Važan arhitektonski skup
Piše: Ati SALVARO
Dani Orisa su u zreloj fazi, kad s lakoćom biraju vrsne predavače, dajući uvid u suvremena kretanja struke
Dani Orisa su održani u zagrebačkoj KD Vatroslav Lisinski, i preko interneta. Važan su arhitektonski skup u svjetskom kalendaru struke, za koju mnogi dvoje čemu služi, jer je nagrizana sa svih strana. Zgrade projektiraju arhitekti, a građevinari sudjeluju kao statičari. Njihov je posao i uređivanje interijera, a ne samo legalizacija bespravne izgradnje i lupanje žigova na nacrtima “za papire”. Nacrti izrađeni računalno nisu “skice”. Skicira se rukom. Dani Orisa su u zreloj fazi, kad s lakoćom biraju vrsne predavače, dajući uvid u suvremena kretanja struke. Osim uvijek nazočnih država: Japan, Nizozemska i Španjolska, izočno je srednjoeuropsko zaleđe, SAD, Njemačka, Rusija, arapske zemlje. Martin Josephy (Švicarska), kustos Fondacije Barragán u švicarskom gradiću Birsfeldenu, prikaza rad fondacije, s arhivom arhitekta Luisa Barragána, dobitnika prestižne Pritzkerove nagrade1980. Njegov rad, prožet vjerom, odmaknut je od dominantne ideologije struke, osovljene na sekularizam, na liniji meksičke revolucionarne vlade. Samostan Las Capuchinas Sacramentarias del Purísimo Corazón de María, u Tlalpanu (1953.-1960.) je intuitivnog pristupa oblikovanju i složene estetske filozofije. Kapela sažima njegovo uvjerenje o religiji i ljepoti kao ‘grobu dehumanizacije i vulgarizacije koju donosi moderni život’ i smislu života. Kuća Gálvez u slikovitom Chimalistacu, na jugu Mexico Cityja jarkih je boja. Slitina autohtonog i španjolskog, tradicionalnog i modernog, regionalnog i međunarodnog, geometričnosti i poetike, razuma i osjećaja. Zidovi ne sežu do stropa, koji je zajednički. Unutra i vani su povezani velikim dvorišnim prozorima, a na vani kuća je suzdržanija. Iz boravka dvostruke visine pruža se pogled na ribnjak omeđen ružičastim zidovima. Bernardo Bader (Austrija) ovjenčan je silnim nagradama za svoja djela u pokrajini Vorlarlberg. Suprotno većini suvremenih sakralnih djela iznimna kapela Salgenreute na proplanku Nagelfluhr kod austrijskog Krumbacha, odana je kanonskoj estetici, nastavna na tradiciju. Izgrađena iz mjesnih materijala, temelja iz suhozida alberschwenderskog vapnenca i drva. Iz neobrađene jelovine su: pod, zidovi i klupe; arišova šindra oblaže vanjske zidove i krovove. S vremenom tamni na osunčanoj strani, a na prisojnoj zasrebri. Uvis se diže gotički visoko, bez tornja. Ulaz natkriva plitki trijem. Dvanaest drvenih okvira crkvu bočno ukrućuje, uz naglašeni vertikalitet. U apsidi je kip Majke Božje lijevo, a oltar desno. Posred je prozor s prizorom prema prirodi. Islamsko groblje u Altachu (Vorarlberg) uklopljeno je u alpski krajolik. Pošao je od ideje ograđenog vrta. Zgrada groblja nalik sanduku. Pravi se polažu na oveći betonski blok mrtvačnice. Prostor oproštaja ostvaren je k dvorištu, za 700 grobova. Prostorija za abluciju mrtvih ima zenitalno svjetlo. Bader koristi arapski motiv drvene masharabijye, ornamentalne stijene, čija se sjena ocrtava na nasuprotnom osvijetljenom zidu. Sklopljena je iz drvenih dijelova, spojenih na utor, bez ljepiva ili čavala, vijaka. Molitvene prostirke rad su bosanskih tkalja. Suptilna jednostavnost groblja i dijalog s prirodnom tvore spokojno i dostojanstveno mjesto za duhovnu kontemplaciju, pokop i tugovanje. Nova je estetika spoj islamske i alpske. Rok Žnidaršić (Slovenija) bavio se zaštitom, stabilizacijom i restauracijom u kompleksu Kartuzijanskog samostana kod Slovenskih Konjica. Pristupa holistički u