Krešimir KEDMENAC
(24. siječnja 1965. – 8. prosinca 2020.)
In memoriam povodom smrti Veleposlanika Republike Hrvatske u Litvi Krešimira Kedmenca, koji je preminuo u Vilniusu 8. prosinca 2020., Hrvatsko slovo objavilo je 12. ožujka 2021. Ovdje donosimo oproštajni govor dr. Tamare Jurić-Sviben na ispraćaju u Zagrebu ovoga posebno značajnog diplomata za promociju hrvatske glazbe i umjetnosti.
Dragi Krešo,
iako se već nekoliko mjeseci pokušavamo pomiriti s time da je Tvoj odlazak od nas istinit, s mislima i sjećanjima živimo na svaku pomisao na Tvoju veselu, temperamentnu, pedantnu, pravednu i radoholičarsku osobnost.
Kao da će sada zazvoniti telefon iz Veleposlanstva u Danskoj s glasom koji mi objašnjava kako se priprema Prvi festival hrvatske glazbe i kako je baš lijepo da se pomoću glazbe koju svi razumiju probije led, stvore diplomatske veze, da putem kulture i umjetnosti sjever Europe shvati što je Hrvatska, kakvi su joj kultura i identitet i što to nakon kulture koja će otvoriti vrata i najskeptičnijima, naša zemlja može ponuditi… U to si toliko vjerovao, preko svih granica Tvojih snaga i ljudi koji su bili uz Tebe, da se nitko nije usudio nešto drugo niti pomisliti… kamoli spomenuti da je možda malo previše, da bi se možda mogli malo odmoriti…
Kada bi zazvonio telefon s novom idejom o koncertima i predavanju na Islandu… jer baš su nas oni prvi priznali pa im treba darovati koncert, može, kako je Krešo Kedmenec zamislio, jer eto, baš je bio na Islandu za vikend pa je sve već dogovorio…
Zatim u Litvi, svaka minuta predviđenog putovanja morala je biti ispunjena za dobrobit promocije Hrvatske prvo u kulturnom, a onda u svim daljnjim diplomatskim putovima i protokolima, stvaranje novih veza: prvo uvijek koristiti obrazovanje, umjetnost i kulturu, a nakon toga otvarala su se vrata gospodarstva, vojnim pitanjima, ekonomskoj promociji, spajanjem ljudi, učvršćivanjem veza… svaka veza, morala je stvoriti nove, povezati prvo ljude, zatim poslove, pronaći institucije u zemlji u kojoj si djelovao, Sveučilišta, Muzeje, umjetnike, profesore, lektore, hrvatske studente, prijatelje Hrvatske, pozvati hrvatske umjetnike, umrežiti ih sa zemljom domaćinom, osigurati sredstva…
Nisu dosta dva koncerta, može i tri jer nam ostaje još jedan dan…
A usput se može nešto i pogledati, neko lijepo mjesto gdje bi idući put moglo biti neko novo događanje, predavanje, koncert, izložba i to sve zajedno u nekom novom Festivalu promocije Hrvatske…
Naravno, sa svim poslovnim zadatcima, bila je isprepletena obitelj, Andrea koja je istovremeno i supruga diplomata, i majka i kontakt osoba, sve štima u minutu kako je isplanirano… između razgovora o projektima, ugošćeni smo kao umjetnici koji postaju kućni prijatelji, u najtoplijem domu ispunjenom ljubavi, znanjem, kulturom i vjerom… beskrajno vrijedna, obrazovana i načitana djeca, svjesna svojeg identiteta, ali obogaćena kulturama i narodima s kojima ste živjeli… uvijek prvo u misiji za Hrvatsku i onda sve drugo…
Dolaziš kući iz veleposlanstva… nasmijan… i u kućnom ambijentu si sa svojim najdražima… sve misli i briga su s njima… Andrea popunjava svaki segment i mozaik funkcionira… idemo na izlet… uživat ćemo u prirodi, jer je ona jako važna… šetnje… jezera… peseki… nema veze što pljušti kiša, ali baš sad treba vidjeti neki park uz jezero, baltičku šumu… jer sutra nema vremena…pršte detalji iz geologije, prava, zakona o gradnji zemlje u kojoj se nalazimo… delegaciji iz Hrvatske koja je bila to sve vidjeti, ali tko zna hoće li se to u Hrvatskoj moći implementirati… pa opet Andrea, djeca, prijatelji… da, baš će na večeru stići nuncij koji je podrijetlom Hrvat pa još treba stići po nešto u dućan…
I tako je to bilo uvijek… Andrea zna još puno bolje…
Nisi se dao obeshrabriti kad baš u Ministarstvu nije išlo kako si zamislio… ono što smo svjedočili je upornost, vjera, znanje, erudicija, beskrajna ljubav za obitelj, prirodu, prijatelje i Hrvatsku…
Sve ćemo napraviti za nju, pa i preko sebe… jer to mora sada i odmah, ne može čekati…
I na tom valu si nas ostavio, sa zadatcima koje si započeo…
Tu energiju i dalje osjećamo i zbog ljubavi i vjere da je tako ispravno moramo svi dalje nastaviti… prvo Andrea, a onda i Tvoji nasljednici: Silva, Martin i Klara… oni su sigurni i čvrsto postavljeni… Bit ćemo povezani i pomagati si kako si i Ti uvijek bio spreman priskočiti… nikada ništa nije problem…
A ti nas samo svojom energijom prati, upućuj nam snagu i osmijeh i volju i vjeru da ništa nije teško i kada se tako čini…
Sve si nas uvukao u svoju misiju, a mi Ti želimo odmor, zaslužen…
Počivaj u miru, dragi Krešo, i neka Ti je laka hrvatska zemlja koju si beskrajno volio i u nju vjerovao…
U Zagrebu, 15. lipnja 2021.
Tamara JURKIĆ-SVIBEN