Iz arhiva – Crna Gora u “zagrljaju” Srbije

Predavanje crnogorskog književnika Jevrema Brkovića 1995. u Zadru

Donosimo izlaganje crnogorskoga književnika Jevrema Brkovića  na međunarodnom znanstvenom skupu pod nazivom Jugoistočna Europa 1918. – 1995. održanom u Zadru 28.-30. rujna 1995.

Predavanje J. Brkovića (1933. – 2021.) o temi Crna Gora – prva žrtva velikosrpske agresije (objavljen u zborniku) tema je za današnje vrijeme iznimno zanimljiva zbog aktualnih zbivanja u Crnoj Gori u kojoj je obrađen odnos Crne Gore i Crnogorske pravoslavne crkve  te velikosrpskih elemenata i Srpske pravoslavne crkve u razdoblju od Berlinskog kongresa 1878. godine, zatim balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata pa sve do genocida u Srebrenici i hrvatskog Bljeska i Oluje.

Danas u vrijeme prijateljskih odnosa između Hrvatske i Crne Gore te aktualnog posjeta crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića Hrvatskoj donosimo tekst Jevrema Brkovića o odnosima Srbije i Crne Gore, a povodom nedavnih događaja u Cetinju. Opežniju biografsku bilješku o Jevremu Brkoviću, koji je napadnut i ugrožen u svojoj Domovini 1991., sigurnost i mir pronašao u Hrvatskoj objavili smo u prošlom broju Hrvatskoga slova

Jevrem Brković crnogorski književnik i publicist (Piperi, Crna Gora, 29. prosinca  1933 – Podgorica, 24. siječnja 2021.). Završio Višu novinarsku školu u Sarajevu, odakle je otišao u Beograd, gdje je radio u Institutu za međunarodni radnički pokret te kao novinar u Borbi i Novostima. Osnovao je i vodio Pionirsko pozorište u Podgorici, bio pokretač i urednik biblioteka koje su 1950-ih objavljivale crnogorske pjesnike te urednik kulturnoga programa Radio Titograda. Bio je predsjednik Udruženja književnika Crne Gore (1984–91). U prevratnim okolnostima 1991., nakon što je bio politički proganjan i optužen za nacionalnu izdaju, odlazi u emigraciju, za koje većinom djeluje i objavljuje u Hrvatskoj. Bio je  jedan od najglasnijih antiratnih aktivista i protivnika režima Slobodana Milioševića u Crnoj Gori. Zbog njegovog otvorenog pisma isprike hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima, koje je bilo reakcija na bahato ponašanje crnogorskih rezervista u zapadnoj Hercegovini, u jesen 1991. godine protiv Brkovića je podignuta optužnica za raspirivanje nacionalne mržnje.

U listopadu iste godine Brković je emigrirao u Hrvatsku gdje je živio i radio do 1999. godine, kada se nakon promjene politike vraća u Crnu Goru. Autor je opsežna i žanrovski raznolika književnoga djela te bogata publicističkoga opusa. Temeljni je korijen njegove poetike potraga za dukljansko-mediteranskim ishodištem crnogorskoga identiteta, zbog čega je u matičnoj kulturi prihvaćen kao najpotpuniji književni promicatelj mentaliteta i običajnosti crnogorskoga naroda. U pjesništvu je blizak mitskomu i arhajskomu, u duhu njegoševske tradicije i kulta zavičajnosti (Retorika kiše, 1954; Raport večnosti, 1958; Osobine noći, 1962; Brđanska zemlja, 1973; Brđanski Homer je mrtav, 1975; Bašta starca Radosava, 1980; Kučkini sinovi, 1984; Dukljanske molitve, 1991; Pjesnik s potjernice, 1997). Od 2007. objavio je četiri sveska opsežnih Dnevnika, u kojima potanko dokumentira osobna i društvena zbivanja tijekom 1990-ih. U publicistici se afirmirao kao oštar polemičar i komentator političkih zbivanja (Anatomija morala jednog staljiniste, 1988; Lideri, udbaši, generali, 1990; Unakaženo lice demokratije, 1991; Prljavi rat, 1992). Među nefikcijskim djelima posebno se ističu Glosarij (1995) i Dukljanski epistolarij (1996), svojevrsni kompendiji crnogorske kulture. I u romanesknom opusu (Pantelej na drijenu, 1990; Monigreni, 1992; Kamenštaci, 2001), koji obilježuju jaki slojevi povijesnoga pamćenja, potvrdio se kao izrazit predstavnik dokumentarne fikcije, s ciljem literarnoga posredovanja crnogorske samobitnosti.

