Josip MARINOVIĆ
(10. lipnja 1937. – 12. studenoga 2021.)
Odlazak jednog od najistaknutijih hrvatskih kipara 20. stoljeća
Kiparsko djelo Josipa Marinovića stvarano je na tradicijskim premisama, dakle, na istim kiparskim vrijednostima na kojima su oblikovana i najvažnija kiparska djela zapadnoeuropske umjetnosti. Ova činjenica kazuje da je to kiparstvo, odnosno, njegove vrijednosti utemeljeno na koncepciji znalačkog komponiranja likovnih elementa u kiparsku formu. Ovaj tradicijski postupak implicira umijeće kojim kipar skladno oblikovanim proporcijama definira formu u kiparsko djelo. Kad podvlačim tradicijsku sastavnicu u Marinoviću kiparstvu tada svakako valja govoriti, osim samoga kiparskoga postupka i o tradicijskim tvorivima u kojima je stvarao svoja djela, najčešće i najviše, u kamenu i mramoru, potom u bronci, drvu, terakoti. U ovako naznačenom kontekstu prepoznaje se Marinovićev cjelokupni opus, počevši od formativnoga razdoblja po svršetku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Frane Kršinića (1897.-1982.), zasigurno jednoga od najistaknutijih hrvatskih kipara 20. stoljeća koji je stvarao svoje djelo upravo na tradicijskim kiparskim premisama.
Na tim je vrijednostima Josip Marinović svoje kiparsko znanje usavršavao višegodišnjom suradnjom u Majstorskoj radionici svojega profesora gdje je ovladao i samim postupkom na visokoj razini. Na ovo prožimanje profesora i učenika, Kršinića i Marinovića, valja skrenuti pozornost najviše stoga kako bi se naglasio tradicijski kontinuitet kao vitalna sastavnica u stvaralaštvu mladoga kipara. Stoga u Marinovićevu opusu prepoznajemo što i u Kršinićevu: u oba kipara tradicijske kiparske motive oblikovane tradicijskim kiparskim postupkom: žensko tijelo – akt, portret, animalistika, sakralni motivi, dok je Marinovićevo kiparsko djelo stvarano nijansiranim napinjanjem volumena u skladnu figuralnu kompoziciju motiva ljudskog ili životinjskog tijela, profane ili sakralne provenijencije.
Kiparstvo Josipa Marinovića produbljuje Kršinićevo načelo novim kiparskim vrijednostima s prepoznatljivim autorskim obilježjima. Ova se njegova temeljna odrednica prepoznaje u malenoj formi ženskoga tijela klesanog u kamenu ili pak u velikim i impresivnim kiparskim formama postavljenima u javnom ili sakralnom prostoru, primjerice Čudotvorna Gospa Sinjska u atriju Franjevačkog samostana u Sinju (2009.), Gospa od Anđela u parku ispred crkve sv. Franje u Imotskom (2017.), te zanimljiva skulptura sv. Ivana Krstitelja odlivena u bronci u Ljevaonici umjetnina Ujević, postavljena ispred crkve sv. Ivana Krstitelja u Ivanjoj Reci (2015.). Valja naglasiti da je Marinović kontinuirano problematizirao i – pokret, što se pokazuje njegovom velikom temom u kojoj je aktualizirao važnost dinamičke sastavnice u svojem kiparstvu oblikujući iznimno vrijedna djela u različitim motivima, bilo ljudskog ili životinjskog tijela. Nedvojbeno je kiparski opus Josipa Marinovića velika istraživačka tema koju tek treba iščitati u tematskoj raznovrsnosti, stilskim obilježjima, stvaralačkoj inventivnosti kako bi se u sinkronijskom sagledavanju ustvrdiđo njegov vrijedan prinos suvremenom hrvatskom kiparstvu.
Milan BEŠLIĆ