Domagoj Vidović: Jesu li Bunjevci Slovenci, Bugari ili Makedonci?

Šerbedžijin hvarski više sliči crnogorskomu jer glumac čakavski akut, koji je Mustafa Nadarević tako vješto „skinuo“ u Velemu mistu, gotovo da u cijelome Ribanju nije izgovorio

Gorčinu smo zatvaranja škura spoznali tek kad je više nije bilo. Dotad smo težinu njihova zaklapanja poznavali tek posredno, iz njezinih suza jer iako bi u staroj kući ona prebivala i kad nas nije bilo, teško je bilo to breme samoće koje se samo od sebe nametne biću kad ostane bez bliskoga lica, kad liježe u postelju koju je desetljećima dijelilo i budi se u muku, pritisnuto vlastitim brigama koje nema kome iskazati. Na povratku bi mi oči vazda bježale na dva mjesta, prema prozoru, koji je gledao na terasu između kuće i postolarije na kojoj bih se skrivao kad bih želio da me nitko ne pronađe i s koje sam se ispod sebe smijao slušajući kako ukućani jedni druge navode na krive tragove, upućuju na udaljena mjesta dok sam im doslovno bio nad glavom, i prema njezinoj postelji na kojoj sam često spavao, ali za koju sam znao da mi ne pripada jer nikad nisam toliko značio jednom malom biću koliko je ona značila meni. Katkad bih se toga prisjetio za studentskih dana kad bi me gušili dani bez svjetla u Velemu Gradu i tištila samoća u mnoštvu jer koliko god da je Misto bilo malo, čak sam i s razmjerno nepoznatima mogao izmijeniti pokoju riječ, a ondje sam jako dugo gledao tek bezizražajna lica i slušao razgovore zbog kojih sam se utjecao toplim obalama djetinjstva i krhotinama sjećanja koji bi me poput blišćavaca vratili tamo gdje mi je bilo toplo. Zatvaranje je škura stoga bilo trostrukom pokorom jer ne samo da je značilo da me dugo, jako dugo neće biti u Mistu (A sam sam sebe zavaravao mislima da neće biti tako jer drukčije ne bih mogao preživjeti zimu.), podsjećalo me na neizbježno, na odlaske u udaljene nevidljive gradove te na činjenicu da mi živoga anđela čuvara nema koliko god ga ja iskao. Možda je zato, da preživi, otvrdnulo i srce moje, možda su se zato lijepe riječi prorijedile i uzvišene misli ukaljale, ali se krhkost žića utvrdila u nutrini, ona rijetko provali, a školjka se zatvori da je nitko ne vidi dok zaklapa škure.

U naših istočnih susjeda uobičajena dosljednost: nakon što su prije nekoliko mjeseci bunjevačke govore proglasili posebnim jezikom, sad tvrde kako južni Slaveni govore četirima jezicima – bugarskim, makedonskim, slovenskim i srpskim. Srpskim govore, kako se navodi u srpskim udžbenicima za osmi razred, i Hrvati koji srpski jezik zovu hrvatskim, Bošnjaci koji srpski jezik zovu bosanskim/bošnjačkim te neki Crnogorci koji srpski jezik zovu crnogorskim. Pitam se gdje se u toj cijeloj priči izgubio tzv. bunjevački jezik, koji su subotički gradski vijećnici nedavno izmislili, jer ako bunjevački nije srpski, možda je inačica bugarskoga, makedonskoga ili slovenskoga jezika koji nesretni Bunjevci vlastitom zabludom zovu bunjevačkim kao što zabludjeli Hrvati srpski jezik zovu hrvatskim, čemu su se, primjerice, stotinjak godina čudili srpski etnolozi i dijalektolozi u Popovu, gdje se po njihovu mišljenju govori najčišćim srpskim jezikom, ali tamošnji blesavi Hrvati još se i ljute na spomen srpskoga imena. Nadajmo se da će se do idućega broja Hrvatskoga slova srpski stručnjaci (prisjetite se njihovih tvrdnja od prije petnaestak godina kako su bunjevački govori zaseban jezik iako tad nisu imali nijednoga stručnjaka za taj „jezik“; dakle, iako ne znaju ništa, znaju da nije hrvatski) obratiti subotičkim gradskim vijećnicima, sve odreda jezikoslovcima s, među ostalim, diplomom Fakulteta za uslužni biznis i Više škole za sportske trenere, da ih upute u genetskolingvističku pripadnost tzv. bunjevačkoga jezika. Na ovakve se igrice s Bliskoga istoka ne treba pjeniti, nego se samo nasmijati i poći dalje jer bit će toga još, a nema ljepšega nego poučiti velike majstore kuhinje nedosljednostima u njihovim malim tajnama.

Druga je današnja tema naglasna. Naime, prvo su pohvaljeni naglasci Rade Šerbedžije u Ribanju. Nažalost, hvalitelji su potpuno u krivu: Šerbedžijin hvarski više sliči crnogorskomu jer glumac čakavski akut, koji je Mustafa Nadarević tako vješto „skinuo“ u Velemu mistu, gotovo da u cijelome Ribanju nije izgovorio. To može promaknuti prosječnomu gledatelju, ali ne i dijalektologu ili izvornomu govorniku bilo kojega južnočakavskog govora. Da ne bismo samo kudili, recimo i kako je ekranizacija Ribanja pokazala kako starija književnost nije za „bunkeriranje“, ona je itekako živa i filmična. U drugome je slučaju zbog naglaska pokuđen Dubrovčanin Vicko Dragojević. On, međutim, kako je istaknuo i Mate Kapović, nema problem s naglasnim sustavom jer mu je naglasni sustav blizak standardnojezičnom, ali ima (što Kapović nije naveo) s glasovnim sustavom jer dubrovački govor jako odstupa od hrvatskoga standardnog jezika i tu će mu trebati stručna pomoć. Ipak, i užareni bi se raspravljači trebali prvo posuti pepelom jer su čovjeka napali po krivoj osnovi, a mladi je novinar već i sam najavio da želi učiti, što se ne bi moglo reći za mnoge televizijske novinare koji ni imena dana u tjednu ne mogu pravilno izgovoriti.

Jedna kratka znanstvena! Na skupu će predavač: „Mogao bih o ovome danima govoriti.“ „Nemoj“, iz publike će organizator skupa kojemu se žurilo na objed.