Činjenica je da 7. i 8. X. 1988. i 10. I. 1989. (kada su Miloševićevi pučisti srušili legalnu vlast u Crnoj Gori i uspostavili praktično velikosrpsku diktaturu)  gotovo nikom u ondašnjim jugoslovenskim republikama nije bilo jasno što se desilo, da je rat za Veliku Srbiju počeo i da je Crna Gora prva žrtva velikosprske agresije. Ničije nacionalno biće nije toliko kompaktno da u sebi nema i onih obaveznih kvislinških pukotina, kroz koje uviru i ostvaruju se svrstrani interesi brojnijeg i agresivnijeg nacionalizma. Velikosrpski je udar, normalno, našao dosta svojih pristaša u Crnoj Gori, a najviše među vladajućim komunistima! Crnogorski kvislinzi dr. Branko Kostić, dr. Radivoje Kontić, Milo Đukanović, Momir Bulatović, Zoran Žižić i toliko drugih pripadali su onom najvišem vladajućem sloju komunista. Da su Miloševićevi populistički bojovnici, kojim slučajem, uspjeli da uđu u srž Hrvatske i Slovenije u tim bi dvjema ondašnjim jugorepublikama našli dosta kvislinga od kojih  bi se moglo formirati najmanje pet vlada, ako ne i više.

Zašto u ondašnjim jugorepublikama gotovo nitko u padu Republike Crne Gore nije prepoznao početak rata, to jest početak agresije, za stvaranje Velike Srbije? Ima tome nekoliko razloga, a najbitniji je onaj da je u svim jugo-zemljama, u Bosni i Crnoj Gori pogotovo, postojao jedan prilično tvrdokorni sloj građanstva totalitarno ideologiziranog, duhovno uspavanog i zaparloženog floskulama o “bratstvu i jedinstvu”, “vjernom jugoslovenstvu” i toliko indoktriniranog takozvanom komunističkom socijalnom pravdom, da su Miloševića i njegove mitingaške jurišnike doživljavali kao iživljavanje komunističkih ideala i nosiocima antibirokratske revolucije.

U mojem Dnevniku iz tih prevratničkih dana, koji je fragmentarno i objavljen, pod datumom 7. X. 1988. godine stoji zaisano: “Crnogorsko državno i partijsko rukovodstvo, ni državna bezbjednost, po svoj prilici, nijesu ni naslućivali da će današjim danom početi treći čin načertanijevske bitke za Crnu Goru, bitke stare koliko i Garašanino Načertanije, ako ne i mnogo starije. Zna se da se već mjesecima radilo za ovaj dan i ovu noć, koji u jednom zamišljenom furioznom blic-krigu trebaju konačno da učine kraj Republike Crne Gore. Zna se i za parolu: “Danas Novi Sad, sjutra Titograd, prekosjutra Sarajevo!” U glavama stratega, onih što su okupljeni u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, zapravo u Vučjoj jami Velike Srbije, ni Sarajevo nije krajnji cilj. Sprema se pohod na Zagreb i Ljubljanu…

