Pismo slikaru Marijanu Richteru
Izložbu akademskoga slikara Marijana Richtera Intonacija bjelinom u Galeriji “Az†Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova u Zagrebu 6. veljače otvorili su akad. slikar i prof. Danijel Žabčić te voditelj Galerije i glavni urednik Hrvatskoga slova Stjepan Šešelj. Izložba se može razgledati do 6. ožujka, a ovdje donosimo tekst Danijela Žabčića
Poštovani slikaru,
jedan američki filozofski profet koji nikada nije usustavio svoje spoznaje, pa tako nije ostavio „zlatni rez“ umovanja, a još manje neki sustav, ostvario je umjetničku prozu duhovnog nadahnuća usudivši se napisati kako intelektualno životarimo na retrospektivnim uvidima. Htio je reći kako više ne gledamo vlastitim očima na prirodu i život, već smo indoktrinirani posredništvom tuđih oblikovanih (prošlih i sadašnjih) iskustava i pogleda medijski stiliziranih u slikovnim i verbalnim porukama. Svijet je u tom smislu eksplodirao, a opasnost od nagaznih mina u svim smjerovima života ubojito prijeti pojedincu i zajednici. Vi ste, dragi Marijane, slikar pa ste prema tome svim legitimnim sredstvima krenuli u osobnu potragu za smislom slikarskog u slici kada s tijelom slike združujete ishodište i učinak kao mogući dotok stvarnosti. U Vašim bijelim slikama, dragi slikaru, slutim i moralni napor da „anima candida“ ozari slikarsku tvar. Bez obzira na Vašu teorijsku dispoziciju, Vi ipak u naznačenim slikama dozirate lirsku poziciju same slike. To je rezultat Vašeg konstantnog povjerenja ili nepovjerenja u građenju spontanih arheoloških slojeva fakture, struganju i nanošenju boje. Ali nisu li te slike za Vas poput glazbe? Koliko znam ne držite ih dovršenima; za Vas je iskustvo i trajanje iskupljiva kategorija. Poput kompozicije koja je zvukovno-kromatski protok vremena, protok novih pretapanja i metamorfoza.
Lucidno ste o tome napisali u predgovoru svoje samostalne izložbe (Izložbeni prostor Sveučilišta u Zadru, Obala Kralja Petra Krešimira IV. br. 2) „Dok je slika-lice u fokusu opažanja, slika-čelo ostaje na periferiji, u promašaju intencionalnog gledanja. Moje slikarsko dezavuiranje izgleda odricanje je od apsolutističkog lica (grimase/facijalnosti) i priklanjanje miru i dostojanstvu čela. Ipak, moram imati to lice – to su moje stare naslikane slike – da bih zureći u to lice, na rubu vidnog polja dosegnuo čelo.“