UMRO GLASOVITI JEZIKOSLOVAC PAUL GARDE, DOPISNI ČLAN HAZU

Piše: akademik Vinko GRUBIŠIĆ

U 95. godini života umro je svjetski poznati jezikoslovac, slavist Paul Garde (Avignon, 1926, – Pariz, 2021.), koji je  dobar dio radnog vijeka proveo kao profesor na Univerisité de Provence u Aix-en-Provenceu, a izvjesno je vrijeme predavao na nekim poznatim američkim te europskim sveučilištima (Columbia, Yale, Ženeva).  Dopisni član HAZU je od 1996. Pripadao je glasovitoj generaciji francuskih lingvista gdje dominiraju imena kao  Émile Benveniste,  Georges Mounin te André Martinet. Njegova doktorska teza pod naslovom: Uporaba kondicionala i čestice ‘by’ u ruskom („L’emploi du conditionnel et de la particule by en russe“, 1963. Presse Universitaire de Provence, 364 str.), po mnogočemu je jedinstvena: smatra se prvom monografijom o ruskom kondicionalu, za koju je autor upotrijebio 5000 stranica izvora proze, uglavnom iz 19. stoljeća. God. 1968. objavljuje jedno od najznačajnijih djela s područja akcenta i akcentologije pod općenitim naslovom L’Accent (Pariz: Presses universitaires de France, dopunjeno izdanje Pariz: Éditions Lambert Lucas, 2013.), gdje uvodi neke veoma zanimljive i značajne inovacije u proučavanju naglaska mnogih jezika, posebno istaknuvši različite moguće odnose između akcentogenih i neakcentogenih slogova unutar naglasnih jedinica te odnose morfema raznih jezika prema ekcentu i akcentogenosti. Djelo je prevedeno na više jezika  (na hrvatski preveo Dragutin Raguž, Naglasak, Zagreb: Školska knjiga, 1993.) i ubrzo je postalo svojevrstan priručnik u suvremenom proučavanju naglaska. Završavajući prikaz tog djela prema izdanju 2013. godine Robert Roudet kaže: „Opća teorija ovdje predloženog akcenta što datira sa svim glavnim karakteristikama od 1968. godine očito nikada nije dovođena u pitanje i Paul Garde je, dakle, bez ikakve dvojbe, postigao svrhu koju si je zacrtao. Objasnio je cijeli niz pitanja akcentologije i dao opći okvir u koji se može smjestiti sveukupnost akcenatskih datosti jezikâ svijeta. Ovo je, dakle, djelo uvijek savršeno aktualno i neizostavno za rusiste.“ [vid. Revue des études slaves 1-2/86 (2015): str. 193-195].

Odmah nam tu valja spomenuti i Gardeovo drugo akcentološko djelo, ograničeno na akcente u slavenskim jezicima, a to je dvosveščana Povijest slavenske akcentuacije („Histoire de l’accentuation slave“,  Pariz, Institut d’études slaves, 1976), koja se pojavljuje kao rezultat njegovih dugogodišnjih proučavanja naglaska u slavenskim jezicima, i većeg broja članaka objavljenih u raznim revijama, a za hrvatsku akcentuaciju posebno je značajan njegov rad „Akcentske osobine srpsko-hrvatskih morfema“ „Les propriétés accentuelles des morphèmes serbo-croates“  (Scando-Slavica  1/12/ 1966: 152-172). Djelo o slavenskoj akcentuaciji svojevrstan je nastavak na proučavanje slavenskih akcenata glasovitog norveškog lingvista i slavista Christiana Schweigaarda Stanga, koji je u djelu Slavonic Accentuation (Oslo, 1957.) pokazao da se De  Saussureovo naučavanje o naglasku ne može primijeniti na slavenske jezike. Kad je riječ o suvremenoj akcentologiji neizostavno je i Gardeovo djelo: Riječ, naglasak, rečenica s podnaslovom Studij slavenske i opće lingvistike („Le mot, l’accent, la phrase“    Études de linguistique slave et générale, Pariz: Institut d’études slaves, 2006.) gdje je gotovo na petsto stranica uvršteno trideset i šest Gardeovih značajnih članaka o naglasku. To će djelo podjednako dobro doći slavistima kao i općim lingvistima. Jedan je od članaka (str. 417 – 436) pod naslovom „Naglasak srpsko-hrvatskih glagola: esej dvosinkronijske raščlambe“ (“L’accent du verbe serbo-croate: essai d’analyse bisynchronique”), koji je posebno objavljen i u poznatoj Revue d’études slaves  [3/53 (1981): 381-402].   