potrazi za dostojnim rješenjem, uz poštovanje povijesnog sklopa i želja investitora. Žička kartuzija prvi je i najstariji kartuzijanski samostan izvan izvornog romanskog područja. Krajem XVIII. dospio je u ruševno stanje. Slovensko ministarstvo kulture osigura 2 milijuna eura općini Slovenske Konjice za statičku sanaciju zidova crkve Sv. Ivana Krstitelja i njezine strehe. Odlukom radne skupine za obnovu krovišta crkve izvedeno je kao podizno, što je prema autoru unijelo autentičnost i omogućuje vezu s nebom i korištenje bivšeg natkrivenog gledališta relativno jednostavno. Rijedak je primjerak kreativnog rješenja predmeta povijesne baštine. Martha Thorne (Španjolska), izvršna direktorica nagrade Pritzker i dekanica škole arhitekture na IE University Madrid, bavi se suvremenom međunarodnom arhitekturom. Autorica je više knjiga, kustosica je i predavačica. Arhitekturu definira kao zaleđenu glazbu. Doživljava položaj arhitekata u društvu kao nizak. Misli da su arhitekti kao struka izgubili kontakt sa susjednim strukama i javnosti. Arhitektonski fakulteti razvijaju kriterije društvene odgovornosti struke, oslonjene na održivost, odgovornost prema mjesnoj zajednici i široj publici, etici, građanskom angažmanu. UNESCO/UIA doniješe Povelju o arhitektonskom obrazovanju2005. Uz estetske, tehničke i financijske aspekte profesionalne odgovornosti glavna povelja ističe društvenu predanost struke, svijest o ulozi i odgovornosti arhitekata u društvu te poboljšanje kvalitete života kroz održiva naselja. Arhitektonske škole danas mijenjaju imena, pristupe, fokuse zanimanja i identitete, koristeći snagu primjera i učinkovite komunikacije. Prikaza zanimljiva ostvarenja MASS Builda u Rwandi, GXN & Henry Glogaua i Massouda Hassamija i Anne Heringer, koja arhitekturom jača kulturno i osobno povjerenje, mjesno gospodarstvo i ekološku ravnotežu. Arhitekt Henry Glogau je izumitelj i dobitnik Lexusove nagrade za dizajn za prijenosni solarni destilator za neformalna naselja. Destilator na sunce lako je prenosiv, i sastoji se od povoljnih i dostupnih materijala; dvoslojne plastične ponjave ovješena o jednostavne potpornje od bambusa. Naprava koristi isti vodeni ciklus isparavanja, kondenzacije i oborina koji priroda koristi za stvaranje kiše. Morska ili zagađena pitka voda ulijeva se u donji sloj nadstrešnice, izrađen od plastike, koja upija toplinu i grije se na suncu po danu. To uzrokuje isparavanje, i skupljanje čiste vode, a sol, patogeni i zagađivači ostaju u bazenu. Umjesto ispuštanja vani, čista vodena para se kondenzira u kapljice povrh prozirnog plastičnog gornjeg sloja nadstrešnice, i mikrožljebovima otječe u središte uređaja. Korisnici si mogu natočiti čistu vodu iz slavine na dnu nadstrešnice ili je pohraniti u spremnik. Tanjuri su promjera 2,4 m, i proizvode do 18 l pročišćene vode na dan. Naprava može biti korisna u zabačenim predjelima svijeta, pogođenima sušom i klimatskim promjenama. “Uz izazove s kojima ćemo se suočiti u bliskoj budućnosti, potrebna nam je otporna i autonomna infrastruktura resursa za demokratizirani pristup.” Glogau razvi montažnu verziju, s ravnom nadstrešnicom i lijevkom, te priručnikom za sastavljanje potporne strukture u obliku pješčanog sata za nadstrešnicu od bambusovih trski i gumenih vrpci, sklopivo za pola sata.
“Vjerujem da proizvodnja resursa može i treba biti simbiotska s našim životnim okruženjem.” Mine Kafon pokretni objekt pokretan vjetrom, koji gazi mine u minskom polju, izum Massouda Hassamija iz Afganistana, koji je izradio pokretne kugle za razminiravanje terena.
