Uz dvadesetu obljetnicu hrvatske iseljeničke lirike New York u Zadru

PJESNICI SU POSLJEDNJA OAZA NARODNOGA DUHA

Piše: Tomislav Marijan BILOSNIĆ

Postoje ljudi, institucije, zajednice, društva i države o kojima uvijek i jedino možete reći isto, dakle, uvijek kada ih spomenete možete samo ponoviti ono što ste o njima već rekli, ili su to kazali drugi, svejedno, jer se u bitnome kroz vrijeme ne mijenjaju, njihova je bit konstanta. Rijetki su takvi, ali su osobno sretni, a za druge postojani i sigurni, vrijedni uzora. Takav je HIL, Pjesnička udruga Hrvatske iseljeničke lirike New York, koji nas je okupio u Zadru, uz njegovu 20. obljetnicu

Pjesnička ptica HIL-a poletjela je davne 2000. iz gnijezda Katoličke zajednice u  Astoriji, u New Yorku, sa svega „Šest putnika“, kako se i zove prva zajednička pjesnička zbirka, da bi kroza sve ovo proteklo vrijeme u jatima preletjela cijeli svijet cvrkućući i „snažno i neraskidivo povezujući svoje iseljeničke živote sa matičnim tlom“, kako je već na početku predvidio i kazao don Robert Zubović, voditelj hrvatske katoličke misije Astorija u New Yorku. Ako samo postavimo pitanje koliko, recimo, u Americi, uopće u ekonomski razvijenome svijetu ima mjesta poeziji, poglavito među još neukorijenjenim doseljenicima u novu postojbinu, dobit ćemo odgovor na pitanje uložene vjere, ljubavi i truda u projekt koji se ne će zadržati tek na nostalgiji i žudnji, već će prerasti u blagdan izvan domovinske lirike, manifestaciju osmišljenu kao jednogodišnje okupljanje izabranih hrvatskih pjesnika iz rasuća, uključujući sva mjesta i središta u kojima se zatekao hrvatski čovjek prisiljen tuđim jezikom govoriti a na svome misliti i osjećati. Isto tako, kada s druge strane, pogledamo biografije onih koji su se okupili oko HIL-a, vidimo kako se mahom radi o vrlo uspješnim ljudima, liječnicima, sveučilišnim profesorima, gospodarstvenicima, inženjerima, znanstvenicima, pjesnicima individualnih izričaja i poetskih glasova okupljenih na tragu nacionalne tradicije i svijesti koje nema bez jezika, kao što jezika nema bez pjevanja. I treće, oko cijeloga projekta valjalo je okupiti toliko recenzenata, kritičara, uvodničara, urednika, ilustratora i grafičara, dakle pratitelja iz recentnog umjetničkoga svijeta, da to samo po sebi već govori o osmišljenoj koncepciji i izgrađenim kriterijima cijele ove pjesničke manifestacije. I konačno, svake godine organizirati pjesnički skup, okupljanje pojedinaca rasutih po globusu, uvijek u novoj sredini, na drugoj globalnoj točki svijeta, a bez bilo kakve (pa ni materijalne) potpore s bilo koje strane, zahtijeva neumornost vrijednu ljudskog divljenja.

Već s pojavom televizije McLuhan je tvrdio kako svijet postaje globalno selo. Internet i ono što zovemo društvenim mrežama od svijeta su načinile selendru u kojoj nema tajni, nema draži, samo cirkus u kojemu vladaju pelivani, žongleri i klaunovi. Ali, i ovom prigodom, i u ovome slučaju, svjedoci smo da magija jezika, „kosti lomi“ , kako bi kazali (parafrazirajući) u jednoj bugarskoj poslovici. Apologija suvremenosti davno se odvojila od nacionalne, pa i univerzalne antičke mitologije, razina boga i božanskoga zamijenjena je razinom čovjeka kao potrošne robe, ali jezik ma koliko i sam bio živo i promjenjivo biće, ne da se nikakvim globalnim alatima odcijepiti od korijena duha, kolektivne i jedinstvene slike nacionalnog bića ponaosob i u cjelini. Globalna mitografija ni jednim svojim izdvojenim fenomenom ne čini čovjeka sretnim i zadovoljnim, osjećajnim, poetičnim i empatičnim, kao što to čini ono što se zove jednostavno, a prepoznaje kao mlijeko – materinska riječ. Masovne komunikacije masovno su deformirale ljudsku, pa i puku profesionalnu komunikaciju i obezvrijedile je, učinile je virtualnom, uglavnom nestvarnom, odvojenom od životnog, još više prvotnog prostora djetinjstva, čineći vrijeme apsolutno apstraktnim pojmom, kojega je moguće čak i emitirati po želji i moći. Nikad čovjek nije bio osamljen kao danas kad je navodno spojen s cijelim svijetom, a vi, HIL-ovci, koji dolazite iz tog globalno povezanoga svijeta to jako dobro znate i osjećate, što svjedoči i činjenica da za svoje pjevanje odabirete (kako bi kazao grof Janko Drašković) „naš jezik, želeći dokazati da mi narodnoga jezika imademo, u kojem sve izreći moguće jest što srce i pamet zahtijeva“. Uspostavljajući ovakve paralele, ne znači da nismo svjesni promjena, svakidašnjice, stalne mijene javnog mnijenja i kulturnih, političkih i gospodarskih globalnih prilika, niti znači zagovor pastoralno-ruralnoga života na sliku i priliku ognjišta, nego je to upozorenje da bez očuvanja izvora, svatko mora znati da će ostati bez  vode i zraka, bez tijeka rijeke života, bez onih korita, zidova i kula u kojima se čuva i krije svijetlo sunce duha, jezika čija se riječ uvijek po prvi put kazuje bez obzira koliku povijest imala.