Veoma značajno djelo za studij rusistike je Gardeova Ruska gramatika , 1. sv., Fonologija i Morfologija (“Grammaire russe”, tome 1, Phonologie et Morphologie,  Pariz: Collection de grammaires de l’Institut d’études slaves, 1980, 486 str.). Nakon ukratko obrađenih grafijskih osobina ruskog jezika, opširno se temeljito se tu govori o fonološkim i morfološkim pojavama u ruskom. Opširnu bibliografiju uz tu gramatiku priredio je Jean Breuillard. Djelo je ubrzo postalo svojevrsni „vademecum“ studentima i svima koji su se bavili i koji se bave ruskim jezikom. 

Kao upotpuna toj gramatici, uz brojne Gardeove slavističke radove, sigurno će novinarima, prevoditeljima i svima koji se bave rusko-francuskim odnosima, a  posebno ruskom književnošću 19. stoljeća, dobro doći Gardeova knjižica Transkripcija francuskih vlastitih imena u ruskom jeziku (”La transcription des mots propres français en russe”, Pariz: Institut d’études slaves, 1974.)

O jezikoslovnim i posebno slavističkim radovima čitatelj može biti veoma dobro informiran zbornikom Lingvistika i slavistika: Radovi posvećeni Paulu Gardeu  (“Linguistique et slavistique: Mélanges offerts à Paul Garde”. Université de Provence, 1992., 792 sr.). Taj zbornik u dva sveska sadrži pedeset i devet radova u kojima se s različitih aspekata sagledavaju lingvistički i posebno slavistički doprinosi ovog znamenitog lingvista, a među suradnicima nailazimo na značajna imena slavenskih i neslavenskih jezikoslovaca. Zbornik su pripremili bivši Gardeovi studenti Marguerite Guiraud-Weber i Charles Zaremba. Već na početku uz uvod M. Guirad-Weber nalazimo popis Gardeovih radova (str. 7 -16) koji uglavnom dopiru do početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon 1990. godine nastupa drugo veoma plodno Gardeovo razdoblje. Srpska agresija na Sloveniju i Hrvatsku te raspad Jugoslavije potakli su francuskog lingvista i slavista, kao vrsna poznavatelja slavenskog svijeta, a posebno narodâ koji bijahu bez svoje volje  uključeni najprije u kraljevsku, a onda u komunističku Jugoslaviju, da naglasi i objasni uzroke koji su do te agresije doveli te posljedice koje je ta agresija izazvala. Rat u Jugoslaviji početkom devedesetih godina prošlog stoljeća mnoge je ne samo nestručnjake nego i poznavatelje doveo u nepriliku: kako objasniti da ta sve do nedavno  “socijalistička zemlja s ljudskim licem”, zemlja “radničkog samoupravljanja”,  pa tako odjednom… njena armija – po snazi četvrta armija Europe –  sije smrt, razara, iz aviona sipa bombe po mirnim hrvatskim gradovima, raketira hrvatski glavni grad Zagreb… ubija ljude po sarajevskim ulicama koji čekaju da bi kupili kruh… Pa zar se nije smatralo da je komunizam zaveo pravdu i postigao stalni mir? Upravo na tu zapadnu, a posebno francusku hipokriziju Garde ukazuje na više mjesta. I to u više svojih djela, Ne, nisu to neka poludivlja “morlačka plemena” nego narodi sa svojom nacionalnom, povijesnom, političkom, religijskom, državničkom i jezičnom kulturnom i tradicijom, narodi koji žele sami odlučivati o svojoj sudbini, koji ne žele ništa drugo nego neovisnost koju im jamči ustav njihove države. Garde je prošao tim krajevima u nekoliko navrata, gledao, osvjedočio se o razaranjima, ubojstvima… Sudjelovao  u čestim razgovorima i uvidio da nerijetko sugovornici imaju “svoju istinu” o ratu i ratnim događanjima, redovito svaljujući krivnju “na one druge” . No, on nastoji biti uvijek u rasudbama objektivan i nepristran, potpomognut svojim povijesnim