Mladen Pavković: Zaboravljena Deklaracija

Treba poduprijeti pojedine braniteljske udruge koje od Hrvatskog sabora već godinama  traže  da se i 13. listopada, dan kad je 2000., donesena Deklaracija o Domovinskome ratu proglasi – “Danom sjećanja na žrtve velikosrpske agresije u hrvatskom Domovinskome ratu –  da se ne zaboravi!”

Poštuje li se Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je još početkom listopada 2000. donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog Sabora? Naime, ova se Deklaracija, na žalost, malo gdje i spominje, iako je na njezinim stranicama sve najbitnije  rečeno  u svezi hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. A što znači jedan ovakav dokument, najbolje se možemo i moramo uvjeriti kod Amerikanaca. Oni su svojedobno donijeli Američku deklaraciju o neovisnosti, koja je 4. srpnja 1776. postala konstitutivni  akt SAD-a tj. njihov prvi ustavni akt. Taj dan se u SAD-u slavi kao Dan nezavisnosti! A mi smo donijeli Deklaraciju o Domovinskome ratu u kojoj je naglašeno da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni  i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”. Zatim se navodi da je potvrđeno da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Međutim, kad ste  čuli ili čitali u izvješću primjerice “Documente” (koja radi kao da im “propise i zadaće” piše Sava Štrbac!), ili da je neki hrvatski političar prigodom posjeta Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, ikada spomenuo ovaj dokument? A za Amerikance takve su stvari “državnički čin”, oni ga slave, kako rekosmo, i kao Dan nezavisnosti (koliko je samo filmova i napisano knjiga na tu temu?). U Deklaraciji o Domovinskome ratu uz ostalo je istaknuto i ovo: “U skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti, osigurati svim hrvatskim braniteljima (!), obiteljima poginulih i stradalnika Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.” Kako to dobro zvuči! Ali, od svega toga, od donošenja Deklaracije, pa do dana današnjega, poglavito kad su u pitanju “svi hrvatski branitelji” nije se dogodilo ništa ili malo. One koje ni “metak nije pogodio” nemaju gotovo nikakva prava, puni su ih Zavodi za zapošljavanje, psihijatarske ustanove, a nemali broj “zahvaćen” je prijavama Općinskih i inih državnih odvjetništava, puni su ih i zatvori, samo što se o tome malo govori i piše. Ovim dokumentom Hrvatska se obvezala da je njezino “pravosuđe dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnih prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku u oružanoj pobuni tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje”. Dakle, nema “kolektivne odgovornosti”. Razne “documente” i ine udruge koje primaju goleme novce za “izjednačavanje žrtava i agresora” (idemo malo suditi jednima, pa onda malo drugima!) trebaju krenuti od načela pravednosti, a to znači da je Hrvatska bila žrtva, a Srbija, JNA, Crna Gora i domaće izdajice – agresori. Žrtava ne bi bilo da nisu (prvo) kontinuirano uništavani Vukovar, Gospić, Osijek, Voćin, Škabrnja, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Lipik, Pakrac, Karlovac, Ogulin, Županja, Nuštar, Ćelije, Knin, Slavonski Brod, Nova Gradiška, i niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske.

Deklaracija je obvezala  i sve građane, državne i društvene institucije, udruge i medije, te poglavito sve dužnosnike i sva državna tijela RH, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše budućnosti, te da se na taj način mora čuvati moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana RH, jer ćemo tako štititi čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana RH koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Sad se uz ostalo postavlja pitanje, znaju li uopće za navedenu Deklaraciju “svi dužnosnici i državna tijela RH”, jer ako znaju (u što sumnjamo), onda bez ovog dokumenta ne mogu ni raspravljati o hrvatskoj borbi za slobodu, a kamoli dopuštati da nam o Domovinskome ratu “popuju”, bivši udbaši, ratni profiteri, izdajice i dezerteri. A još manje oni koji su mogli a nisu sudjelovali u ratu!

Branitelji se često pitaju gdje se „izgubio“ i onaj dio Deklaracije u kojoj se naglašava da će “Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (dakle ne nekima, već svima!) hrvatskim braniteljima koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države punu zaštitu, dostojanstvo i skrb”? Koliko vidimo braniteljima se najčešće zatvaraju vrata za zaposlenje i doškolovanje, blati ih se u medijima, marginaliziraju se ili uopće ne registriraju, odnosno tek tu i tamo se spominju, njihove obljetnice, a o onima koji su izvršili suicid niti se ne piše, a još manje o onih na tisuće dosad prerano umrlih branitelja.

Za Amerikance je, kako rekosmo, Deklaracija svetinja, a za nas još uvijek i nažalost – mrtvo slovo na papiru!

Stoga, i te kako treba poduprijeti pojedine braniteljske udruge, poput Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., koje od Hrvatskog sabora, odnosno lijevih i desnih zastupnika, već godinama  traže  da se i 13. listopada, dan kad je 2000., donesena Deklaracija o Domovinskome ratu proglasi – “Danom sjećanja na žrtve velikosrpske agresije u hrvatskom Domovinskome ratu –  da se ne zaboravi!”.