Donna van Milligen Bielke (Nizozemska) bavi se graničnim područjem arhitekture i urbanizma. Za nju arhitektura počinje i završava sama sa sobom. Svjesno ili nesvjesno arhitekt je u odnosu s cjelokupnom arhitekturom, koja je ikad izgrađena. U njenom se radu ogleda dubina povijesti struke. Dobitnica je Nagrade Rotterdam Maaskant za mlade arhitekte 2019. i Nagrade za arhitekturu Prix de Rome za plan ulice Hoogstraat u Rotterdamu zvan Kabinet zanimljivosti. U ratu postradali Rotterdam često se doima otuđeno i beizražajno. Zgrade su jako velike i stoje osamljene u praznini. Kabinet zanimljivosti radikalno i suptilno uvodi granice koje razlučuju javni prostor, s mrežom novih trgova, ulica i uličica. Javni prostor se oplemenjuje, zgušnjava i ističe značajna mjesta i zgrade. Emilio Marín (Čile) – njegovi konceptualni, minimalistički projekti bave se privatnom i javnom domenom. Zapaženo je njegovo oblikovanje čileanskog paviljona na ovogodišnjem venecijanskom Biennalu: Testimonial Spaces. Meditativni prostor uokviren je s 500 slika iz radničke četvrti Santiaga. Skupa s Juan Carlos Lópezom ostvario je Prevodilački centar u čileanskoj pustinji Atacama. Nalazi se uz prve vjetroelektrane u sjevernom Čileu, između San Pedro de Atacame i Ayquine. Igra krajolika i arhitekture bila je lajtmotiv. Namjera im je bila stvoriti novi krajolik u pustinji, uređaj koji evocira druge interpretacije. Integracija zemljopisa, krajolika i ekologije, izražene kroz tri sloja arhitekture: oblik, materijal i prostor. Corten čelik obavija cijelo zdanje, kao stijena od rastaljenog čelika u pustinji. Volumen uokviruje središnji vakuum, dvorište koje štiti od vjetra, tvoreći oazicu. Okružen otvorenim hodnikom-vidikovcem k nebu, za intimni doživljaj vegetacije dvorišta. Marko Brajović (Brazil) je iz Rovinja. Nakon školovanja u Veneciji i Barceloni djeluje u Brazilu. Potpisuje nacionalne Brazila i Crne Gore za Expo-u u Milanu 2015. i niz osebujnih kuća u amazonskoj prašumi, gdje ih izvodi u suradnji s indioskom zajednicom. Nepodjelom kuće na prostorije amazonski Indiosi rabe cijelu kuću stalno. Kuću gradi od krova prema dole, ne rušeći ni drvo, u prašumi. Ima svoju firmu za izvedbu, pa u cijelosti može nadgledati stasanje zdanja. Kološkom osviješćenošću vraća život porječju u Sao Paulu. Boutique hotel i glamping Mirante do Madada, na obalama Rio Negra u Amazoniji. Trend putovanja je povratak prirodi, dobar osjećaj, samonalazak, odlazak na izlete, prirodne atrakcije i upoznavanje tradicije, napose u egzotična mjesta. Turizam kao okrepa gostiju i dohodak domaćinima. Umjesto mastodonta sije niz građevina, kao u nekom selu. Ne ruši drveće. Sve je iz drva i mjesnih materijala, proizvedeno u području. Nema betona. Idealno je to mjesto za turiste koji se doživljavaju kao avanturisti, istraživači prirode. Dolazak arhitekture u prašumu zahtijeva obzir i suptilni pristup, nježno organsko sijanje sjemena. Konstrukcije su lagane i nastavne na prirodu, kojoj su otvorene, uz komfor. Osim rezidencija-čahura središnja je zgrada Kolektivna kuća, koja dirigira prema: recepciji, vrataru, baru, restaurantu, uslugama, salonu, izložbenim prostorima i bazenu. To je sastajalište, mjesto informiranja, interakcije, zabave itd. Šetališta vijugaju bujnom šumom, sve do Kuće iscjeljenja, jogašnice, mjesta za ceremonije šumske medicine, sastanke s predstavnicima lokalne zajednice, za masažu i ayurvedsku kupku. Sjemenki za smještaj je 12 sa sobama veličine od 120 i 160 kvadrata. “Budućnost će biti u promjeni, prilagodbi. Arhitektura je sučelje.” “Učimo od prirode, koja oblikuje već 3,9 miljardi godina.” Godine 2015. izvede Brazilski paviljon na EXPO-u u Milanu, izrađen od užnatog pletiva, po kojem se hoda. Vrlo kreativno, hrabro i zabavno. Boonserm Premthada (Tajland) prikaza nastambe za slonove. Nastoji prići arhitekturi širim nehumanocentričnim