Neistorijski pozitivistički odnos prema jugoslovenskom revolucijom prigušenim balkanskim ili južnoslavenskim nataloženim komplesnim proturječnostima, istorijskim i drugim, i neadekvatno riješenim statusima nekih južnoslavenskih i neslovenskih naroda, i drugu je Jugoslaviju učinio nepodnošljivom državnom zajednicom naroda koji su je sačinjavali. Čijenica da su neki narodi bili istorijski više definisani od drugih, zato se i nijesu mirili da svoju istorijsku, nacionalnu, kulturnu i zemljopisnu osobnost, dakle sveukupnost svoga identiteta, potčine nekom po drugi put neuspjelom jugoslavenstvu. A to drugo jugoslavenstvo se sve više, kao i prvo od prvog dana, vojno-politički, diplomatski, privredno, ekonomski, prosvjetno i kulturno, pa i mentalitetski sve očiglednije utapalo u bahato, primitivno, folklorno, destruktivno i nasilnički eksponirano velikosrpstvo. Srpstvo je preko takvog velikosprstva prosto metastaziralo na tom sve od Triglava do Đevđelije opjevanom jugo-prostoru, a metastaziralo je preko nekoliko kolonizacija, preko radništva, uz pomoć Marksove parole “da radnik nema domovine” preko vojnih, policijskih i prosvjetnih kadrova i na druge načine.

Ispalo je da su i prva i druga Jugoslavija bile samo drugo ime za Veliku Srbiju, kao što je to sada i zvanično ta kvazi-državna tvorevina, koja se naziva Treća ili Savezna Republika Jugoslavija. Na kraju se ipak sve svodilo na onu poznatu Pašićevu konstataciju, izrečenu na Krfu 1917. godine pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem: “Može Jugoslavija, ali samo u granicama Velike Srbije.” Regent je, prema svjedočenju Steve Jakovljevića, autora “Srpske trilogije”, na takvu Pašićevu  zamisao klimnuo glavom, dodirnuo cviker i rekao: “Gaja, imaćemo izvesnih problema s Hrvatima i Slovencima.” Gaja je svom regentu dao i dodatna objašnjenja i uvjeravanja da se “Hrvati osvešćuju tek kad prođe voz, a Slovenci su, ustvari, alpski Hrvati, samo nešto veselije naravi i s više radnih osobina.”

Nikola Pašić je, nesumnjivo, bio najdosljedniji garašaninovac i načertanijevac: on u trenutku kada poražena srpska vojska napušta Srbiju, kada se povlači u rasulu preko Crne Gore i Albanije, šalje iz Skadra telegram regentu Aleksandru u kojem doslovno stoji: “Vaše Visočanstvo, Srbija trenutno gubi rat od Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore. Tog istog dana crnogorska vojska pobjedonosno okončava čuvenu Mojkovačku bitku, koju su vodili samo iz razloga da bi omogućili povlačenje poražene srpske vojske, znači žrtvovali se za svog saveznika, mjesto da sve snage usmjere na južni, to jest lovćenski front gdje je Crnoj Gori bilo najteže.

Kao što se iz istorijskog slijeda Prvog svjetskog rata vidi: u najvećoj srbijanskoj narodnoj, vojnoj i državnoj katastrofi, u totalnom porazu od austrijske vojne sile, Nikola Pašić i regent Aleksandar se tješe već unaprijed pripremljenoj pobjedi nad svojim jedinim saveznikom Crnom Gorom, koja nije morala da ulazi u Prvi svjetski rat, imala je sve šanse i ponude da ostane po strani svjetskog sukoba, da bude na Balkanu jedina ratom nezahvaćena oaza. U kakve savezničke, “bratske”, rođačkodinastičke, diplomatske, viteške i državničke “vrline” spada ovakav odnos prema Suverenoj Kraljevini Crnoj Gori, nije teško pogoditi – u tipično srbijanske, a to bi današnji nadotac Velike Srbije, Dobrica Ćosić, prokomentarisao: “da je laž održala srpski narod koliko junaštvo.” Sve ovo što se sada dešava, ovaj užasno prljavi i osvajački rat, nastao je na toj Dobričinoj “moralnoj” vertikali, koju su davno prije njega izrekli mudriji i manje krvoločni Srbi od njega.

