Držim da intelektualci ne bi smjeli biti konformisti i pitam se kakav je naš odnos prema vlastitoj državi?
Kuzma Kovačić (Hvar, 1952.) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je kiparstvo 1976. Od onda je izlagao na četrdesetak samostalnih izložaba i mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu. Djela mu se nalaze u najznačajnijim galerijama i muzejima u Hrvatskoj te u Vatikanu. Djela mu se nalaze u nacionalnim galerijama i muzejima te u Vatikanu. Također, autor je preko stotinu spomenika i sakralnih kiparskih djela postavljenih diljem domovine, među kojima Vratnice Hvarske katedrale (1990.) i Oltar Hvarske katedrale (1993.), Oltar hrvatske domovine (Medvedgrad ponad Zagreba, 1994.), Spomenik papi Ivanu Pavlu II. (Selca na Braču, 1996.), Posljednja večera (Rama – Šćit, 2000.), Spomenik predsjedniku Franji Tuđmanu (Škabrnja, 2001.), Spomenik blaženom Alojziju Stepincu (Zagreb, 2006.), Oltarni reljef „Slava hrvatskih mučenika“ (Udbina, 2015.). Osim toga, oblikovao je kovani novac Republike Hrvatske – kune i lipe. Monografija o njegovu djelu, objavljena 2013., predstavljena je i u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima u Rimu 2014. Redoviti je profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu te predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu istoga Sveučilišta. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2012. Oblikujući skulpture nadahnute kršćanskom, katoličkom vjerom, kako one sakralne i spomeničke, tako i one lirskoga značaja, svojevrsne kiparske pjesme, založio se, također i javnom riječju, za slobodu vjere i slobodu svoga naroda. Također, autor je optjecajnog kovanog novca, prvog zlatnog i srebrenog novca te drugih zlatnika i srebrnjaka Republike Hrvatske.
Nagrađen je s dvadesetak nacionalnih ili međunarodnih nagrada i priznanja. Dobitnik je tri državna odličja koja mu je dodijelio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
Gospodine Kovačiću, što Vas još nitko nije pitao, a htjeli biste reći?
– Nikad me, eto, nitko nije pitao što mislim i kako se osjećam kad doživim u vlastitoj domovini, a doživio sam više puta, da se moje kiparsko djelo (spomenici koji slave domovinu) svom silinom primitivnosti želi ukloniti iz javnosti, kad se ukrade i nikad ne pronađe niti naše ustanove i državna tijela zbog toga prosvjeduju, kad se javno nestručno napada i vrijeđa… i kad nemam pomoći u suprotstavljanju tome divljaštvu, koju sam očekivao ponajprije od umjetnika i uopće od intelektualaca. Uvijek sam, naime, mislio da barem intelektualci ne bi smjeli biti konformisti. Spomenimo samo Oltar hrvatske domovine ili Spomenik piscu hrvatske himne Antunu pl. Mihanoviću! Taj osjećaj tuge obuzima me ponovo i posebno sad kad je najavljena zamjena hrvatskoga novca kune eurom. Dobro je o tome napisao gospodin Benjamin Tolić, da „sad hoće i kunu zaklati“. Ta nije prošlo ni četvrt stoljeća, a mi bismo već htjeli tuđi novac za svoj! Takav li je, znači, naš odnos prema vlastitoj državi?! Takav je zapravo, naš odnos i prema samome pravu na vlastitu državu, prema izraženoj volji hrvatskog naroda, koji se pokazuje i u odnosu na stvaranje hrvatske države u Drugome svjetskom ratu. Čemu onda život i mučeništvo kardinala bl. Alojzija Stepinca?! U našoj javnosti o tome je dopušteno govoriti samo onima koji tvrde da to pravo nismo imali i da je bio zločin tu pravo uopće i pomisliti ostvariti. U našem javnom prostoru caruju „postavljači čepova“ na svaka slobodna usta. Tome mora doći kraj! A hrvatski novac imenom kuna izraz je i simbol kontinuiteta čežnje hrvatskog naroda za svojom samostalnom slobodnom državom i ostvarenja te čežnje, pa smatram da je pravi razlog namjere da se kuna zamijeni eurom u tome da se ukloni simbol i oslonac hrvatske nezavisnosti, a ne gospodarska odnosno novčarska svrha. U konačnici, i hrvatska demografska katastrofa posljedica je takvoga stanja, plod je gušenja istine odnosno slobode – tako se gasi život.