Muzej grada Kaštela od 27. srpnja do 15. kolovoza 2021. predstavlja izložbu “Emanuel Vidović – Izbor djela iz fundusa Galerije Emanuel Vidović”. Autorica izložbe je muzejska savjetnica Nela Žižić, a kustosica izložbe i urednica kataloga: muzejska savjetnica Mirela Vujević Duvnjak.
Izložba prikazuje presjek stvaralaštva splitskog slikara venecijanskoga formativnog iskustva Emanuela Vidovića po kustoskoj koncepciji Nele Žižić, te je do sada gostovala u Varaždinu, Sisku, Samoboru, Mostaru i Klanjcu.
Emanuel Vidović bio je središnja ličnost kulturnog života u Splitu na početku 20. stoljeća i nositelj modernih umjetničkih tendencija. Ovo je prva njegova izložba u Muzeju grada Kaštela. Kaštelanska publika vidjet će dvadeset i devet Vidovićevih slika nastalih u razdoblju, između 1897. i 1953. godine. Slike su to nastale u tehnici ulja na platnu, drvu ili papiru, akvarela, pastela i u kombiniranoj tehnici ulja i gvaša. Izložba obuhvaća rane slike venecijanske lagune, Chioggie; vedute i motive Splita, Vranjica, Solina, Trogira, Čiova; slikovite interijere splitskih i trogirskih crkava, splitske katedrale; vlastite intimne interijere, poput ateljea, blagovaonice ili sobe; mrtve prirode…
https://www.facebook.com/MuzejGradaKastela/ )
Vidović, Emanuel, hrvatski slikar (Split, 24. XII. 1870. – Split, 1. VI. 1953.). Prve slikarske poduke dobio od E. Vecchiettija; studirao na Akademiji u Veneciji (1887.–90.). Napustivši školovanje slikao je u Veneciji, Chioggi i Milanu. Od 1898. bio je nastavnik na gimnaziji i Obrtničkoj školi u Splitu te je odgojio velik broj slikara. U tom je razdoblju intenzivno slikao i izlagao, a bio je i jedan od osnivača umjetničkog društva Medulić (1908.). Isprva inspiriran tradicijom venecijanskoga slikarstva i divizionističkom tehnikom G. Segantinija, slikao je vedute kanala i venecijanske lagune, osamljene kuće i crkvene interijere (Mundimitar, 1904.; Angelus, 1906.–07.; Predvečerje, 1908.–09.), varirajući realističke impresije i romantičarske prikaze. U Splitu je pod utjecajem moderne os. bio zaokupljen simboličkim, poetičnim i sjetnim ugođajima. Slikao je splitsku luku i gradske uličice, a potom Trogir (gdje je od 1930. boravio svake jeseni); radio je skice i studije u prirodi, otvorenim bojama (Jutro u splitskoj luci, 1919.), te ih prenosio u atelijeru na velika platna u maglenom i polumračnom ozračju (Luka u suton, 1914.–18.; U splitskoj luci, oko 1930.). Premda je ozračje na njegovim uljima postajalo sve tamnije, u rijetkim svjetlijim i toplije obojenim dijelovima zagasitih kompozicija uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke učinke. Za boravaka u Trogiru slikao je mrtve prirode, skulpture, crkvene predmete i antikvitete (Mrtva priroda sa starim satom, 1926.–27.; Stara lutka, 1928.), kojima je bio ispunjen njegov splitski atelijer (U mom atelijeru, 1928). Postupno rasvjetljujući paletu od 1935., zaokupljen intimnim ugođajem svoje sobe i atelijera, interijerima splitskih i trogirskih crkava (1938.–40.) te nizom mrtvih priroda mediteranskog ugođaja (Stare boje i kistovi, 1938.; Ugor, 1942.; Papirnato cvijeće, 1945.), stvarao je djela sve bogatijih likovnih vrijednosti. Potkraj života, za trogodišnjega bolovanja, naslikao je mnogobrojne reminiscencije na Split i Trogir svojega djetinjstva (Stari škver kod Kamerlenga, 1953.), sintetizirajući svoj opus. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvano je oko tisuću uljenih slika, gvaševa, akvarela i crteža, među njima i niz vrsnih karikatura.
Citiranje:
Vidović, Emanuel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64535>.