znanjem. Naravno da mu ti razgovori s diplomatima, s novinarima, intelektualcima i običnim ljudima nikako nisu bili dostatni, trebalo je tu temeljito poznavanje, koje je on kao stručnjak i imao i iskazao u nekoliko djela koja slijede od 1992. godine. Sigurno bi se moglo reći da je djelo Paula Gardea:  Život i smrt Jugoslavije  (“Vie et mort de la Yougoslavie”,  Paris, Fayard, 1992., na hrvatski preveo Živan Filippi, Zagreb: Ceres, 1996) među najznačajnjjim djelima koja su objavljena na nekom svjetskom jeziku o raspadu srpskih paravojnih jedinica i Jugoslavenske „narodne“ armije, najprije na Sloveniju, na Hrvatsku te na Bosnu i Hercegovinu. U Povijesnom pregledu (“Aperçu historique”) i Panorami ukratko je opisano osam naroda koji su sačinjavali državu o kojoj je riječ, njihov zemljopisni smještaj i povijest. Prvo poglavlje polazi već od pojave pojedinih naroda na tom području, preko Srednjeg vijeka, kad su se više-manje otpočele neovisno razvijati dvije posebne uljudbe, ona rimska zapadna s jedne strane i bizantijska s druge. Slijedi drugo razdoblje dvaju imperija, s jedne strane Austro-ugarska monarhija i s druge moćno Otomansko carstvo. Treće razdoblje  koje se uglavnom podudara s 19. stoljećem u Srbiji je obilježeno  protuturskim pobunama i ratovima te Balkanskim ratovima, a u Hrvatskoj različitim trzavicama i nelagodama s Austrijom i posebno s Mađarskom te  ilirskim pokretom i postilirskim razdobljem. Završetkom Prvog svjetskog rata nastupa četvrto razdoblje, tj. vrijeme između dvaju svjetskih ratova, tmurno doba kraljevske Jugoslavije koje je obilježeno srpskom hegemonijom, koja u nesrpskih naroda izaziva duboko nezadovoljstvo i česte pobune. Slijedi razdoblje titoizma, tj. od 1945. do 1986. tj. do dolaska Slobodana Miloševića na čelo Srpske komunističke partije. To je doba komunističke diktature u kojoj se srpski hegemonizam nije bitnije razlikovao od onog iz kraljevske Jugoslavije. Dobro je obrađeno mnoštvo povijesnih činjenica od Srednjeg vijeka do stvaranja zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, a bez rasvjetljavanja tih povijesnih događaja kompleksnost jugo-istočnog dijela Europe nije moguće predočiti. No najtemeljitije je obrađeno razdoblje koje autor s pravom naziva Tragedijom, a to je vrijeme srpske agresije. Temeljita je to raščlamba tragičnih srpskih aspiracija na osvajanje nesrpskih krajeva sa zamislima  da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi, a najtragičnije je od svega pri tomu da je takozvana “jugoslavenska narodna (!) armija” stala na stranu Slobodana Miloševića i srpskih paravojnih jedinica. Prema P. Gardeu Srbi su na izvjestan način uzurpirali jugoslavensku armiju, a to im i nije bilo nimalo teško s obzirom na postotak Srba u vojnom zapovjedništvu. Garde uočava kako se antititoizam polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća razbudio posvuda, a posebno u “narodnoj” armiji i on točno određuje dan kojega je umrla Jugoslavija. Ne to nije bilo 25. niti 26. lipnja kad su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost nego, prema Gardeu, 17. svibnja 1991. kad kolektivno predsjedništvo Jugoslavije nije predstavljalo više-manje baš nikoga, kad je diplomacija u svijetu funkcionirala kako se to kojem pojedincu svidjelo, kad se sasvim jasno vidjelo gdje stoji armija, da je potpuno na srpskoj strani, pretendirajući da tobože igra neku vlastitu igru, a sve se to razvijalo upravo onako kako je to Slobodan Milošević želio i zacrtao (str. 307).

