Piše: Ružica MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ
U knjizi Hrvatska kiparica Mila Wod Matija Maša Vekić donosi, uz predgovor, uvodnu riječ i biografiju s opisom značajnih djela Mile Wod, i nekoliko njenih autobiografskih tekstova te na kraju njezine pjesme iz prve i za života jedine objavljene zbirke Lieder – Pjesme. U predgovoru knjizi povjesničar umjetnosti i svećenik don Anton Šuljić napisao je: „Naše velikane i zaslužnike koje želi oteti zaboravu (Matija Maša Vekić, o. a.) izvlači na svjetlost dana kako bi im se u javnosti dalo ono mjesto koje im pripada.“
Mila Wod (Ljudmila Wodsedalek), kiparica, pedagoginja i pjesnikinja (1888. – 1968.), rođena je u Budimpešti od oca Čeha i majke Hrvatice, a živjela je veći dio života u Zagrebu. Odrastala je u Beču i Bratislavi, školovala se u Varaždinu, Zagrebu i Parizu. U Zagrebu je završila Likovnu akademiju te potom jednu godinu provela u Parizu radi umjetničkog usavršavanja, gdje je susrela Augusta Rodina. Nakon udaje za Viktora Samuela Bernfesta 1919. jedno vrijeme boravila je u Pragu. Potom kao likovni pedagog radi u školama u Petrinji i Karlovcu, a od 1938. u osnovnoj školi Ivan Merz u Zagrebu, u kojem ostaje do svoje smrti. Zajedničke i samostalne izložbe svojih skulptura i reljefa imala je u brojnim gradovima u inozemstvu i domovini. Već kao mlada skulptorica 1914. izlaže u Beču zajedno sa slikaricom Nastom Rojc. U Zagrebu je imala svoj atelje na Kaptolu u kojemu odgaja generacije mladih umjetnika, među kojima je i kiparica Alojzija Ulman. Može se reći kako je Mila Wod „po obrazovanju bila kozmopolitkinja i poliglotkinja, a po čvrstoći uvjerenja katolkinja i svjesna Hrvatica.“ (A. Šuljić, Predgovor)
Najpoznatija su joj djela: reljefi kojima je ukrašeno više secesijskih zgrada u Zagrebu od kojih su najpoznatiji oni u današnjoj zgradi Hrvatskog državnog arhiva, veliki spomenik Stjepanu Radiću naručen od Petrinjaca i završen 1929., koji je sedam godina ostao u Zagrebu jer nije smio biti postavljen na glavni trg u Petrinji. Za etnografski muzej izradila je veliki reljef hrvatske kraljice Vuge. Kreirala je ideje i nadgledala provođenje unutarnjeg uređenja brojnih crkava: Corpus Domini u Zagrebu, oltar za kapelu Služavki Malog Isusa u Zagrebu, oltar crkve Navještenja Marijina u Opatiji, oltar Srca Isusova i krstionica u crkvi sv. Ilije u Metkoviću, grobljansku kapelu u Krašiću s medaljonima sedam žalosti BDM, križni put i medaljoni sedam radosti BDM u svetištu Gospe Sinjske u Sinju, kipove svetaca sv. Nikole Tavelića i Marka Križevčanina u Bazilici MB Bistričke, reljefe Uskrisenje Jairove kćeri i Otac Ante Antić u svetištu Gospe Lurdske u Zagrebu itd. Tu su brojne skulpture u bronci: Dobri pastir kojeg je poklonila papi Pavlu VI., Sv. Ivan Krstitelj, Juda/Kajanje, Žena koja čita itd. Izrađivala je velik broj figura iz svakodnevnog života, portrete, statue i statuete, medaljone i plakete. Radila je u sadri, terakoti, bronci i kombiniranoj tehnici. Osobito je bila uspješna u oblikovanju dječjih i dječačkih figura i glava – jedna od njih je i Moj sin, koja je pravo remek djelo portretne skulpture. Nije moguće doći do kraja popisa njenih djela; mnoga su prodana, uništena i zagubljena ili se nalaze u privatnim zbirkama.
