Razgovor s Enom Katarinom HALER

Ena Katarina HALER
književnica

Razgovarala: Mira ĆURIĆ

Željela sam dati glas onima koji ga nisu smjeli imati

Ena Katarina Haler novo je ime u hrvatskoj književnosti. Njezin roman prvijenac Nadohvat (2019.) prepoznala je publika i kritika te nagradila uglednim  književnim nagradama “Ksaver Šandor Gjalski” i “Ivan i Josip Kozarac” 2020. Rođena je 1996. u Osijeku, a trenutačno živi u Zagrebu. Studira Arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu te radi u jednom arhitektonskom uredu. Razgovaramo o tome što ju je potaknulo na pisanje tog opsežnog romana o teškoj sudbini Zrinjana i Zrina, kako je i koliko nastajao, što je njime ostvarila na osobnom i književnom planu te gdje se vidi dalje u književnosti

 

Rođeni ste u Osijeku, gdje ste i živjeli do studija, no Vašim prvim romanom, koji je već prepoznala i publika i kritika, za koji ste dobili nekoliko uglednih nagrada, zaronili ste duboko u povijest svoje obitelji tijekom Drugoga svjetskoga rata, u Zrin, Banovinu, Bleiburg, Drugi svjetski rat… veliku hrvatsku traumu. Što je bila motivacija da ste obradili tu opsežnu temu?

Kako i sami navodite, riječ je o obiteljskoj priči s kojom sam odrasla i koju mi je bilo bitno zabilježiti. Kasnije je došlo i shvaćanje da je ona dio jedne velike povijesne tragedije – nije to samo hrvatska trauma, to je trauma svih žrtava svakog rata, prisutna i duboko ukorijenjena u svakom narodu na neki način. Ova priča o Hrvatima koji su se našli na krivoj strani povijesti samo je jedan od bezbroj mogućih načina da se ispriča dio velikih nepravda koje su se događale kroz povijest, a, nažalost, nastavljaju se i danas, u tome je vjerojatno najveća motivacija – dati glas onima koji ga nisu mogli imati i vjerovati da će on u nekome ponešto promijeniti nabolje.

Kako je tekao Vaš rad na romanu? Kakvo mu je istraživanje prethodilo, koliko je dugo nastajao?

Roman sam započela s četrnaest godina; moj se dotadašnji književni rad svodio na školske sastavke i nekoliko, meni sada simpatično smiješnih, tinejdžerskih malih romana koje su čitali moji prijatelji. Ovo je prvi ozbiljniji tekst na kojemu sam radila, prva priča kojoj sam se vraćala, uređivala ju, sumnjala u nju… Istraživanje je išlo paralelno s pisanjem – kako bih shvatila da nešto ne znam ili ne razumijem, bacila bih se na kopanje po arhivima, knjigama, dokumentaciji… Nije to bio neki planirani i organizirani rad, išlo je intuitivno i na trenutke stihijski, ali nakon nekoliko godina shvatila sam da imam pred sobom nešto što može biti važno i ustrajala da završim priču. Nikada nisam imala namjeru pustiti ju i odustati od pisanja, ali često sam mislila da ju ipak ne ću objaviti.

U popratnoj recenziji Vašega romana ističe se „dokufikcionalni prosede“. Roman započinje dokumentom, dokumentom i završava. Koliko je autobiografskoga, a koliko fikcije, Vašega, stvaralačkoga?

Dokumenti su stvarni i doslovno prepisani (doduše skraćeni), tu su da poentiraju konkretan događaj, vidim ih kao čvrsta sidra koja drže priču u točnom vremenu i na točnom mjestu. Ono što ih povezuje stvarne su priče, koje sam znala jako okvirno – većina glavnih likova stvorena je prema stvarnim ljudima. Glavna junakinja Katarina ima uporište u mojoj baki Katarini, no ne bi bilo ispravno reći da je to sasvim njezina biografija, puno je fikcije u njoj; prije bih rekla da sam si pisala prijateljicu, koja ima sličnosti s bakom, nego što sam ‘prepisivala’ baku.

Držala sam se nekih konkretnih događaja koje sam smatrala presudnima za priču i tijek radnje, kako dokumentiranih povijesnih događaja, masakr u Zrinu, bombardiranje Zagreba, Bleiburg…, tako i nekih intimnih mikrosituacija, ako bih ocijenila da su značajno utjecali na njihove živote. To je neki temeljni sloj romana, jedan tanak kostur. Ono što ga popunjava je to fikcionalno, ono što i čini literaturu – karakteri, međuljudski odnosi… Tu sam si dala prostora, to su stvari zbog kojih ljudi čitaju.

Koliko su Vam izvori bili i članovi obitelji, i u kojim segmentima? Što ste od njih crpili?

Prvi i glavni izvor bila je svakako baka Katarina, iako je umrla kada je meni bilo deset godina, pa su sjećanja na razgovore s njom poprilično maglovita i ponekad varljiva. Ali njezino pričanje, emocije o kojima je govorila, zapravo su stvorili knjigu. Tijekom pisanja nisam nikome iz obitelji eksplicitno rekla da radim na takvoj knjizi, ispitivala bih ih neke sitnice, uglavnom vezane za podatke o članovima bakine obitelji ili svakodnevne stvari koje mi je bilo teško  približiti s obzirom na vremenski i kulturni odmak. Majka mi je, recimo, puno pomogla oko jezika i govora. Problematično je bilo što o tim događajima nitko nije znao puno, s obzirom na stigmu s kojom su živjeli i pokušaj da ih se potisne, tako da sam ipak više morala posezati za povijesnom i arhivskom dokumentacijom.

