IGOR MRDULJAŠ
(Split, 9. kolovoza 1945. –
Zagreb, 1. listopada 2013.)
Neizrecivo nam nedostaje gospodin Igor Mrduljaš, hrvatski književnik, teatrolog, kazališni kritičar, urednik brojnih kazališnih i drugih publikacija, autor više knjiga o kazalištu, stalni kolumnist Hrvatskoga slova, od provoga objavljenog broja…
Donosimo jednu od njegovih kolumna, iz knjige “Glumište u stupcuâ€, objavljene u Knjižnici Djela hrvatskih književnika i nakladi Hrvatske kulturne zaklade HKZ-Hrvatskoga slova, knjiga 30., u Zagrebu, 2007., koja sadrži njegove izabrane kazališne kolumne, od godine 1998. do 2007.
O RAZNOVRSNIM TEATROMRSCIMA
Kazalište je raširena društvena pojava. Gotovo da i nema malo većega grada u kojem ne djeluje barem kakva amaterska kazališna družina. O njemu se redovito piše u novinama, govori na programima radijskih postaja, prikazuju ga na televiziji. Za glumište pišu dramski pisci, o njemu se u časopisima i knjigama objavljuju kritike, ogledi i studije. Postoje visoka učilišta za one koji mu se kane posvetiti profesionalno, a proučavaju ga i na drugim humanističkim studijima. Česti su znanstveni skupovi i simpoziji posvećeni prošlom i sadašnjem glumištu, a brojni su festivali i smotre kazališnih ostvarenja. Riječju, kazalište je nazočno u svakodnevici i u raznovrsnim pojavnim oblicima, a nedvojbeno uživa znatnu popularnost.
Unatoč tomu, ima li ljudi koji ne vole glumište? Zacijelo ima, jer bi inače naša kazališta bila prisiljena izvoditi predstave svakodnevno u 16, 19 i 22 sata kao kinematografi. Ima ih dakle znatno više negoli ljubitelja teatra što s razlogom izaziva tihu zdvojnost ravnatelja i glumaca. Točnije, velik je broj onih koje ne zanima kazalište i koji su spram njega posve ravnodušni. Takve ćete lako prepoznati kada ih netko – recimo, žena ili tko drugi iz kruga “utjecajnih bližnjih†– nagovori ili natjera da dođu na predstavu. Namrgođeni su, mrzovojni, potuljeni, zijevaju i stalno pogledavaju na uru. A koji put bogme i zadrijemaju u stolici. Pokazuju da su ovdje na silu i da se ograđuju od svega štoih uopće i nimalo ne zanima. Ljubav spram glumišta, baš kao i svaka druga ljubav, nije dakle urođena. Ona mora čovjeka spopasti i obično će ga tako držati cijeli život. Što se ranije probudi u njemu, veće je vjerojatnost da je se ne će poslije moći odreći.