Pašićeva predviđanja o “dobijenom ratu protiv Crne Gore”, izrečena  1915. ostvarila su se 1918. godine. Saveznici su dobili rat za Srbiju, a Srbija je, čim se njena vojska iskrcala pod Barom, Budvom i Kotorom okupirala Crnu Goru, koja je već bila oslobođena: srpska vojska na teritoriji Crne Gore nije zatekla nijednog austrijskog vojnika. U naredbi vojvode Živojina Mišića komandanta takozvanih srpskih jadranskih trupa, pukovniku Milutinoviću, doslovno stoji: “Crnu Goru smatrajte okupiranom teritorijom!” I smatrali su je: zapalili su šest hiljada crnogorskih domova, ubili i utamničili oko dvanaest hiljada ustanika i komita počinili takav teror, tolike zločine i takva nasilja da sve to nalikuje njihovom današnjem zločinstvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Monstruozna skala zločina današnje sprske vojske i srpskih četnika vodi genezu od zločina napravljenih u Crnoj Gori od 1918. do 1926. paljenje kuća, uništenje nacionalnih, kulturnih, vjerskih i istorijskih spomenika, skrnavljenje svetinja crnogorskog naroda, ubijanje, vješanje po šesnaest Crnogoraca o jednu murvu, odnosno dud, ubijanje djece, stavljanje mačaka muškarcima u gaće, ženama u suknje, vađenje mrtvih komita iz grobova i strijeljanje lješeva u raspadanju, silovanje  djevojčica, djevojaka, žena (od 12 do 60 godina). Samo u jednom kraju Crne Gore, u kolašinskoj opštini, silovano je 568 žena, djevojaka i djevojčica, i to najviše iz bratstva Bulatovića!

Uzimajući u obzir nepriznavanje nasilne okupacije Crne Gore od strane Srbije (to je akcija, koja do danas još nije službeno priznata, od velikih sila), potpuno je nemoguće u toj zemlji ma za kakvu britansku misiju da ulazi u ma kakve političke stvari i da priznaje jednu situaciju kakvu još britanska vlada nije akceptirala. Kao što je vrlo dobro poznato, razne amerikanske misije, koje su ovo učinile, za cijelo vrijeme svog boravka u Crnoj Gori nijesu imale slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći i njihova je pomoć bila upotrijebljena samo u svrhu srpske propagande, da nikad nije  nijedna para bila dana onom dijelu stanovništva, koji nije htio priznati aneksiju Crne Gore.”

Poznati talijanski botaničar Antonije Baldači, koji je decenijama proučavao biljni svijet Crne Gore, u svojim memoarima piše: “Talijanska politika u Crnoj Gori počela je da se klima odmah nakon francusko-srpskog braka. Na žalost, naša diplomatija bila je ubijeđena u ispravnost metoda francuskog Ministarstva spoljnih poslova. Francuska je imala za svoj glavni i potonji cilj da svim sredstvima umanji prestiž kralja Nikole i dinastije Petrović.

Jasno je da je to bio plan koji je pripremila srpska diplomatija, a njoj se Francuska odmah i rado priključila, podržavajući tako beogradsku vladu, a prije svega svoju dobro uštimanu računicu na Balkanu.”

U Baldačijevim memoarima nalazimo dosta vjerodostojan zaključak o ličnosti već ostarjelog kralja Nikole i njegovoj mazohističkoj potrebi da žrtvuje svoj dvjestogodišnji prijesto i svoju hiljadugodišnju zemlju i narod. Evo kako to Antonio Baldači, inače dugogodišnji lični prijatelj kralja Nikole, zapaža:

“Kada dolazi do svjetskog rata, Crna Gora je tek tu počinila jednu od najvećih i najkobnijih svojih grešaka: ne oklijevajući ni časa ulazi u rat (mada je prijestolonasljednik Danilo bio protiv takvog čina), prihvata poklik, vapaj i molbu koju joj upućuje Srbija, prestravljena invazijom habzburške Monarhije! Impulsivan, ali idealan kavalir, kralj Nikola im prašta sve uvrede i ponovo poteže sablju da spasava rivalsku dinastiju, njenu politiku i diplomatiju, zapravo one koji su i tog trenutka radili protiv njega, njegove kraljevske krune i zemlje!

