ESEJI

NAJVEĆI DAR NEBA ZEMLJI JEST
LJUBAV

Đuro VIDMAROVIĆ

Ružica Martinović-Vlahović uspijeva iznenaditi svakom svojom novom knjigom. Premda se u književnosti kao autorica samostalnih književnih djela javila relativno kasno, sada to nastoji nadoknaditi. Nakon više romana, zbirki pripovijetki i pjesama, pred nama je njezina zbirka eseja pod naslovom Zemaljski i nebeski grad. Autorica je stekla afirmaciju vrsne esejistice na sada već poznatom svehrvatskom književnom susretu u Križevcima Stjepan Kranjčić.
Knjiga Zemaljski i nebeski grad podijeljena je u dvije tematske cjeline: Sjaj mrtvih zvijezda i Bog sadašnjega trenutka. Prva tematska cjelina sadrži sljedeće eseje: Riječ i riječ, Sjene postojanja ili o umjetnosti, Starenje koje to možda nije, Mjenjačnica sl(n)ova, Sjaj mrtvih zvijezda (Što je književnost danas?) i Beatitudo et felicitas. Druga tematska cjelina donosi također šest eseja. Njihovi su naslovi: Bog sadašnjega trenutka, O siromaštvu u svijetu stvari, Naš zemaljski grad, Lice i naličje svetosti, Ljubav s iskustvom patnje i Svjetlosti puna. Kao dodatak navedenim tematskim cjelinama priložen je esej Obitelj i (naše) postmoderno doba. Iz naslova tematskih cjelina, kao i naslova većine eseja, vidljivo je kako je tematika koju obrađuje naša autorica pretežito vezana uz kršćansku etiku, estetiku, ali i ontologiju.
Svaki je esej pravi književni, teološki, pa i politički biser. Kako ne bi ispalo da pretjerujem, poslužit ću se neuobičajenim pristupom u pisanju recenzija – citatnim pasažima. Esej Riječ i riječ donosi autoričina razmišljanja o temi koja zadire u samu bit ljudskoga postojanja na razini individue i na razini kolektiviteta.
Riječ nikada nije samo riječ! Uvijek ima u sebi nešto manje ili nešto više nego što se čini. Jer svjedoci smo tek djelića njezine sudbine, onoga koji dijeli s nama; ne znajući točno od kuda je krenula i kamo će stići. Ima li uopće početak i kraj? Mjesto stalnoga boravka? Pokušavamo ju zaustaviti u otisku na papiru, ali ne uspijevamo jer tamo ostaje samo trag njezina prolaznoga percepcijskog prohoda, a sama riječi kreće dalje! Širi se u prostoru i vremenu žudeći dohvatiti rubove postojanja i nastaviti onkraj njih, istežući se poput plamena što izrasta i živne čim osjeti mogući objekt prenošenja u svojoj blizini. I nitko ne zna što će biti s njom na kraju, kojim putom će proći i gdje dospjeti. I ima li uopće kraja – možda dosegne svršetke vremena i nastavi se u vječnosti? […]
Ružica Martinović-Vlahović nastoji sebi i čitateljima objasniti i domisliti fenomen umjetnosti, poglavito one koja se oslanja na riječi. Zanimljiv je esej Što je književnost danas? Autorica na ovo složeno pitanje odgovara:
Književnost je izgubila prijestolje pa sjedi na običnu, pokatkad i prljavu podu ili, u ekološkoj inačici, na prašnjavu zemljinomu tlu – dakle, svatko može i želi pisati. Neki zbog viška egzistencije, a drugi zbog manjka – kao nadomjestak za zaposlenje. Takvi češće uspiju jer su prisiljeni preživjeti. Došlo je vrijeme inflacije književne riječi: onemoćalu, ponekad ju daju u bescjenje. A moguće ju je susresti kako luta životnim predgrađima nakon probdjevenih noći zbog bančenja ili snomorice, pa ošamućena i ne posve trijezna, a ni dolično odjevena, zaslijepljena bljeskanjem kojekakvih ekrana tetura i mrmlja nešto sebi u bradu. Unatoč tomu ili baš zato, njezina priča često dobro prolazi. Zapravo, fabula i konfabula danas su prioritetne u većini postmodernističkih žanrova i nosivi su elementi kako kriminalističkih, fantastičkih i horor-romana tako i onih s motivima gubitničkih i dobitničkih igara ili rado rabljenom mistično-magijskom tematikom. Sadržaj postaje nerijetko presudan, samo treba pogoditi pravu žicu za pravu svirku. Gotovo s nostalgijom pomišljamo na one velike modernističke romane kojih je priča, unatoč marginalizaciji fabularnosti i tek prepoznatljivoj sadržajnosti, tako uzbudljiva jer je ispričana samom snagom čiste riječi, sa strasti duha trajno otisnuta u njoj. Zbiljski se život uspješno prenosio u djelo i obratno: iako fiktivne i literarne, ove su priče itekako dodirivale stvarnost, utiskujući se u nju uz povremene bolne pokušaje terapeutskoga djelovanja. Dok današnja književna, odnosno umjetnička fikcija – a daleko još više elektroničko-digitalna koja to i eksplicitno priznaje – namjerava porobiti zbilju, useliti se u njezin dom i uspavati ju slatkim snom samozaborava. A brod života neka plovi bez kormilara. Tako književnost ne bi više bila fikcija u fakciji, već fikcija u fikciji.
Dao bih važnost eseju Bog sadašnjega trenutka jer je apsolutno prioritetan za svakoga vjernika koji postavlja neka važna pitanja:
