Svinjska kultura
U nekim kulturnim proizvodima jasno se nazire ubojita ljubav prema hrvatskoj naciji i državi. No ona se posve jasno očituje tek u kazališnom silovanju na hrvatskoj zastavi i masovnom smaknuću Zlatka Hasanbegovića, Željke Markić, Mile Bogovića, Velimira Bujanca i Josipa Klemma – pod svinjskim maskama
O mrtvima, napisao sam prošli put, samo dobro. Tko o pokojniku nema što dobro reći, neka o njemu šuti. To je u hrvatskoj kulturi nepisano pravilo pristojna ponašanja. Dodao sam da se samo prostaci, podjednako domomrzci i domoljubci, ne drže toga pravila. I sad mislim da sam o tomu dobro prosudio. Ali ne ponavljam to stoga što mi je srcu prirasla mudra izreka da je ponavljanje majka znanja, nego stoga što me zbog prevelikog broja iznimaka spopada slutnja da je na pomolu prevrat u poimanju pristojnosti. U svijetu u kojemu je sve moguće, a ništa zbiljsko, nije nemoguće da prostota postane pristojnost, a pristojnost prostota.
Prostačenje najnižih slojeva društva, psovke i uvrjede kojima „međumrežni ratnici“ štrcaju jedni druge i časte društvene, kulturne i političke uglednike iz svjetonazorno protivničkog tabora, nitko ne smatra bezazlenim ventilom frustracija. Svi prosvijetljeni i kakvom-takvom moći pomazani promatrači, kada je riječ o protivničkim prostotama, vide u njima – „govor mržnje“. Dobro, neka bude. Vlast međutim može tomu govoru vrlo lako stati na kraj. Kako? Onako kako to odavno čine međumrežni portali velikih novina koji ne dopuštaju komentiranje važnih članaka. Malo je teže s društvenim mrežama, ali Facebook odnedavno pokazuje da i tu ima lijeka.
Mnogo je, međutim, važnije pitanje: Kako ušutkati prostotu koja se predstavlja kao govor ljubavi, a bjelodano izvire iz mržnje?
Otkud sad to? Kakav „govor ljubavi“? Istina, ta se sveza riječi rijetko rabi, pa je lako moguće da čitatelja iznenadi, ali pojam se općenito podrazumijeva. Javni govor svećenika, državnih dužnosnika, vođÄ političkih stranaka, umjetnika uzdržavanih javnim novcem trebao bi po definiciji biti izrazom zauzetosti za opće dobro, a može se po uzoru na „govor mržnje“ metaforički nazvati – „govorom ljubavi“. Razuman se čitatelj pita: Kakvu i čijemu dobru služi ljubavno „zbigecana“ mržnja?