Mozaična i živa jezična i književna struktura likovnih zapisa postiže vizualizaciju likovnih djela i autora
Osječki Klub knjižare Nova i Hrvatsko slovo priredili su predstavljanje knjige ogleda i zapisa o likovnosti S NERETVE I SAVE, književnika Stjepana Šešelja u Osijeku, uz sudjelovanje Mate Kovačevića, književnoga kritičara i kolumnista HS; Milana Bešlića, likovnoga kritičara i suradnika HS, Krešimira Jelića, mladoga osječkoga dramskog umjetnika, Ivice Vuletića, organizatora i vlasnika Knjižare Nova u Osijeku i autora. U nastavku donosimo naglaske iz teksta, govora s predstavljanja knjige, Milana Bešlića
Tema hrvatskih književnika i likovnih kritičara je golema, ali uistinu malo poznata. Nije obrađena niti u jednoj knjizi te ću je obrazložiti u osnovnim karakteristikama, „skicozno“ od Lunačeka, Matoša, Đure Arnolda, dakle filozofa i književnika koji prvi u 20. stoljeću temeljitije pišu o likovnoj umjetnosti, o slikarima, kiparima i drugima… Možemo upravo njih smatrati utemeljiteljima discipline likovne kritike za kasnije razvijeno usustavljenje, tumačenje, koje su obradili vrsni povjesničari umjetnosti. No likovna kritika kao žanr i dalje ostaje dominantan diskurs, koji koriste i povjesničari književnosti. Ta se linija nastavlja i na naraštaje koji dolaze poslije, preko Krleže, preko pisaca koji su stasali uz „stoljetnoga“ Šimića i druge, te se razbuktava, ako tako možemo reći, u razdoblju, manje „krugovaša“ a više one generacije koju nazivamo „razlogovcima“. Taj naraštaj dao je nekoliko sjajnih i danas, rekao bih, paradigmatskih kritičara koji su opremljeni znanjem povjesničara umjetnosti, ali su i književnici. Počevši od Tonka Maroevića, Željka Sabola, Dubravka Horvatića pa do onih mlađega naraštaja. Postoji jedna linija koja govori jezikom koji nije čisto likovni. Primjerice, da bismo dobro razumjeli Rembrandta ili Picassoa posegnut ćemo i za knjigom da bismo ih doživjeli, vidjeli ili čitali…