Sadašnjost i njezin Stvoritelj – ujedno i naš, usko su povezani – stoga smo i mi s njima u egzistencijalnoj odnosnosti. U Bogu sadašnjega trenutka vraćamo se istinskomu sebi ispod razine mislećega sebe. Preko vanjske percepcije prelazimo u unutarnju percepciju, stižemo u Božje naručje, u svoje najdublje ja. Zahvaćeni njegovom puninom, svjesni ili nesvjesni jedinstva sa svim njegovim stvorenjima, bivamo osunčani, iscijeljeni i obnovljeni. Ulazeći u tu stvarnost i naša vlastita se produljuje, produbljuje i proširuje pa često otkrivamo nove prostore kao da smo u malome stanu odjednom pronašli još jednu sobu – veliku, obasjanu, svadbenu dvoranu. I molitva je zapravo jedna postaja sadašnjosti, mjesto polaska prema prostranstvima bezvremena, iskorak u svepostojanje.
U eseju Naš zemaljski grad autorica razmišlja o Domovini:
Domovina nije samo kao dom, trebala bi biti i kao hram: dati dom ljudima, a Bogu stan, šator sastanka, goru susreta, mjesto pohođenja. Svaki zemaljski grad, pa i naš, ima u sebi sve to, iako samo u slici. Kao što je čovjek odslikani Bog, tako bi i zemaljski grad u svojemu svetištu trebao čuvati blistavost odsjaja slike nebeskoga grada i napajati se tim svjetlom. I po uzoru na njega postajati svakim danom sa sve manje smrti, tuge, jauka i boli u sebi.
Esej Lice i naličje svetosti donosi na početku kršćanski aksiom: A najveći dar neba zemlji jest ljubav. Slijedi važan tekst pod naslovom Ljubav s iskustvom patnje:
Vjera u Božje milosrđe duhovni je hod po vodi ususret Gospodinu. Oslobađa nas straha i jača nadu. To je jedini mogući treći put. U škripcu između silne vojske za leđima i nepregledne morske dubine ispred i ispod sebe, samo ona daje snagu za mojsijevski usklik: Ne bojte se! Gledajte slavu Božju! Jer Božje je milosrđe pokretač svega, od stvaranja utkano u sve stvoreno. Darivanje koje se prelijeva, uvijek i iznova iz svoje punine. Ono je najsavršeniji Božji izričaj i najljepši cvat njegove ljubavi. Milosrđe je cvijet ljubavi.
Ljubav prema B. D. Mariji dio je hrvatske kulture i vjerske samobitnosti. Njoj je naša autorica posvetila esej Svjetlosti puna. U njemu naglašava Njezin primjer kao roditeljice:
Mnogim roditeljima ne uspijeva ono što je Marija savršeno umjela: pomiriti brižnost i strah za dijete s pouzdanjem u Providnost. Toliko je puta imala priliku poučiti nas u tome svojim suotkupiteljskim poslanjem, iskusivši ga do samoga kraja. Jedino u istinskoj ljubavi koja oslobađa može se sjediniti patnju s iskupljenjem i žalost s utjehom. Tada će bol procvjetati slobodom, a smrt životom.
Na prethodni se esej logikom stvari nadograđuje sljedeći pod naslovom Obitelj i (naše) postmoderno doba. Vrlo je značajan obzirom na naše vrijeme kada obitelj podrhtava pod naletima raznih protukršćanskih ideologija i pokreta:
Obitelj kao živa stanica jednoga naroda i društva koje izgrađuje trebala bi imati svesrdnu brigu za svoj rast čitave društvene zajednice. A događa se ponekad upravo suprotno – da društveni utjecaji negativno djeluju na život obitelji, a institucionalna država svojim zakonima birokratski i prebrzo mijenja formu obiteljskoga okvira i time izobličuje sliku istinske obitelji. Ipak, svako društvo koje iole računa sa svojom budućnosti pokušava planski i sustavno uređivati obiteljsku tematiku u okviru najviših instanca u specifičnim resorima preko državnih ustanova na obrazovnome, socijalnom i inim područjima, a sve na korist obiteljima.
Ružica Martinović-Vlahović izgrađena je književna osobnost glede vlastita literarnoga diskursa. U ovim se esejima njezin kreativni rakurs širi na područje koje spada izvan literature u užemu smislu. To su životne, egzistencijalne i esencijalne teme čovjeka, pa i ljudskoga postojanja, ali i životne datosti u svim njegovim zemaljskim oblicima. Na primjer, vrlo su nadahnuti i suvremeni po svome sadržaju eseji Starenje koje to možda nije, O siromaštvu u svijetu stvari i Ljubav s iskustvom patnje.
Iskustvo obitelji u naše vrijeme koje autorica naziva postmoderno doba također je vrlo znakovito i teoretski dobro fundirano. Obitelj se doista nalazi u problemima, poglavito u onome što nazivamo civilizacija zapadne hemisfere. Svi smo svjedoci koliki je pritisak na obitelj u onome smislu koji to određuje naša vjera. S tim u svezi stavlja se pod znak pitanja i sakrament braka i svetost ženidbe, rađanje djece, odnosno prekidanje trudnoće itd.
Ružica Martinović-Vlahović vrlo se hrabro uhvatila u koštac s navedenim temama. Svaki od ovih eseja mogao bi prerasti u posebno stručno, znanstveno ili književno djelo. Autorica na to upućuje i svojom širokom naobrazbom, dubokim poznavanjem problema o kojima piše, ali i emocionalnom angažiranosti u pisanju odnosno razradi tih tema. Stoga je knjiga Zemaljski i nebeski grad dobrodošlo štivo, a po mome skromnom sudu, ovo bi djelo trebalo naići na širi odziv kod čitatelja, osobito onih koji egzistencijalno i moralno temeljitije propituju.