Pri kraju knjige Život i smrt Jugoslavije nalazimo tekst Promatrači (“Le spectetaurs”) gdje se postavlja pitanje zašto su zapadne demokratske zemlje desetljećima mirno promatrale kako jugoslavenska “narodna” armija gomila oružje koje će kasnije – isto tako uz mirno promatranje tih demokratskih država – dijeliti ubojicama. Tko se bavio izradom, a tko prodajom npr. pušaka “Armburst” kojima su ubijana djeca po hrvatskim i bosanskim naseljima? Nije li žalosno da je sam francuski predsjednik F. Mitterand govorio o tim narodima kao o “plemenima”?

U Haagu je Paul Garde bio veoma važan svjedok-ekspert u rasudbama o srpskoj agresiji na susjedne narode, a dolaskom Jacquesa Chiraca na predsjedničko mjesto u Francuskoj jedan od predsjedničkih savjetnika u pitanjima jugoistočne Europe bio je upravo Paul Garde. On tada, kao Chiracov savjetnik, u svibnju 1995. u djelu Dnevnik s putovanja Bosnom i Hercegovinom listopada 1994.  (“Journal de voyage en Bosnie-Herzégovine – Octobre  1994.”, Strassbourg: Dernières Nouvelles d’Alsace La Nuée Bleue, 1995) piše: “Hiniti da se drži ravnoteža između prenaoružanog agresora i žrtve koja gotovo i nema obranu, to je očito stati na stranu prvoga. To znači pripremati univerzalnu vladavinu džungle.”

Velike su sile redovito svisoka gledale na Balkan prvenstveno imajući u vidu  svoje interese, što također djelomično objašnjava tako često nemire i konflikte u tom “buretu baruta”.  Planirani i slučajni susreti u Dnevniku… s ljudima najrazličitijih društvenih slojeva, s pripadnicima različitih nacija, religija i jezika između 3. i 19. listopada, kao i autorovi komentari, pokazuju nam objektivnost i vrsnu informiranost. A bilo je to prije Srebrenice. Nastojeći sagledavati stvari u što potpunijem kontekstu Garde nikako ne izbjegava nazvati stvari pravim imenima pa će govoreći o Bosni i Hercegovini naglasiti da je ubijeno nesrpskog stanovništva oko sto tisuća osoba, a da je dva do tri milijuna osoba protjerano iz svojih domova.  No francuski predsjednik koji je prethodio Jacquesu Chiracu, François Mitterand posjetio je Sarajevo i – ništa od svega toga ni čuo ni vidio!

Knjiga Balkan (“Les Balkans”, Pariz: Flammarion, 1994) zanimljiv je prikaz europskog područja koje je stoljećima Europi bilo slabo ili krivo poznato. I danas mnoge osobe nerijetko upotrebljavaju pojmove kao “balkanski ratovi”, a teško da bi te iste osobe znale reći koje su zemlje i koji narodi sudjelovali u tim ratovima. 

Rat u bivšoj Jugoslaviji  ostavio je iza sebe ruševine i pustoš, tisuće protjeranih i izbjeglih koji se ne vraćaju u svoje domove.  To je tema djela  koje je Garde objavio na početku našeg tisućljeća pod naslovo:  Kraj stoljeća na Balkanu 1992.-2000. Raščlambe i kronike. (“Fin de siècle dans les Balkans 1992-2000. Analyses et chroniques“. Pariz : Odile Jacob, 2001. ). Rat je završio, ono najgore je prošlo, ali trajna rješenja su veoma daleko. Posvuda ruševine i pustoš koju su agresori ostavili iza sebe, a protjerani i izbjegli veoma se rijetko vraćaju. Što je najgore agresori sasvim mirno šeću gradovima po kojima su nedavno silovali, palili i ubijali.