Desakralizirali smo sve, laicizam je postao profesionalizam, svatko misli da sve zna i da je sve poznato i objašnjeno, iscrpljeno. Ali, s druge strane, činjenica je da se sve više ljudi od neke nerazjašnjive unutarnje potrebe, negoli moguće profesije, bavi stihom, poezijom, umjetničkim izražavanjem, dakle,  obnovom ljudske duše. Ništa novo stvoreno ne može u čovjeku uništiti duhovno, ono što je iracionalno, snovito, imaginarno, maštovito, ono što ne može nadomjestiti i zamijeniti ni jedna stvarnost. „Živi je jezik stablo koje neprestano istjeruje mladice“ (Fran Levstik). Ostajući i dalje razapeti između dvije krajnosti, s vjerom da je upravo jezik ono što nas integrira, poezija je ona snaga projekcije koja nam omogućuje uzlet, ne kako bi tvrdi kritičari tradicije kazali u arkadijsko i pastoralno doba, nego nas kloni „apokaliptičke“ pozicije i apologije. Riječ je prva i zadnja koja nas održava onim što jesmo, sugerira i rekreira našu situaciju.

I, zahvaljujući jeziku, evo nas danas na Sveučilištu u Zadru, obilježavajući 20. obljetnicu udruge Hrvatske iseljeničke lirike New York.  Pred nama je opsežna monografija s punih šest stotina stranica naslovljena u duhu jezika kojemu je simbol glagoljaški pleter – Tisuće milja opletenih stihovima, što zorno gvori o “neumornoj putujućoj udruzi pjesnika, kojima je hrvatska materinska riječ bila i ostala životna odrednica preživljavanja u tuđini”, kako bi kazala Nada Pupačić, autorica predgovora ove monografije i voditeljica HIL-a svih ovih dvadeset godina. Priređivač monografije Ante Mekinić, i toliki drugi suradnici, nisu zaboravili donijeti programe, sudionike svih 20. godišnjih susreta upriličenih na raznim stranama svijeta, imena pjesnika i njihove pjesme, recenzente i recenzije, naslovnice svih zajedničkih pjesničkih izdanja, s posebnim foto albumom. Govoriti o ovoj, kao i svakoj drugoj pjesničkoj monografiji, značilo bi govoriti o svakom zastupljenom pjesniku ponaosob, jer s pjesnicima i s njihovom osobnošću je tako, ali kako to nije moguće u ovoj prigodi, pokušat ću kroz jednu osobnu sublimirati sve ono što nam je zajedničko u srcu.

Prateći HIL od 10. jubilarne večeri, također, održane u Zadru, mislim da mogu kazati  da na spomen udruge Hrvatske izvan domovinske lirike iskrsava ime  Nade Pupačić. Izdvajajući ovo ime, vjerujem da će se sa mnom složiti svi oni koji su imali bilo kakav doticaj s pjesničkom udrugom HIL NY. Nada Pupačić je i kao utemeljiteljica i predsjednica udruge, jedina stalna sudionica, a što je i važnije, organizator, spiritus movens svih radnji vezanih za Susrete i tiskanje zbornika ovih pjesničkih manifestacija. Kroz proteklih dvadeset godina ona, često samozatajno, a ponekad i prkosno radno, ali uvijek s fascinantnom upornošću, prolazi kroz sve upite i sumnje, skepse i ushite, Scile i Haribde pjesničkih plamenih duša u kontinuiranom pronalaženju zajedništva kako u tuđini otkriti, aktivirati, okupiti, zadržati i umrežiti pojedince vezane za „domaću riječ“, a rasute po cijelome svijetu. I u tome uspijeva, evo slaveći i dvadeseti jubilej, dug i mukotrpan put, ali iznad svega vrijedan i na kraju lijep.

Eto, vjerujem, dovoljno razloga za iskrene čestitke HIL-u, svim onim divnim ljudima, sudionicima okupljenim oko svečanosti pjesništva proteklih 20. godina koje promiče ova udruga, gospođi Nadi Pupačić, voditeljskoj duši hrvatske izvan domovinske lirike, čijim smo zagovorom i marom došli do dvadeset zajedničkih pjesničkih zbirki iz kojih ne prepoznajemo samo ljepotu, istinu i čast autora izabranih pjesama, već i onu magiju koja stalnim ističe identitet pojedinca, grupe i naroda. I kada svega nestane, živih koje znamo i stvari kojima smo se služili, u ovome slučaju, ostaje hrvatski jezik koji će to oživjeti, jer tuđi jezik, ma kakav i koji bio, ne može kriknuti našom boli, niti kliknuti našom radošću.  Danas kada se sve globalizira, kada jezik postaje unisonim, kad ljudi duha, znanja i pera, što svojom voljom, što prisilom središta moći, kulturu, prosvjetu i znanost šire na tuđem jeziku, pjesnici su posljednja oaza narodnog duha.