pristupom, sućutno prema drugim vrstama. Slonovi imaju poseban status na Tajlandu. Dio su velikih kraljevskih ceremonija i bili su ratne životinje za kraljeve kroz drevnu povijest zemlje. Poštuje ih se i prema njima se postupa kao prema članovima obitelji, a ne kao kućnim ljubimcima ili radnicima. Veza je možda najjača u selu naroda Kui u pokrajini Surin, na sjeveroistoku Tajlanda, koji odavna živi s njima. Područje je bilo zahvaćeno velikim sušama, koja dovede do nestašice hrane i ljekovitog bilja koje je šuma nekada pružala. Lišeni sredstava za život, slonovi bijahu raseljeni u turističke gradove gdje su prosili za hranu ili radili u kampovima za slonove. Muzej slonova dio je projekta Slonov svijet. Cilj lokalne vlasti je povratak u čaj i osiguranje životnih uvjeta za 200 slonova. Sastoji se od Muzeja slonova, Kulturnog dvorišta i Ciglenog promatračkog tornja. Bazeni s vodom važni su slonovima i mjesnoj zajednici, koja je bila uključena u gradnju. Slonovski izmet rabi se za tvorbu građevinskog materijala, pomiješan s 20% cementa. Takve cigle, pune celuloznih vlakana ziđu se u stubove, kao oplata, obloga i nosivi dio, u koji se ulijeva beton. Glavna izložbena prostorija okružena je otvorenim stazama, naizmjence okruženih popratnim sadržajima: knjižnica, dvorana za seminare i kafić. Druga je okružena malim bazenima. Zidovi iz opeke promjenjivih visina tlocrtno su rasterno raspoređeni. Bard japanske arhitekture, Tadao Ando 60 je godina u arhitekturi. Postoje stari i kompjutorski svijet. I dalje cijeni knjigu, naspram prikovanosti za računalo. “Mislim da je arhitektura jedno od posljednih kreativnih područja i stvarno zanimljivih djelatnosti.” “Naš je posao dirnuti ljude, stvoriti zajedničke osjećaje, učiniti gradove prekrasnima.” Projekt preuređenja pariške burze u muzej moderne umjetnosti iz kolekcije Francoisa Pinauta. Na otoku punom umjetnosti Naoshima izvede Benesse Art Site Naoshima, za milijardera Soichira Fukutakea, u doba kad je većina japanske arhitekture bila usmjerena k profitabilnosti. Kuća-muzej Benesse opreka je frenetičnom urbanom ritmu. Tu su djela velikana suvremene umjetnosti: Andy Warhol, David Hockney, Jean-Michel Basquiat i Cy Twombly. Otvoren je 1992. kao spoj muzeja i hotela, u “suživotu prirode, umjetnosti i arhitekture”, u prekrasnoj prirodi. Djela nisu samo u muzeju, nego i po hotelu i vani. Upitajmo se koliko naši hoteli mare za opremanje umjetničkim djelima. Država bi trebala porezno honorirati oplemenjivanje interijera umjetnošću. Posebno je dojmljiv dio muzeja s ogromnim kružnim otvorom prema nebu, i sjenama koje se povijaju. Ando naglašava važnost prirodnog svjetla, kojim osvjetljava zenitalno slike Clauda Moneta. Druga zvijezda skupa je bio portugalski arhitekt Álvaro Siza, autor kapele u Zagorju, u perivoju dvorca Miljana. Portugalska i hrvatska moderna dijele redukciju i sklonost kvadrima, kao nekakvom apsolutu biti. To nagnuto opisuju kao “čistoću”. I titoizam i salazarizam su totalitarna podloga na koju se kalemi modernistička apstrakcija. Kapelica je jednostavna, uspravna, na strmoj livadi, pri vrhu brda. Ima terasicu pred ulazom. Ovo ostvarenje trebamo zahvaliti pokretaču Orisa i Dana Orisa arhitektu Andriji Rusanu, spiritusu movensu, koji nam je doveo velikana. Pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško blagoslovio je 17. kolovoza kapelu Preobraženja Gospodinova na imanju Miljana kraj Kumrovca. Naglasio je posvemašnje odudaranje kapele od okoline i namjernu ‘neuklopljenost’ zbog upućivanja na smisao onoga oko nje i u njoj, što se u njoj daruje i ostvaruje. „Preobraženje je itekako čitljivo. Namjerna reduciranost, ali ne i neprisutnost; jednostavnost, ali ne i uskraćenost. Sve bitno je ovdje; odstranjene su naslage mogućih zaprjeka, ogoljeli smo u svojoj ljudskosti, da bismo u sebi potražili svjetlo, ono kojim smo stvoreni, ono po kojemu smo kao kršćani ‘svjetlo svijeta’. Ovdje nemamo ništa, a imamo sve (usp. 2 Kor 6, 10); ovdje počinje temeljni suodnos između ljudi kao braće i sestara.