Treba li nam zakon o govoru mržnje?
Sada se priprema i zakon kojim bi se suzbio govor mržnje pretežno na društvenim mrežama i internetu. A što jest, a što nije govor mržnje odredivat će sudovi
U Hrvatskoj su, pretežno, ekstremno lijevi ponovno podigli pravu buru. Ovog puta nikome drugima nego najviše njima, zamislite, smeta – govor mržnje! Oni bi ponovno zatvarali one koji ne misle, ne pišu ili ne govore kako „aga kaže“. Nu, ako i ima govora mržnje, a ima ga, onda prvo strjelicu treba uputiti prema pojedinim političarima, poglavito u Hrvatskom saboru, gdje se većinom govori kao na tržnici, a sve to prenose i mediji. Političari bi trebali biti primjer ne samo za govornicom već i u životu, a pogledajte što mi imamo od njih (svaka čast iznimkama). Svaki drugi ili treći se za nešto sumnjiči, pretežno za kriminal namještanje poslova svojim „drugarima“, pa i za primanje mita. Kod nas političari uglavnom ne služe narodu, već narod njima. A kad je riječ o govoru mržnje dovoljno se prisjetiti i ne tako davne predizborne kampanje, recimo Kerum-Opara. Padale su teške riječi, čak je bilo govora da će jedan drugoga tužiti i sudu, ali to se ipak nije dogodilo.
Ljudima inače najviše smetaju „komentari“ nakon nekih članaka na pojedinim portalima. Masovno se znaju javljati razni anonimusi, kojima je jedina životna „svrha“ na najgori i najružniji način, bez ikakva argumenta i dokaza pljuvati po pojedinim autorima teksta. Međutim, „komentar“ može napisati svatko, ali nakon toga puno se teže potpisati punim imenom i prezimenom. Neke, političke stranke imaju posebno zadužene ljude koji prate sve što se u novinama, televiziji, a osobito na portalima negativno piše i govori o njihovim gazdama, pa kao jedan istog trenutka se pojavi stotinu i više „komentara“. Oni koji prijete u zadnje se vrijeme i uhićuju. Ako se tako nastavi, u zatvorima, gdje inače vlada gužva, više ne će biti mjesta.
Nekad su to Tito i partija vrlo jednostavno rješavali. Za bilo kakvu kritiku komunističke vrhuške po hitnom postupku i čak bez suđenja ljude se slalo na Goli otok, a Staru Gradišku ili Lepoglavu. Ostajali su bez posla, a zbog te njihove „nepodopštine“ stradavala je i njihova obitelj. Približno 330 novinara, pretežno mladih ljudi, koji su radili i pisali za bilo koje glasilo ili radio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odmah nakon završetka II. svjetskog rata stigla je „zaslužena“ kazna. Većini je oduzeto pravo da i dalje pišu, druge su zatvorili na teške robije, treće su strijeljali, a četvrti su se spasili bijegom u inozemstvo.
Nitko te ljude nije rehabilitirao, iako nisu bili ubojice ni zločinci već jednostavno – pisci. Bili su krivi jer su se u vrijeme rata našli na drugoj, gubitničkoj strani.