Među autobiografskim tekstovima Mile Wod ističu se dnevnički zapisi iz ratnih godina 1941. i 1942. Iz tih dnevnika dobro se razabiru teška ratna i poratna vremena, progon Židova u Zagrebu, oskudica i ostalo. Osobito je dojmljiv njezin članak iz 1960., kasnije objavljen u prilogu Magazin novina Jutarnji list (1998.), pod naslovom: Kako sam napravila posmrtnu masku kardinala Stepinca. Taj „tajni“ zadatak, a ujedno i čast, povjereni su joj neposredno nakon Stepinčeve smrti kao bliskoj suradnici i velikoj štovateljici pokojnoga Kardinala. Po toj masci izrađeni su otisci za Kardinalov grob u zagrebačkoj katedrali, a dragocjena je bila i za sve one koji su kasnije izrađivali njegov lik u skulpturi, reljefu ili slici. Tada je napisala i kratko, ali dirljivo pismo Josipu Brozu o blaženom Stepincu, o tome kako se ovaj molio osobno za njega i često govorio o potrebi kršćanske ljubavi prema komunistima.
Pjesme Mile Wod zavređuju da se o njima kaže koju riječ. Njezina zbirka pjesama Lieder – Pjesme, objavljena je 1917. u vlastitoj nakladi. Pjesme su izvorno pisane na njemačkom jeziku, a Matija Vekić donosi ih ovdje na hrvatskom jeziku u prijevodu dr. med. Tatjane Vrga i prof. Svjetlane Bebić, te ih označava rednim brojevima prema redoslijedu u zbirci jer nemaju naslove. Iako ih je Mila Wod pisala kao mlada žena – prije svoje tridesete godine – njezine pjesme pokazuju zrelost i proživljenost, u njima se odražava intima bogate duhovnosti, čvrsta vjera i osobna osvjedočenost u Božje očinstvo i njegovu ljubav (pjesma 10.): Nauči, Oče, mene / Kako Tebi pjevati trebam (…) Daj da ja uvijek Tebe / uvijek u sebi sačuvam. Ili u stihu: Zavirila sam u istinski život, / pun lijepog i snažnog bitka (pjesma 14.). Cijeli ovaj ciklus pjesama Mile Wod mogli bismo nasloviti jednim stihom iz pjesme 26.: Vječnosti mi šapću / meni djetetu vremena. A to bi ujedno mogla biti ideja vodilja njezina umjetničkog djelovanja, pa i života.
Knjiga Matije Maše Vekić Alojzija Ulman – kiparica i povjesničarka umjetnosti mnogostruka je, zanimljiva i autentična. U njoj su sabrani, uz biografiju Alojzije Ulman s popisom njezinih umjetničkih djela i s fotografijama, i pisma te nekoliko svjedočanstava uglednih ljudi o njoj. Ono što je osobito vrijedno i značajno jesu stručni i znanstveni radovi gospođe Ulman kao povjesničarke umjetnosti, te bibliografija. Ovi arheološko-povijesni radovi, pisani za časopise i knjige u svrhu revitalizacije stare kulture Vinkovaca i Panonije te uspomene na ranokršćanske mučenike, ugodno su iznenađenje čitatelju kao svojevrsna knjiga u knjizi. U njima su Obrađene teme većinom iz ranokršćanskog života u Vinkovcima kao što su: Ecclesia Cibalitarum (Crkva vinkovačka iz rimskog doba), Sakralni objekti Cibalae, Vinkovačko kulturno blago itd. Poput napetog trilera čita se izvješće o procesu suđenja vinkovačkom mučeniku i zaštitniku sv. Polionu, uglednom crkvenom učitelju čitača, sačuvanom u dokumentu Mučenički spis Svetog Poliona Primiceriusa lektora u Cibalama. Isti dan osuđen i predan ognju prema naredbi careva Dioklecijana i Maksimilijana. Spaljen je izvan grada 28. travnja 304. g. Na taj isti proljetni dan, ali pedesetak godine ranije pogubljen je i drugi veliki vinkovački, odnosno cibalski mučenik, sveti Euzebije, biskup crkve u Cibalama.