“ Vedran Pedišić & Erick Velasco Farrera (Hrvatska) (Sangrad) istakoše djelima u području obrazovanja. Usuprot trendu traganja za ikoničnosti arhitekture, projektantski par se drži – jednostavnosti, čitkosti i nepretencioznosti, decentnom prisutnošću u slici grada. Autori su studentskog doma kampusa Varaždin i obrazovnog kompleks na zagrebačkoj Kajzerici (s E. Špirićem) za koji su nagrađeni nagradama „Viktor Kovačić“ i „Vladimir Nazor“ (2014.). U Novom Zagrebu koji još traga za identitetom niknu campus Američke međunarodne škole, uklopljen bez smetnje okolnim stanarima. Obrazovni centar Središće uključuje i hrvatsku školu i vrtić. Travnatu ledinu nadomjesti trava na ravnom krovu. Zgrade su projektirane niskoenergetski. Ostvaren je egalitaristički ideal ravnog krova, jednake visine. Razvedenost se ostvaruje u tlocrtu, zidom osmišljeno oduzetih vanjskih prostora. Hrvatska je povijesno profitirala od dolaska stranih arhitekta u našu sredinu, od Bartola Felbingera preko Hermana Bolléa do Viktora Kovačića i Vjekoslava Bastla. Sad smo na dobitku djelovanjem mexičkog arhitekta Ericka Velasca Farrere. Marjan Pipenbaher (Slovenija) iskusni je projektant mostova. Prikazao je viadukte na Črnom kalu u Sloveniji i niz projekata, a posveti predavanje uglavnom Pelješkom mostu, čiji je autor, skupa s Jurom Radićem, i glavni projektant. Pođe od nenametljivog uklopa u predivni krajolik Malostonskog zaljeva. “Svaki je most jedinstven”, s duhom mjesta. Oplemenjivanje mosta estetikom neznatno utječe na troškove gradnje, pa je stoga vrijedno. Vodilje su mu: simetrija, prirodni ritam, proporcije, ravnoteža, čistoća. Inženjerskom logikom i osjećajem za proporcije htio je odgovoriti na izazov lokacije – jedinstveno lijepog Malostonskog zaljeva. Pelješki je most među pet najdužih izgrađenih u Europi u zadnjih dvadesetak godina. Otvor za proplov je 200/55 m. Dubina mora je uglavnom oko 27 metara. Pod morem je prvo sloj mekog tla, od 40-60 metara, a dublje tvrđe. Ukupna visina od dna temelja do vrha mosta je 221m, dvostruko više o zagrebačke katedrale. Visina pilota je od 36-128,6 m. Nosač ih nosi od 18-20 pilota. Promjera su od 1,8-2m, stijenke od 4-6 cm. Most je dug 2404 m, s najvećim rasponom od 285 m. Vrijednost investicije je 280.000.000 €, od kojih je EU osigurala 85%. Ugrađeno je 68.000m betona, 85.300 t čelika. Postavljen je uvjet neprekinutog automobilskog prometa do brzine vjetra od 130-140 km/h. Za razliku od Masleničkog mosta, na kojem pri prelasku ništa ne vidite sa strane, tu će biti bočni prozirni vjetrobrani visine 3,2 m. Pri projektiranju mosta rađena je studija rizika; od potresa, vjetra, zamora materijala, dinamičkog opterećenja od prometa, udara broda itd. Izabran je hibridni, čelično-betonski model, s visećom strukturom ovješenom o betonske stupove, oslonjene na niz šipova zataknutih duboko u tlo za pojačanu izdržljivost. Izbjegavaju se oštri bridovi, zaobljeni su, s radiusom od bar pola metra. Korišten je visokokvalitetni vodootporni beton otporan na prodor klorida. Povećan je zaštitni sloj betona oko armature na minimalno 75-85 mm. Taj je sloj ojačan šipkama od inoxa. Betonske su površine premazane zaštitnim premazom, koji prodire s vremenom u strukturu. Ugrađen je sustav hlađenja pokrova nosača, koji osigurava raspon do 25°C razlike. Čelična struktura zaštićena je protukorozivnim sredstvima i katodno. teglenica dovezlo je dijelove stupova iz Kine. Gornjih 40m pilota zapunjeno je betonom. Dopremljeni su i čelični segmenti dugi 52m teški 800 t. Švicarski arhitekt Valerio Olgiati primi Nagradu ORIS za izniman doprinos arhitekturi – staklenu piramidu oblikova Àlvaro Siza. Dani Orisa i ovomad ispuniše očekivanja.
Ati SALVARO