Jeste li imali kakve dvojbe, u svezi sa sadržajem, strukturom? Kritika ga je prepoznala, kakve su reakcije Zrinjana i Slavonaca koje ste romanom povezali?

Naravno, gotovo svakodnevne. Ne bih znala za reakcije potomaka Zrinjana generalno, iskreno nisu došle do mene, možda ni knjiga još nije došla do njih. No reakcije obitelji su mahom pozitivne i doista divne, jako sam dirnuta time. Bilo me strah da će netko doživjeti priču drugačije, nego što sam ju ja ispričala, da će možda nekome biti problematičan neki dio one fikcije upisane u obiteljsku povijest (što bi bilo sasvim u redu i razumljivo), no nije bilo toga. Ili su mi pristojno prešutjeli.

Uvjerljivosti vaše priče doprinose i stvarni lokaliteti, prostorne relacije: jeste li za potrebe romana obilazili ta područja, prostore u koje je radnja smještena? Oslikali ste i Križni put te onodobni Zagreb?

Neizmjerno mi je drago ako je priča doista uvjerljiva. U Zrinu sam bila nekoliko puta s obitelji tijekom djetinjstva, a otišla sam i kasnije sama, imala sam potrebu doživjeti taj prostor. Pisati o Zagrebu bilo mi je možda najljepše od cijelog procesa; sigurno je da sam upisala svoju mistifikaciju grada iz pozicije nekoga tko odrasta u manjem mjestu, koja je onda i prenaglašena kontrastom sredine iz koje dolazi glavna junakinja (ruralna Banovina), s obzirom na tadašnji Zagreb. Roman sam dovršavala upravo u Zagrebu, tek nekoliko minuta hoda dalje od adrese na kojoj se odvija radnja zagrebačkih poglavlja.

Zanimljiv je govor Vaših likova, izvoran, prožet ikavskim? Koliko je bio baštinjen u Vašoj obitelji nakon doseljenja sa Zrina u Slavoniju, vrijedi li ona krilatica ‘sve svoje sobom nosim’? Pogotovo kad se to odnosi na jezičnu, duhovnu baštinu? Vidimo to i po imenima likova?

Imena likova u velikoj su mjeri istovjetna stvarnim imenima ljudi po kojima su nastali, tek su u nekoliko slučajeva promijenjena radi lakšeg snalaženja (velik broj likova imao bi isto ime). Htjela sam ih zadržati iz posvete prema tim stvarnim ljudima, a iz istog razloga ne spominju se njihova prezimena – namjera je bila učiniti odmak, ne pripisivati im svoju fikciju. Što se razgovora i dijalekta tiče, njega sam slušala u djetinjstvu od bake i jako mi se urezao u sjećanje; divan je to govor. Nove generacije, naravno, ne govore tako, riječ je o ljudima koji su se odselili u gradove na školovanje u dosta ranoj dobi i prilagodili se svojim sredinama. Zadržali su se neki izrazi i fraze, ali govor u knjizi je većinom namjerna rekonstrukcija, ne mogu reći da mi dolazi intuitivno.

Danas je to područje sisačko-moslavačke županije ponovno pogođeno, ovaj put ne ljudskom nego prirodnom katastrofom. Vidite li i to jednom od možebitnih budućih tematskih preokupacija? Hoće li možda i Vaša obiteljska saga dobiti nastavak?

Ova priča kao takva nije zamišljena s nastavkom, smatram ju zaokruženom i dovršenom. Ali tema Banovine, i općenito ruralnih krajeva Hrvatske koji prolaze kroz depopulaciju, propadanje mjesta i sve brže pustošenje, potentna je literarno i generalno, umjetnički i aktivistički. Ne mogu reći da imam određen plan za daljnje djelovanje, neke ideje i nove preokupacije postoje, koje svakako idu u smjeru sličnog angažmana, no to je tako dubok i slojevit problem, da će se kad-tad provući kroz neko buduće stvaranje.

Već smo spomenuli da ste dobitnica uglednih književnih nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ te „Josip i Ivan Kozarac“. Što Vam one znače u odnosu na ovo djelo, što pak za daljnji književni rad?

Najiskrenije, nemam riječi kojima bih opisala koliko mladom autoru znače priznanja, a pogotovo kada se radi o nagradi na državnoj razini. Naravno, pišemo ponajprije zbog sebe, zbog ljudi koji će čitati i u čijim će životima knjiga naći svoje mjesto, to nije mjerljivo niti s jednom nagradom. Ali osjećaj da ljudi koji su dugo u književnosti, koji čitaju i znaju puno, imaju potrebu dati priznanje upravo tebi, od svih drugih autora koji sjajno pišu… Posebno je i vrijedno, svakako da gura dalje. To znači ‘radiš nešto dobro, radi i dalje’ na najljepši mogući način. Ono što mi je tu najvažnije ipak je odluka da se nagrada dodijeli mladoj i ne tako poznatoj autorici; to pokazuje da unatoč nekom uvriježenom mišljenju imamo otvorenu književnu scenu i prostor za nove glasove i poetike. Poticajno je i meni osobno, ali nadam se i drugim mladim ljudima koji pišu i možda još nisu sigurni u sebe i svoj tekst. Nema na svijetu ničeg ljepšeg od razbijanja predrasuda, eto.

Studirate arhitekturu, gdje se vidite u budućnosti na tom, a gdje pak na književnom planu?

Vjerojatno najteže pitanje. Jedino što zasad mogu reći jest da se vidim u oba područja, na koji god način se to ostvarilo. I vidim se u nekom društvenom angažmanu, točnije to si priželjkujem.

Mira ĆURIĆ