I samo još jedan autentičan zapis o zločinima sprske vojske u Crnoj Gori, zapravo o skrnavljenju svetinja crnogorskoga naroda:

“Jednog dana, decembra 1918. u 1 sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom gomilom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći time ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega,  na formu mrtvačkih sanduka. Na jednoj je bilo napisano Sveti Petar Cetinjski, na drugom Sveti Vasilije Ostroški, a na trećem Crnogrska Kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su mjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove. To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Sotjić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.”

Zapis je objavljen 1921. u Rimu u knjizi “nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”. Ta je knjižica zbirka dokumenata o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori.

O tim danima i godinama strahovitih srbijanskih zločina u Crnoj Gori govori i telegram pukovnika Burnama, šefa humanitarne kanadske misije u Crnoj Gori. Telegram glasi: “Ova nesrećna zemlja ide iz dana u dan na gore. Narod ne može duže živjeti. Čitava je zemlja u koroti. Narod gubi svijest zbog ovih groznih nasilja. Srbijanci su pokušali svako podlo sredstvo koje su mogli izmisliti, a kada meni prijete ubistvom što će raditi onom siromašnom narodu koji nema nikoga da ga pomogne.”

Telegram je poslat iz Bara 26. VI. 1920.

Ovakvih i sličnih autentičnih dokumenata moglo bi se danima citirati. No, ovom je prilikom veoma oportuno da se konstatira: istorija se zaista ponavlja, ali ne kao farsa već, na žalost, kao krvava drama, čak mnogo krvavija nego u svojoj prvoj pojavnosti. Iz dokumenata starih sedamdeset i više godina vidi se da srbijanska okupacijska vojska ni tada nije dozvoljavala rad humanitarnih misija, da je francusko-srpski brak i danas prilično postojan, čak doživljava izvjesnu renesansu. Skrnavljenja narodnih religijskih  i nacionalnih svetinja u ovome je ratu, koji još traje učinjeno više nego u svim balkanskim ratovima do danas, a vidjeli smo da su srbijanski oficiri skrnavljenje svetinja drstično uvježbavali na crnogorskim svetinjama u Nikšiću 1918. godine. Vapaji kanadskog pukovnika Burnama gotovo su istovjetni vapajima onog kanadskog pukovnika koji je nedavno ušao s kanadskim bataljonom u razorenu Srebrenicu, gdje se ljudska krv slivala uličnim slivnicima. I ovom se kanadskom pukovniku, kao i onom 1920. godine u Crnoj Gori, prijeti smrću, dakle sve je isto, samo u mnogo drastičnijim se formama i činovima događa.

Veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević ima stih koji glasi: “Sve su ove stvari veće jednom bile” (citirano po sjećanju) ali ih mi decenijama nijesmo primjećivali, pa ni naslućivali ovakvu njihovu barbarsku grozotu i scenaristiku, a to nam je veliki dokaz i poticaj da se na Balkanu sve vrednote, a prije svega neki tabui i istorijski entiteti, moraju brižljivo i dosljedno prevrednovati. Ni dubrovačka ili neretljanska barbarska avantura srbijansko-crnogorske vojske nije bez istovjetne, također barbarske osnove iz doba nemanjićkog osvajanja i razaranja. Pišući žitiije svoga oca Nemanje, njegov sin Rastko, kasnije narečeni sveti Sava, piše: “Moj otac Nemanja razori zetu zemlju i sve primorske gradove do stona.” Čudno, kako se istorija ponavlja i to u sve drastičnijim vidovima. Sada se postavlja prilično razumno pitanje: Ako je Zeta bila srpska zemlja zašto bi je Simeon Nemanja razarao?! Koji je hrvatski arhont, duks, knez ili kralj ustavio, razbio i potukao Nemanjinu vojsku kod Neuma – nije mi poznato, ali je, također, istorijska čienjenica da je pri samom kraju dvadesetog stoljeća srpsku vojsku u drugom istovjetnom barbarskom pohodu na Ston i Neretvu 1992. godine, ustavila hrvatska vojska pod zapovjedništvom generala zbora Janka Bobetka!

