Uz odlazak Željka Perušića
(Duga Resa, 23. ožujka 1936.
St. Gallen, Švicarska, 29. rujna 2017.)
Curi. Ja sam, na nekakvoj klupici, na istoku stadiona. Krcato. Mokar ko poljski miš. To su one, nekadašnje kišurde. Otimale su, nama, djeci, vedrinu neba i žutilo sunca. Pamtim ih. Dobro. Bilo su to vremena čvrsto stegnutih, svakih za sebe, godišnjih doba. Listopad je, te šestdesete. No, Maksimir je na svom mjestu. Igra – Barcelona. Visio sam, sjećam se, pred njihovim autobusom, ispred svlačionica. Uoči utakmice. Kroz prozore – igrači. Egzotika. Zalizanih crnih vlasi, blijedih lica. Prepoznao sam, odmah, Evarista. Toga smo se i najviše bojali. Veliki strijelac. Brazilac.Počeo je Kup Sajamskih gradova. A Zagreb je grad – sajamac. U borbi za taj naslov, nisu se dali ni centralističkom Beogradu! Počelo je, baš tako, s izabranim momčadima gradova. Tu su, nadohvat, Barcelona i Zagreb. Ta Barcelona ima, za nas Hrvate, poseban zvuk. Sjećam se Građanskog i turneje u Španjolskoj 1923. I pobjeda, baš protiv tada slavne FC Barcelone. I Vrdjuka, koji je na našem golu delal čuda! Za ono vrijeme. I, sada je Barcelona, senzacija. Nota bene, dolaze iz frankističke Španjolske. I, u dušama tisuća Zagrepčana, maše im se, nevidljivim, žuto-crvenim barjacima. Imao sam, jedva, sedam godina, a baš u to vrijeme, na Iberiji – građanski rat. Crni i crveni. Mi, Hrvati, svi drukamo, uglavnom, za Franka. I sada, ti i takvi, toliko ljeta kasnije, tu su, predamnom. Teren težak, užasan. Skliizak. Natopljen. Opasan. A, velika je igra na sceni. U visokom nadmetanju, Barcelona, vodi. A, Perušić, izravnava. Perica, kako su ga zvali istočnjaci, a neki znalci – Perillo, koji su uvijek bili teško “obojeni†modrom bojom kraljevskog grada i Kroacije, bez obzira na poredak. I da na golu Hispanaca, onda još nisam bio siguran kaj je to Katalonac, a bili su to, Ramallets. Visok, plećat. Brz. Širokih ruku. Snažne akcije. Koliko toga, drži. Mali milijun. Perušić je, nekako ugurao loptu, kraj tih kolosa, u vrata.1- 1. Perušić je junak, te, zašto ne, vražje, utakmice. Borbe, bez prestanka. Visinom,onizak. Veličinom nogometa – as. Pomagač. U sredini terena. Do Markovića i Crnkovića. Ali, čvrst. Stabilan.Uporan.Okretan. Pokrio je čitav teren. Onda se govorilo, kao Čik Čajkovski, iz HAŠK-a. Danas, u povodu njegove smrti, u 82. godini života u St. Gallenu, kao Luka Modrić. Bio je, Pero, ta klasa. Drugačijeg usmjerenja. Više – u duhu – obrana. Luka je više napadač. Luka gradi, Perušić je oduzimao. Ali, i sastavljao i najteže zadatke. Mogao i on dati. I – zabiti. Još više, oteti loptu. Bila je poznata stvar da je, za igranja u Munchenu 1860, kam je sparil, jednog dana, bez riječi iz Dinama, gotovo “pobegelâ€, on je bio jedini u Bundes ligi, koji je mogao, uporno i mirne duše, zaustavljati Gerda Mullera, lukavca, strijelca, od oka. Osjećaja, za gol i, u snu. Pero je imao tu moć.