tu su naravno i drugi suradnici: lektorica, prevoditeljica, drugi autori fotografija koje smo koristili, srodne ustanove, brojni terenski suradnici…

Nakon prolistavanja i gledanja tih prekrasnih nošnji, čine mi se puno ljepšima no što je sadašnje odijevanje. A tek svečana ruha opšivena svilom ili svilena! Kako ih Vi doživljavate? Kao prošlost, tradiciju ili bogatstvo koje nosimo sa sobom i koje trebamo čuvati? Možda bi i moda, suvremeno odijevanje, trebalo više biti inspirirano tradicijom?
Gledano na estetiku, točno – te nošnje su lijepe, koloristične, bogate, raznovrsne, karakteristične za neko područje ili skupinu… No ono što ja promatram i posebno me zanima jest njihov prošli, sadašnji i budući život, odnosno značenje koje imaju u određenom vremenu i na određenom prostoru. Po tom pitanju sve one mogu „reći“ puno, nose posebne priče. Da pojedinci i zajednice u tradicijskom odjevnom ruhu nisu vidjeli posebnu vrijednost i svoje korijene, ono vjerojatno ne bi opstalo do današnjih dana.
Kao jedan od najuočljivijih aspekata materijalne kulture, narodna nošnja kontinuirano se shvaćala, odijevala te predstavljala, i u određenim političkim i kulturnim elitama („odozgo“) i u samom narodu („odozdo“), kao istaknut simbol nacionalnoga, zavičajnoga i lokalnoga identiteta te je, kao takva, u određenim razdobljima i kontekstima bila iskorištena, preoblikovana ili reinterpretirana – od „stvaranja nacije“ u prvoj polovici 19. st. do sadašnjosti. Narodna nošnja u cjelini, pojedini njezini dijelovi ili primijenjeni motivi, u širem kontekstu folklornog stvaralaštva ili kao izdvojena pojava, često su iskorišteni u političke svrhe – kao potpora režimu, kao otvoreni ili prikriveni simbol otpora vladajućoj ideologiji, odnosno kao pokazatelj identitetskih odrednica pojedinca u zajednici i/ili zajednice u cjelini. Dakle, narodna nošnja i danas – kao identitetska odrednica, odnosno bilo kao izvorni, starinski, domaći proizvod, baština naših predaka ili osebujni kulturni kapital u suvremenim europskim i svjetskim okvirima – u svijesti zajednice i dalje nosi temeljna obilježja nacionalne i zavičajne kulture.

Hoćete li se i u budućem radu baviti narodnim nošnjama?
Hoću, svakako! Cjelovitu obradu čeka još jedna zbirka koja mi je povjerena na voditeljstvo – Zbirka narodnih nošnji istočne Hrvatske (Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema), koja sadrži gotovo 5000 jedinica građe. To je zapravo materijal koji pripada istom kulturnom području (panonskom) kao i većina nošnji hrvatske dijaspore, odnosno objedinjuje materijalna svjedočanstva o odjevnoj kulturi hrvatskih zajednica i drugih naroda koji tu žive. Osim toga, aktivno pratim suvremeno folklorno stvaralaštvo u Hrvatskoj i u nekim hrvatskim zajednicama u susjednim zemljama, te po potrebi pomažem savjetom o obnovi, suvremenoj izradi ili rekonstrukciji narodnih nošnji te njihovoj scenskoj primjeni.

 

Dubravka VIDAK