Već dva puna vijeka postoji rusko-srpska kombinacija o izlasku na Jadransko more. Trinaesta tačka Testamenta Petra Velikoga glasi: “Rusija neće biti pomorska sila sve dok ne izađe na Adrijatičesko more!” Već sam rekao da će kapitalistička Rusija, kada se mentalno i ekonomski oporavi od sedamdesetogodišnjeg DIAMATA; za Balkan i Europu biti mnogo opasnija od one bivše komunističke, kojom su nas Brozovi propagandisti plašili i umirivali cijelih četrdeset godina.

I mirotvorstvo “balkanskog kasapina” Miloševića ima veliki uzor u Lenjinovoj boljševičkoj tvrdokornosti da se sve može žertvovati, čak teritorije i nacionalni ponos, samo da se spasu  i prežive Revolucija i Revolucionari. Lenjin šalje Lava Davidoviča Trockog da potpiše Bres-Litovski mir. Kada Trocki shvati da su uslovi mira ponižavajući, uzbuđeno javlja svome vođi Lenjinu da on takav mir neće potpisati. Lenjin mu neurotično poručuje, zapravo mu naređuje: “Lave Davidoviču, Vi hoćete da spasite Rusiju, a ja hoću da spasim revoluciju, nas revolucionare i našu vlast. Meni je to glavno, a o Rusiji i njenoj sudbini nema vremena da mislim, zato Vam naređujem da mir u Bres-Litovsku odmah potpišete!” I mir je, naravno, potpisan. Zar Slobodan Milošević u Ateni, Palama i “svesrpskoj skupštini” u Beogradu ne naređuje zločincu Karadžiću – Potpiši da se spasi što se spasiti može, a prije svega da spasu sami sebe i diktatorski komunističko-nacionalistički režim u Srbiji. U svemu ovome neprikladne su samo usporedbe Milošević-Lenjin i Karadžić-Trocki!

Što se Crne Gore tiče, njenog opstanka i sudbine, njoj zaista predstoji “borba preužasna”, a prije svega da se oslobodi, kako to ovih dana u crnogorskom opozicionom tjedniku “Monitor” napisa gospodin Marko Šadijer, “svetosavskih lojanica” kao svjetiljki i izvora svjetlosti, zatim da se oslobodi “nacionalnog romantizma”, “jugoslavenskog iluzionizma”, “protestantskog internacionalizma” i “srpskog paternalizma”. Kad uvjeri sebe da zaista postoji mora, i to odmah, preduzeti “veliku diplomatsku aktivnost” kako bi i svijet uvjerila da postoji  i da se njena sudbina ne rješava u “Beogradu, Bijeljini i Palama”, već samo u Crnoj Gori, Evropi i svijetu, ali tek onda kada Crna Gora pruži ozbiljne dokaze da više neće “s đavolima tikve saditi!” – a da hoće u Evropu kao suverena mediteranska  država sa znatnim državnim pedigreom i nekadašnjim zaista uspravnim istorijskim i nacionalnim ponosom. Ako nije kasno, a možda nije, Crna Gora  pod hitno mora, ako misli da preživi, sačiniti jedan moderni nacionalni, ekonomski, privredni, kulturni i školski program, kako bi se bezbolnije otela iz smrtonosnog velikosrpskog “bratskog” zagrljaja!

Svršetak

Priredio: Ante BELJO

Napomena: Tekst je objavljen u izvorniku, na crnogorskom jeziku