Pomutnja
Nije li demokratsko pravo svakoga punoljetnog Zagrepčanina i Zagrepčanke birati i biti biran/a na svaku dužnost u zagrebačkoj mjesnoj samoupravi?!
Vijest da će se Bruna Esih na predstojećim mjesnim izborima kandidirati za zagrebačku gradonačelnicu izazvala je neviđenu pomutnju u „hrvatskoj metropoli“. (Navodnici označuju zastarjelost izričaja, jer hrvatski je glavni grad, kao što se općenito zna, od 1. srpnja 2013. belgijski Bruselj). – Otkud sada ta pomutnja?! – čude se naivni Zagrepčani. – Nije li demokratsko pravo svakoga punoljetnog Zagrepčanina i Zagrepčanke birati i biti biran/a na svaku dužnost u zagrebačkoj mjesnoj samoupravi?!
Jest, to je demokratsko pravo. Ali to pravo ima i nekih ograničenja. Ograničuju ga zakoni. U Hrvatskoj osim zakona i „dobri poslovni običaji“.
Nu – dobri poslovni običaji?! O da! Zvuči to čudno, ali čudno ipak nije. U Zagrebu je to poodavno besramna zbilja.Tko ne vjeruje, neka osluhne što govori Plenkovićev Drago Prgomet.
Prgomet je čovjek koji se u politici dvaput proslavio. Prvi put obećanjem Anti Kotromanoviću da će mu za Božić kupiti zavjese, drugi put hrabrom saborskom obranom komunističkoga antifašizma od revizionističkih nasrtaja Zlatka Hasanbegovića. A kada se Prgomet, nakon lutanja između Petrovljeva Mosta i Milanovićeva SDP-a neko vrijeme skrasio na svojoj HRID-i i zatim vratio u HDZ, Andrej ga je Plenković, uočivši njegovu političku darovitost, istaknuo kao HDZ-ova kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika. Kandidat je odmah objavio: „HDZ više ne će igrati u sjeni Milana Bandića.“
Molim?! Oho, više ne će! Dosad je, znači, HDZ igrao u Bandićevoj sjeni?! Protiv sebe?! Nije valjda. Ali zašto je HDZ-ovo vodstvo Bandiću na izborima redovito suprotstavljalo slaba protukandidata – Jasena Mesića, Margaretu Mađerić? Ni za što. Onako. Bandić se HDZ-ovu vodstvu, rekao bi Immanuel Kant, „bezinteresno sviđao“. Dakle, ne politički, nego estetički! Može biti. No ta mogućnost teško će prigušiti ružnu misao da se tako „lijep poslovni običaj“ uspostavlja na znatno tvrđim temeljima nego što je Kantovo „bezinteresno sviđanje“.