Alojzija Ulman (Lojzika), kiparica, povjesničarka umjetnosti, profesorica, arhitektica i restautatorica rođena je 1926. u Vinkovcima, a umrla 1994. u Splitu. Školovala se u Osijeku (Učiteljska škola), Parizu i Zagrebu, gdje je uz kiparstvo studirala i arhitekturu i restauratorstvo. Diplomirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao profesorica na Vinkovačkoj gimnaziji do 1954., kada je samo zbog svoje vjere kao praktična vjernica ostala bez radnog mjesta. Potom se usmjerila na stvaralaštvo i nastavila daljnje usavršavanje u kiparstvu u Parizu dvije godine, a već ranije bila je učenica Mile Wod u Zagrebu. U njezinim djelima dominantna je sakralna tematika u skulpturi, a bavi se liturgijskom adaptacijom, restauracijom i uređenjem brojnih sakralnih objekata u Đakovačkoj biskupiji te diljem bivše države i izvan nje.
„Nije moguće nabrojiti sva njezina djela. Napravila je nekoliko tisuća skulptura, reljefa, od sitne plastike do monumentalnih skulptura“, navodi autorica u biografiji. Uz one već spomenute nabrojit ćemo samo još neke. Osmislila je oratorij na otvorenom u Gospinu svetištu u Vepricu, uredila crkvu sv. Josipa Radnika u Osijeku, crkvu u Pazinu, izradila je oltar i križni put za sisačku katedralu, križni put u naselju Donja Vežica u Rijeci, preuredila crkvu Duha Svetog u Slavonskom Brodu, BDM u Puli i brojne druge. Pa čak i u Africi kao što je uređenje jedne crkve u Zambiji. Radila je i za neke crkve u Sloveniji (Ptuj, Ljubljana), te u Skoplju. Uz to postoje brojne jaslice (stotinjak njih, a svake s po nekoliko figura!) koje je izrađivala za razne naručitelje, od kojih su među poznatijima one izrađene u ljudskoj veličini kod Karmelićana u Zagrebu u Remetama.
U predgovoru knjizi koji je napisao nadbiskup Đakovačko-osječki Đuro Hranić stoji: „Gđa Lojzika Ulman je svakako najuglednija i najplodnija kiparica sakralnih motiva 20. stoljeća koju je iznjedrila Đakovačka biskupija. (…) budući se posvetila sakralnoj umjetnosti kršćanske inspiracije, da je surađivala s crkvenim institucijama i javno svjedočila svoja kršćanska uvjerenja… stručna i kulturna i umjetnička javnost ju je pod utjecajem komunističke ideologije te nasilne ateizacije društva jednostavno ignorirala kao umjetnicu i sav njezin rad. A život i godine njezina stvaralaštva poklopile su se upravo s razdobljem komunističkog režima u bivšoj državi.“ Stoga je, kao i mnogi drugi umjetnici i značajni ljudi u Hrvatskoj koji su se našli u sličnoj situaciji poput nje, ostala u sjeni javnosti i njezino djelo nije dovoljno valorizirano. Osim što oni koji posjećuju crkve, a imaju sreću da žive u mjestima gdje je ona stvarala, mogu uživati u njezinim kipovima svetaca – ljudski tako bliskima, a božanski inspirativnima.
U brojnim svojim dosada objavljenim knjigama, a ima ih preko trideset, Matija Maša Vekić pokušava što je moguće više cjelovito donijeti likove poznatih i više-manje svetih, ali uvijek po nečemu izuzetnih osoba, mahom zaslužnih za Hrvatsku i njezinu Crkvu. Tako, i u ovim dvjema knjigama ona osvjetljava živote dviju umjetnica, ponajprije kiparica, trudeći se oteti zaboravu imena dviju velikih žena koje su, svaka na svoj način, u svojem vremenu i u svojoj društvenoj sredini dale doprinos umjetnosti, osobiti sakralnoj. Ove dvije knjige svijetli su trag o njima po kojemu će, nadamo se, i drugi krenuti. Obje knjige imaju na kraju sažetak pisan na tri jezika (na hrvatskom, engleskom i njemačkom) i popraćene su brojnim kvalitetnim fotografijama djela Mile Wod i Alojzije Ulman, prikladno ukomponiranima u tekstualni korpus knjige, bez kojih bi bilo teško zamisliti umjetničko umijeće ovih velikih kiparica. Stoga, ove knjige, kao svojevrsne spisateljske portrete, treba uzeti u ruke i razgledati, barem isto toliko koliko i čitati.