Sigurno ni u jednom djelu Paul Garde nije toliko istovremeno jezikoslovac i povjesničar kao što je u djelu Balkanski diskurs – o riječima i o ljudima. (“Le discours balkanique. Des mots et des hommes.“ Pariz : Fayard, 2004.). U Prvom dijelu se govori o kompleksnosti Balkana, razmišljanja o tomu kako neki narodi, kao npr. Makedonci, postoje kao republika, tj. svojevrsna narodna cjelina, a to drugima, npr. Kosovarima, nije dozvoljeno. Je li to samo zato što su oni Albanci s Kosova? Zatim se prelazi, u drugom dijelu, na analizu pojedinih narodnih imena i njihova historijata. Još su zamršenija pitanja, kojima Garde pristupa i zanimljivo i znanstveno služeći se  obiljem znanstvene literature, povezana s podrijetlom pojedinih naroda, kao npr. Albanaca i njihova ilirskog porijekla te Muslimana, koji se većinom spravom smatraju autohtonim, narodom slavenskog porijekla,  ali izbjegavaju pri tom povezanost bilo sa Srbima bilo s Hrvatima, a zna se da drugih Slavena tu jednostavno nikada nije bilo.

Ova su povijesno-politička djela Paula Gardea imala velik utjecaj na razmišljanja i oblikovanja mišljenja odgovornih europskih političara i sasvim je naravno da su doživjela više izdanja.

Narod, nacija, etnička grupa… sve su to pojmovi koji u različitih naroda, na različitim jezicima imaju različita značenja pa je jedan od razloga nesuglasica i neshvaćanja ne samo tih pojmova nego i nacionalnih težnja jednog naroda u državama s demokratskom tradicijom gdje su, kao u Francuskoj, pojmovi državljanstva i nacionalnosti uglavnom sadržani u pojmu „nationalité“, pojam koji je odavno postao stvarni sinonim s pojmom „citoyenneté“ , a slično je i u Sjedinjenim Američkim Državama. Vlah“,  „Kosovar“, „Albanac“, „Makedonac“ (čak i bez obzira na pojmove: „Sjeverna Makedonija“ i „Grčka/Solunska Makedonija“), a tek Neopredijeljeni/Bošnjak/Musliman gdje se i službeno „nacionalnost“ tako često mijenjala… Neki su kritičari ovog djela smatrali da se Garde kao slavist pozabavio uglavnom slavenskim nazivima i narodima dok je nekim drugima, kao npr. Romima, posvetio veoma malo prostora.

Uz književne etnonime naravno da postoje i oni drugi nazivi  (kao što postoje i u drugih naroda) gdje –  uglavnom – susjedi međusobno imaju i kojekakve druge, rekli bismo, manje književne nazive.  Govoreći o jezicima, npr. sličnostima bugarskog i makedonskog, srpskog i hrvatskog, Garde naglašava da je u pogledu sporazumijevanja, pa i samih jezičnih osobina, manja razlika između makedonskog i slovenskog nego npr. između francuskog i provansalskog, no to samo pokazuje kako mogućnost (spo)razumijevanja nije baš najbitnije mjerilo u pogledu jezičnog identiteta.

Mnogi su iskazali komplimente Gardeovim političko-povijesnim djelima,  a ovdje navodim samo riječi Béatrice Toulon (u „La Croix“): „Izvrsna knjiga i neovisna knjiga gdje će čitatelj naći sve polazne točke razumijevanja događaja.“ Smatram da bi se te riječi izrečene u pohvalu djela Život i smrt Jugoslavije mogle primijeniti na sva njegova djela nastala u zadnjoj, umirovljeničkoj fazi njegova života.

Iako prevodilaštvo predstavlja manji dio bogate intelektualne djelatnosti ovog značajnog lingvista, slavista i pisca povijesno-političkih djela, slika bi o njemu bila nepotpuna kad ne bismo spomenuli i prijevod pjesama Fjodora Tjutčeva, ruskog pjesnika 19. stoljeća, što bi također zahtijevalo poseban osvrt. 

Upoznao sam profesora Paula Gardea 1972. godine kad je prihvatio biti mentor mojoj doktorskoj tezi pod naslovom Sintaksa jezika Marka Marulića (“La syntaxe de la langue de Marko Marulić”) koju sam obranio polovicom 1974. Uz Gardea jedan od trojice članova ispitne komisije bio je poznati hrvatski jezikoslovac, tada profesor u Nicei, Zvonimir Junković.

Iz prvog susreta s profesorom P. Gardeom spoznao sam da se od profesora, jezikoslovca kao i čovjeka Paula Gardea zaista moglo mnogo toga naučiti. Počivao u miru Božjemu!