Za Bruselj spreman
Danas, kada mogu, Hrvati ne prosvjeduju protiv Vučića, nego protiv svoje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je Vučića pozvala u Hrvatsku i ponašala se prema njemu kao prema dragom gostu. A Vučić sretan
Nekoć davno, kad bi Vođa i Učitelj naših naroda i narodnosti dolazio iz Beograda u Zagreb, tajna bi politička policija nekoliko dana prije njegova dolaska temeljito pospremila grad. Kako?! Jednostavno. Svih dvjestotinjak Zagrepčana koje je sumnjičila da Vođi i Učitelju rade o glavi stavila bi onkraj brave. I Zagreb bi, kada je Vođa i Učitelj prolazio, mirisao, poput Židova u „Pjesmi nad pjesmama“, mirisom ugodnim. Nekoliko dana po svršetku posjeta politička bi policija tu gamad što ždere ideološki češnjak – bez potvrde o boravku u „buksi“ – istjerala na zrak. Tako se skrbilo o sigurnosti Visokoga Gosta.
Kako sam počeo, moglo bi se očekivati da ću sada, bez obzira na naslov članka, nastaviti udarati u bubanj negdašnje „narodne patnje“. Ali ne ću. Upravo suprotno, i ja sam, premda konzervativno, okrenut naprijed. Ružnu sam uspomenu izvukao za uši iz vreće sjećanja, ali ne da poput mađioničara obsjenim čitatelja, nego da mu predočim koliko smo kao nacija u posljednjih četrdesetak godina napredovali u poimanju i ostvarivanju slobode.
Pa pogledajmo. Tada je to bilo onako kako sam maločas opisao. Ovaj put, kada se srpski predsjednik Aleksandar Vučić, jedan od „dvaju rakova“ četničkoga vojvode Voje Šešelja, spremao iz Beograda u službeni posjet Zagrebu, nitko nije preventivno uhićen. Ili se barem ne zna da jest. Iako su vojne udovice i veterani hrvatskoga Domovinskog rata bili najavili prosvjed protiv toga posjeta na Trgu sv. Marka, nisu poduzete dostatno visoke sigurnosne mjere. Na zagrebačkim ulicama – uvrijeđeno su konstatirala srpska javna priopćivala – „nisu zavareni šahtovi“. Vučićevi suradnici u Beogradu, svjesni pogibelji, preklinjali su svoga predsjednika: „Ne idi, bre, Aco, u Zagreb, ubiće te ustaše!“ Ali Vučić se nije dao smesti. „Idem! Ja se ne bojim“, odgovorio je neustrašivi Vučić i ni trepnuo nije. Taj hrabri odgovor nagnao je glavni grad Srbije, „naše prijateljske i susjedne države“, kako ju je nazvao potpredsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Milijan Brkić, u neviđenu paniku.