Monografija o 45 godina djelovanja Zvonimira Šepata

Piše: Branka HLEVNJAK

Monumentalna monografija Zvonimira Šepata – Putovanje kroz iskušenja i ljepotu k Svjetlosti  s osvrtima Ivana Šaška, Bonaventure Dude, Josipa Bratulića, Josipa Depola, Damira Grubića, Doroteje Jendrić, Željka Sabola, Mirjane Šigir i Maline Zuccon Martić s uvodnim tekstom i uredništvom Stanka Špoljarića, u izdanju Edusoft d.o.o. i grafičkim oblikovanjem Frana Šepata, na 414 stranica otkriva nam originalnost umjetnika koji je na hrvatskoj likovnoj sceni već 45 godina.

Zvonimir Šepat  (Zagreb, 1951.) maturirao je arhitekturu na Školi primijenjene umjetnosti, slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu i kiparstvo na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Možda je najzanimljivije što nam otkriva ova knjiga činjenica da je Zvonimir Šepat između 1970.-1979. prijateljevao s Andrijom Maurovićem, osobenjakom i legendarnim ilustratorom i strip crtačem, te da su uzajamno utjecali jedan na drugoga. Maurović je podučavao Zvonimira slikati, a on je postao poticaj Mauroviću da sam proslika svoj posljednji veliki ciklus Kataklizma i apokalipsa (od 1970. do 1979.). Ako se pozorno promatra način na koji Šepat slika portrete, onda se mogu osjetiti neki tragovi Maurovićeva utjecaja.

No, ono što Zvonimira Šepata izdvaja po originalnosti svakako je njegov pristup temi Krista. Rijetko koji umjetnik na svjetskoj razini slika muku, raspeće i uopće ideju Krista-Boga  ovijenog draperijom. Ti moje lice ne možeš vidjeti, samo je jedan od citata iz Biblije na kojem je evidentno da je Boga nemoguće identificirati, te mu ni naslikati lice, o čemu u monografiji piše Ivan Šaško, potkrjepljujući umjetnikovu ideju da je tajna vela i te kako smislena i utemeljena na svetom pismu. Tu tajnovitost koju Šepat pretvara u bijelu draperiju koja nam daje naslutiti sve radnje i stanja, ali ne “izmišlja” svoga Krista-Čovjeka, već se drži te nedokučive tajne onoga čije lice nije moguće vidjeti, slika u ulju, crta u grafikama i kleše u kamenu. Koncentriran je na bjelinu i svjetlost u svojoj punini.

Traperije su i inače omiljen umjetnikov motiv, slika ih i kod svojih aranžmana mrtvih priroda ili kako nam Špoljarić nudi za ovu temu ljepši naziv – tihožitja. Draperije slika i kao erotski veo u koje je omotao i oživio djevojke s hrama Erehtrejona, karijatide, čije su kamene draperije zasigurno imale na to utjecaj. Veo je tajna, tajna je erotska, pruža užitak i nostalgiju jer je nedokučiva i neostvariva.